Uz Dan neovisnost/San o zemlji Bosni i Hercegovini

Više od pitanja iz prošlosti nužno je pitati se kako će o sadašnjosti govoriti budućnost. Koje će biti njihovo „što bi bilo da (ni)je bilo“? Razvidno je da se san o Bosni mora sanjati uvažavajući i one drugačije. Pravda mora biti u temelju mira.

Sanjati nije zabranjeno. Nijedna zemaljska sila ne može spriječiti da živ čovjek sanja. Štoviše, ni onaj koji spava ne može svojom voljom utjecati na to: što ili tko će mu doći u san. Izvanjske okolnosti – bilo da su se dogodile nekad prije ili se događaju u trenutku dok osoba spava – mogu donekle biti sastavnice snova, ali u nekim svojim formama i oblicima. Posljedično tomu, čovjek ne može odrediti ni znati što će i hoće li išta usnuti. Stoga nije moralno odgovoran za ono što se događa u snu te ne mora ispovijedati da je, recimo, sanjao kako psuje ili tuče svoga bližnjega. No, istodobno sanjati se može i u javi. Ti snovi, dok su ljudi u budnom stanju, puno govore o njima jer zrcale njihove trenutne ili životne želje i htijenja. Za to će područje, ako pojedinac sniva zlo i loše, premda to i ne počini, Crkva kazati kako ulazi u prvi sadržaj grijeha i to „mišlju“ (uz: riječju, djelom i propustom). Odatle bi se moglo definirati: „Reci mi što i o čemu budan sanjaš pa ću ti reći kakav si čovjek“. Tako i neki današnji snovi o zemlji Bosni (i Hercegovini) upućuju da bi – ostvareni – bili živi košmar za one koji se u njih ne uklapaju.

Građani protiv barbara… i ostalo

Kada su, u tom kontekstu, 1990-ih godina ljudi zamišljali u kakvoj bi to državi voljeli živjeti, zasigurno su htjeli nešto puno bolje nego je bila dotadašnja, diktatorskim režimom obilježena, Jugoslavija. Nakon istupanja Slovenije i Hrvatske iz te zajednice, i BiH se odlučila na isti put. S obzirom da se to nije uklapalo u velikosrpsku politiku ona je (u)činila sve što je u njezinoj moći kako bi ove želje ostale samo na razini snova. Ipak, nakon referenduma o neovisnosti održanoga posljednjeg veljače i prvoga dana ožujka, prijestupne 1992., kada je izišlo 63.6% tj. 2 073 568 glasača i s 99.7% podržalo neovisnost, Europska zajednica je 6. travnja 1992. priznala Republiku BiH. Narod se, dakle, većinski odlučio „za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“.

Oni koji su potom počeli rušili taj san prepoznati su kao „barbari“ nasuprot kojih su – kao u staroj Grčkoj – stajali građani. Protiv tih „barbara“ koji su u Sarajevu bili po brdima, ustali su građani svih nacionalnosti. Ilustracije radi, prema svjedočenjima živih aktera iz toga vremena, prva žrtva među sarajevskim specijalcima koji su dali nemjerljiv doprinos obrani glavnoga grada, bio je Srbin Ozrenko Mandić zvani Braco. Štoviše, do godine 1993. među specijalcima bilo je „pola“ (vjerojatno ne matematički) Hrvata i Srba, a pola Muslimana. Te se prijelomne godine u Armiji BiH počelo „selamati“ (pozdravljati islamskim/arapskim pozdravom Selam alejkum) te je ona posta(ja)la „muslimanska“.

Sjetit ćemo se da je za to „selamanje“ zaslužan dolazak dragovoljaca iz islamskih zemalja – mudžahedina koji su donijeli rigidnu interpretaciju islama, a koja se u BiH, u određenom obliku, zadržala do danas. Zatim, svoj je „nemjerljiv doprinos“ tomu dala i velikosrpska politika s oružanom agresijom i genocidom nad muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom u Istočnoj Bosni. Također, „politika našega teritorija“ koja se rodila i među Hrvatima te generirala ekstremizam s tragičnim posljedicama, pridonijela je stanju pokušaja pravljenja islamske države na tlu Balkana.

Što bi bilo da (ni)je bilo?

Današnji pak san o Bosni može uključivati mnoštvo pitanja „što bi bilo da (ni)je bilo“.

Na kraljevskom gradu Bobovcu primjereno je zamišljati kakva bi ova zemlja bila da nije bilo osmanlijskih porobljivača predvođenih Mehmedom II. Osvajačom (1432. – 1481.) čiji je pohod označio najveću nacionalnu tragediju Bosne i Hercegovine.

Zatim, u Sarajevu se smijemo pitati kakva bi stvarnost bila da nisu postojale okolnosti koje su rodile Gavrila Principa i njegovo zlodjelo 1914.

Također, što bi bilo da je 1940-ih Hrvate predvodio netko mudriji od Ante Pavelića koji je zakonom dopustio zlo širih razmjera.

Naposljetku, što bi bilo da je umjesto krvavoga rata Jugoslavija doživjela disoluciju nekom Baršunastom revolucijom kao Čehoslovačka.

No, i više od ovih pitanja iz prošlosti nužno je pitati se kako će o sadašnjosti govoriti budućnost. Koje će biti njihovo „što bi bilo da (ni)je bilo“? Ono što, poučeni prošlošću, možemo nedvojbeno zaključiti jest da je ovo zadatak ne samo za neke nego za sve u ovoj zemlji. Razvidno je da se san o Bosni mora sanjati uvažavajući i one drugačije. Pravda mora biti u temelju mira. Jer, kako reče papa Benedikt XVI. u poruci za korizmu 2010.: „Da bi se stupilo na put pravednosti, nužno je stoga izaći iz one opsjene samodostatnosti, iz onoga dubokog stanja zatvorenosti, koje predstavlja sâm uzrok nepravde. Potreban je, drugim riječima, dublji ‘izlazak’ od onoga što ga je Bog učinio s Mojsijem, oslobođenje srca, koje sâmo slovo zakona ne može ostvariti.“

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo