D. Pešorda: Oni tako govore

 Jugoslavitis

Iživciran što je Plenković najavio raspuštanje Sabora desetak dana kasnije nego je to nazovilijeva oporba na prosvjedu stisnutih šaka, zapravo pesnica, tražila, a ne upravo onda kada su pesničari zahtijevali, Siniša Hajdaš Dončić u Saboru je rogoborio: “Koja je sad razlika u tih desetak dana, ili je to samo lagano prcanje građana i svih nas u glavu, nekog razloga tu ne vidim”. Predsjednik Sabora Jandroković upozorio ga je da ne prostači, na što mu je Hajdaš Dončić gotovo začuđeno odvratio da nije rekao ništa prosto i da oni jednostavno tako govore. Oni – to su valjda progresivni, lijevi, ekološki i rodno osviješteni. Kad je već tako, neka im bude, to jest neka ih Plenković i dalje prca. Samo što on to baš i ne radi, osim tu i tamo, malo i mlako, za izborne potrebe.

Iz Mostara se u nepoznatom smjeru udalji brončani Bruce Lee. Svojevrsni performans postavljanja istog u Mostaru bio je jedan od ranih radova Nina Raspudića. Tim performansom mladi je Raspudić valjda pokušao uhvatiti odsjaj mitova predratnog Mostara, bezbrižno vrijeme u kojemu je Bravar brinuo o svemu, pa i o tomu da vrijednim samoupravljačima pruži priliku da u polumraku kina s Bruceom Leeom na filmskom platnu na sat i pol otplove u neki šareniji svijet od onoga u kojemu su živjeli. Davno je to bilo, Nino više nije mlad, skupa sa svojom suprugom lavovski se bori za još jedan mandat u onom istom Saboru u kojemu Hajdaš Dončić i Jandroković vode vječni disput oko toga tko koga prca, pa se valjda Bruce Lee osjetio izdanim, iznevjerenim te se jednostavno udaljio u nepoznatom pravcu. Ionako je fama o mostarskoj raji bila jedna isforsirana iluzija nekada, kao što je to sada tlapnja o poštenoj, na ideološkom moratoriju zasnovanoj lijevo-desnoj vlasti koja će Hrvatsku očistiti od korupcije i ostalih zala.

Portal Index.hr povremeno prenosi znanstvene vijesti. Rade to zbrda-zdola pa je na temelju njihove vijesti teško steći valjan uvid u meritum stvari o kojoj pišu, no ideološka pravovjernost ne može im se poreći. Tako ovih dana prenose vijest o blagotvornom utjecaju epidemija na planet. To istraživanje, kaže se: ”…pokazuje brzi pad razine CO2 u razdoblju od 90 godina koji je dosegnuo dno 1610., prateći posljedice prvog kontakta između Starog i Novog svijeta, kada su mnogi domoroci poumirali od bolesti koje je u Ameriku donio Kristofor Kolumbo.” Slični tekstovi slavili su oporavak planeta i za vrijeme pandemije korone i općenito stječe se dojam kako bi, po današnjoj znanosti, sve bilo divno i krasno na trećem Sunčevu planetu samo kada ljudi ne bi bilo. Čemu služi takva znanost? Majčici Geji bez ljudi? Ili sa šačicom probranih ljudi?

Urnebesno je smiješan, kao i uvijek, Ante Tomić u intervjuu u Večernjem listu. Pita ge Derk:” Iz kojih biste razloga vi uključili autocenzuru pri pisanju?” Hrabri Ante odgovara: ”Ni zbog čega. Da ne biste pomislili kako sam nekakav hrabar tip, heroj s mučeničkim kompleksom, ja se bojim kao i svi. Ali jednostavno nikad nisam savladao sram od svoga straha. Kad otkrijem da sam se uplašio, kad opazim kako se premišljam trebam li nešto napisati ili ne, zasramim se sebe sama. I onda se osmjelim i u adrenalinskoj stravi pustim preko ruba (…) Ne ulizivati se gomilama, nego riskirati da budeš neomiljen i izdajica.” Lukavi Vlaj okreće pilu naopako pa svoje jugovanje proglašava hrabrošću kao da u hrvatskoj kulturi jedino rizično ponašanje nije ”hrvatovanje”. Aralica je zbog njega u kratkom roku od klasika postao nepoželjan pisac, Božidar Alić od jednog od najcjenjenijih glumaca svoje generacije u predmet sprdnje, arbitri kulturnoga ukusa u Hrvatskoj odmah su udarili i na Mira Gavrana dočim je počeo gurati zakon o hrvatskom jeziku itd., dok su Antiši Prološkom i njegovoj družini bili otvoreni svi mediji, fondovi, institucije… A on postojano zamače svoj spisateljski plajvajz u, rekli bi lijevi mediji, tamnosmeđu tekućinu kojom je svojedobno obilno zaliven i piše li ga, piše. Kao da je jučer obnovio zakletvu ”najvećem sinu naših naroda i narodnosti”.

Tomiću bliski jugoslavenski jurišnik Dragan Markovina sad se raspričao o dalmatinskom identitetu. ”Već više od trideset godina svjedočimo fenomenu snažne prisutnosti i jasno izraženog dalmatinskog identiteta kod Hajduka te sustavne opstrukcije i nemogućnosti da se taj identitet politički profilira. Što je jedinstven slučaj u Europi” – kaže Markovina. Nešto luđe odavno nisam čuo, trabunjati o političkom profiliranju navijačkog identiteta može samo ignorant poput Markovine. Kojemu je – gle, čuda – Goran Babić jedan od najvećih hrvatskih pjesnika premda je Babić pjesnik jugoslavenski, osrednji. Međutim, nije Markovini ni do Babićeve pjesničke veličine ni do dalmatinskog identiteta već, neizlječivo obolio od jugoslavitisa, slavi sve što Hrvatskoj škodi. Jer tako oni govore, pišu, prcaju, žive…

Za kraj riječ-dvije o srazu Andreja Plenkovića i Laure Kövesi. Zapela Laura da je njezin EPPO nadležan za aferu oko Ministarstva kulture i Geodetskog fakulteta, a Plenković opet da su eventualno zamračeni novci hrvatski te da se, prema tomu, europski istražitelji tu nemaju što petljati. Oporba, ali i običan puk likuju i navijaju da Laura pritisne Plenkija. Ja sam zadnji koji bi branio Plenkovića, međutim zasmetalo me nešto u nastupu Laure Kövesi. Naime, Kövesi elegantno zaobilazi pitanje za potrošnju kojih novaca je EPPO nadležan, europskih ili hrvatskih, i demagoški zaključuje: ”Mislim da hrvatski građani žele znati je li počinjena prijevara, je li netko ukrao novac ili nije, to je pravo pitanje”. Načelno to je točno, ali točno je i da nas ovaj slučaj dovodi do opasnog presedana. Dopustimo li da europska tijela preuzmu ingerencije hrvatskih tijela, u ovom slučaju konkretno državnog odvjetništva, onda nam ne trebaju ni odvjetništvo, ni država. To bi bilo zabijanje čavla u ostatke ostataka hrvatske suverenosti. Tužno je to što uhićivanja uvijek željni građani ove zemlje to ne shvaćaju.

Damir Pešorda / Hrvatski tjedni

hkv.hr / Hrvatsko nebo