Gdje je oružje njemačke industrije?

Već preko dvije godine traje rat u Ukrajini i toliko dugo i u Njemačkoj traje rasprava kako treba od industrije tražiti novo oružje napuniti arsenale. Ali sve se oteže u nedogled…

Čak je i njemački kancelar Olaf Scholz upozorio kako kod kupnje oružja i streljiva nije „kao kad kupujete automobil”. „Oklopna vozila, haubice, helikopteri i sustavi protuzračne obrane ne stoje na policama trgovine. Ako se godinama ništa ne naručuje, ništa se niti ne proizvodi“.

Tek polako sviće svima kako oružje ne treba samo za pomoć Ukrajini, nego i napuniti vlastite arsenale: „Ne možemo se pouzdati kako će Amerikanci uvijek plaćati računu i da će opremu imati na raspolaganju i za nas. To znači povećanje opsega vojne proizvodnje, a svi scenariji – pa i oni za obranu zemlje se moraju ponovo aktivirati“, izjavio je i ministar gospodarstva iz stranke Zelenih, Robert Habeck ovog ožujka.

Njemačka je desetljećima, sve od pada Berlinskog zida prije imala problem, kamo sa starim oružjem i streljivom kojem odmiče rok trajanja. Jer izgledalo je kako će dugo trajati mir tako da se sve prodavalo za sitne novce, čak i uništavalo. Na nove narudžbe se jedva razmišljalo, tako da se i vojna industrija prilagodila političkoj volji: od oko 290 tisuća radnih mjesta u industriji naoružanja je ostalo jedva 100 tisuća.

Trideset godina se smanjivalo, a sad…

Jer Njemačka je uvijek bila izbirljiva i kome će u inozemstvu prodati svoje oružje tako da su mnoge tvornice, kao što je Rheinmetall proizvodnju preselile u inozemstvo. Čak je ova vladajuća koalicija, kad je stupila na dužnost koncem 2021. planirala još veće ograničenje vojne industrije. Ali onda je u veljači 2022. počeo napad Rusije na Ukrajinu i politika je shvatila kako mora “okrenuti ploču”.

Ali to je lakše reći nego napraviti nakon tri desetljeća razoružanja problem je bilo i pitanje – što vojsci uopće treba? Na bojištu Ukrajine se na žalost tek moglo vidjeti kako izgleda vojni sukob današnjice i koja oprema treba, a koja više nema smisla. Vlada je odobrila “izdvojen imutak” od 100 milijardi eura za punjenje arsenala, ali rokovi isporuke leže godinama u budućnosti jer u nekim slučajevima treba tek izgraditi tvornicu.

To joj zamjera i oporba: “Dok je Rusija već provela prilagodbu na ratnu industriju, ova vlada ne poduzima zadovoljavajuće korake za nužno potrebno jačanje industrije oružja i vojne opreme”, piše u prilogu frakcije kršćanskih demokrata za raspravu u parlamentu. To je točno i zbog toga što su u Rusiji još mnoge tvornice iz komunističkog doba kad su posvuda na Istoku bili točni planovi, što tko treba proizvoditi u ratnom dobu. Dapače: proizvodnja za “civile” je bila tek sporedna zadaća – što se zorno vidjelo i na kvaliteti tih proizvoda.

„Može, ali da onda opet nestane”

Što je još gore, stanje u njemačkoj vojnoj industriji i u njemačkoj vojsci očito nije sasvim jasno niti nekim političarima. Tako mlada zastupnica Zelenih, Merle Spellerberg se doduše može složiti kako što prije treba povećati kapacitete, “ali – a to je veoma važno – te kapacitete moramo moći smanjiti čim to dopusti sigurnosno stanje”, dodaje zastupnica.

A to tako ne funkcionira u bilo kojem industrijskom sektoru, a najmanje u vojnoj industriji. Thomas Gottschild, predsjednik njemačkog predstavništva Matra BAe Dynamics Aérospatiale (MBDA) – inače i proizvođač krstarećih projektila Taurus– upozorava kako oni trebaju jasne i dugoročne narudžbe kako bi u dogledno doba povećali kapacitete. Kao pozitivni primjer ističe narudžbu preko 1000 raketa za sustav Patriot kojeg će MBDA u Schrobenhausenu u Njemačkoj raditi u suradnji s američkim Raytheonom.

Mikroskopski interesi i općina

Slično je i u ostalim njemačkim tvornicama vojne opreme, a čak i kad je Rheinmetall konačno dobio narudžbu za 120 oklopna vozila, ona će najvećim dijelom stići iz pogona te tvrtke – u Australiji. No njemačka vlada tu nema mnogo izbora nego pristati na većinu zahtjeva vojne industrije, čak daleko iznad 100 milijardi eura “izdvojenog imutka”. Stručnjaci procjenjuju kako će sve ove narudžbe i nakon 2027. kad istječe ovaj izdvojeni račun, opteretiti proračun s dodatnih 50 milijardi eura svake godine, a još nije jasno gdje će se taj novac naći.

A onda su problem upravo mikroskopski interesi njemačkih općina i komuna. I u današnjoj Rusiji bi bilo nezamislivo da jedna općina – kao Troisdorf odbija podizanje tvornice streljiva na njihovom području jer bi oko tvornice Diehl Defence trebao biti i široki sigurnosni pojas. A tamo si je ta općina zamislila podizanje naselja obiteljskih kuća. I u Saskoj na istoku Njemačke su se digli na noge kad je Rheinmetall tamo razmišljao o novoj tvornici eksploziva. Taj projekt je pak propao jer njemačka vlada ipak nije našla novac za potporu u izgradnji te tvornice.