IMIGRACIJA I INTEGRACIJA

Vrijeme:3 min, 35 sec

 

Ovih dana Večernji list objavio je još jedan u nizu članaka koji upozoravaju na nespremnost hrvatske države i stanovništva na masovni priljev stranaca. Novinarka Dijana Jurasić ističe: „U proteklih pet godina u Hrvatskoj je više nego peterostruko porastao uvoz stranih radnika, jer je 2018. godine izdano 32,7 tisuća dozvola stranim radnicima, a lani je izdano više od 170 tisuća dozvola za boravak i rad stranim radnicima.“ (V.list, 26.2.2024., „Hrvatska postaje  useljenička država bez migracijske politike“)

Da bi se toliki stranci prilagodili sredini u koju dolaze, ali i da bi se spriječilo moguće nezadovoljstvo domaćih ljudi, novinarka ističe kako je potrebna „integracija doseljenika“, što god to značilo. Na tu već uobičajenu tezu odmah je stigao odgovor čitatelja- komentatora: „Nisu to nikakvi doseljenici nego strani državljani na privremenom radu u RH. Onaj tko bi želio da se ti radnici dosele (trajno nastane) u RH, ima krajnje loše nakane prema hrvatskoj državi i narodu. Niti S.Arabija, Kuvajt ili Katar nemaju useljeničku politiku, odnosno ona se svodi na to da ti ljudi odu iz zemlje kad se više zbog nekog razloga na budu koristili kao radna snaga.“ – smatra „Papučar2“.

Drugi komentator, na osnovi dosadašnjih iskustava, smatra da je „nemoguće integrirati neeuropsko stanovništvo“, za što kao dokaz nudi čitavu zapadnu Europu. Doista, može li integracija poslužiti kao čarobni štapić za rješavanje migracijskih problema, ili je naprosto riječ o još jednoj opsjeni kojom lijevo-liberalni krugovi opravdavaju „zamjenu stanovništva“?

Zaglupljivanje javnosti

Kojoj kategoriji pripadaju stranci koji dolaze raditi u Hrvatsku? Je li riječ o prolaznoj radnoj snazi ili ljudima koji će sutra postati punopravni državljani? Za
prvu kategoriju kod useljavanja ne vrijede gotovo nikakva pravila, dok za stjecanje hrvatskog državljanstva ipak treba zadovoljiti neke uvjete! (Tko ne vjeruje, neka pita Hrvate iz Južne Amerike!)

Unatoč tome, čini se da srednjostrujaški novinari i političari ne vide nikakvu razliku između te dvije skupine došljaka, pa uporno zaglupljuju javnost pričama o integraciji. Do danas još nismo dobili pouzdanu informaciju o minimalnim uvjetima koje strani radnici moraju zadovoljiti ako se žele trajno nastaniti u Hrvatskoj, skupa sa svojim obiteljima. Patriotske stranke i pojedinci morali bi hitno staviti ovo pitanje na dnevni red, ne samo Sabora i uskih političkih krugova, nego i cjelokupne javnosti. No, da bi to napravili, moraju se prvo informirati o pravnim aspektima problema, domaćim, EUropskim i međunarodnim, a to se nikome ne da; lakše je pričati bajke o stražama na Dinari i vojnicima na granici.

Integracija i asimilacija

Osnovni cilj svake suvisle useljeničke politike morao bi biti integracija doseljenika i asimilacija njihovih potomaka. Nekome će riječ asimilacija zazvučati grubo, ali, za to doista nema razloga. Ako se Hrvati u Njemačkoj germaniziraju, u Americi amerikaniziraju, u Australiji postaju dobri Australci, u Kanadi Kanađani …, i nitko se zbog toga ne buni, onda nema nikakvog opravdanja da se identičan proces ne zagovara i kod doseljenika u Hrvatsku.

Pritom je jasno da neke skupine stranaca koji se teško integriraju treba isključiti, kako se društvo ne bi nepotrebno opterećivalo tuđim problemima. Kome trebaju „uvozni“ kriminalci, vjerski fanatici, teroristi, bolesnici i ljenčine? Hrvatska s 1.200.000 umirovljenika za njihovo uzdržavanje jednostavno nema snage, a i naši uzori na Zapadu sve više odustaju od nepromišljene useljeničke politike. Kako se u tom pogledu snalaze prvi susjedi?

Slovenski primjer

Kao uzor u odgovornom vođenju države mogla bi nam poslužiti susjedna Slovenija, koja od samih početaka neovisnosti vodi vrlo promišljenu useljeničku politiku (sjetimo se slučaja „izbrisanih“!). Iako i Slovenci imaju slab natalitet i demografske probleme, država i društvo ne dopuštaju doseljavanje kojekakvih protuha iz bijelog svijeta, nego nastoje dobiti kvalitetnu radnu snagu. Evo samo jednog primjera koji je, u razgovoru s novinarkom Mojmilom Pastorčić, iznio počasni konzul Filipina Davor Štern! Prema njegovim saznanjima Slovenci se spremaju prihvatiti i zaposliti 400 (četiri stotine!!!) medicinskih sestara s Filipina, pod uvjetom da zadovolje stručne kriterije i koliko-toliko savladaju slovenski jezik.

Da bi im to omogućila slovenska vlada organizira besplatan tečaj jezika, ali ne u Ljubljani nego u Manili! Na taj način Slovenci već u startu selekcioniraju radnu snagu, te uzimaju samo pametne, mlade, zdrave i radišne Filipinke. Dakle, Slovenci paze, koliko mogu, i na spolnu ravnotežu; budući da među doseljenim radnicima uvijek dominiraju muškarci, na taj način potiče se i dolazak ženske radne snage. Mogu li potkapacitirani hrvatski političari išta  naučiti iz ovog primjera?

 

Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo