UGO VLAISAVLJEVIĆ ZA HMS: Neka samo netko kaže- rehabilitacija ratnih zločinaca!

Kako izaći nakraj s novom zbiljom kada vlada opća neupućenost o haaškoj sudbenoj teoriji i praksi? Kada široka javnost nije upoznata niti s elementarnim pretpostavkama i idejama vodiljama tzv. tranzicijske pravde, a posebice s gotovo paradigmatskom promjenom u međunarodnom kaznenom pravu koju su u djelo sproveli međunarodni ad hoc tribunali, zbog čega bi se moglo reći, poput Foucaulta, da „više ni zločinci ni zločini nisu isti“?

Jesmo li u domaćoj javnosti doista svjesni onih načela, svrha i mjerila kažnjavanja ratnih zločina, koje su u praksu uveli Međunarodni kazneni sud (ICC) i Međunarodni kazneni sudovi za Jugoslaviju i Ruandu, (ICTY i ICTR)? Vjerujemo da je odgovor posve negativan, jer se čini da su čak i elementarne stvari iz sudbene teorije (prije svega iz Međunarodnog kaznenog prava) i prakse tih sudova ostale posve nepoznate široj javnosti. Ništa tako snažno ne potvrđuje takvu ocjenu kao pitanje rehabilitacije ratnih zločinaca. Teško je naći u ovdašnjoj javnosti snažnije reakcije, veća ogorčenja i gnušanja, već pri samome spomenu takve rehabilitacije. Onaj tko takvo što izusti može očekivati najstrašnije prijetnje i bjesomučne progone. Istog trena će se suočiti s javnom moralnom degradacijom, s opasnom denuncijacijom da slavi i veliča zločince, negira genocid… Pokrenut će se neviđena hajka u kojoj će onaj tko se odvažio izustiti riječ „rehabilitacija“ biti izjednačen sa samim ratnim zločincima te zaslužiti da smjesta bude izveden pred sud i strpan u zatvor do kraja života.

Povratak bivših zatvorenika

Dva izlaska na slobodu haaških osuđenika su posebno uzburkala mase i ukazala na novonastalu društvenu zbilju: raniji izlazak Darija Kordića i nedavni Valentina Ćorića. Svatko se mogao uvjeriti kako povratak bivših zatvorenika utječe na društvo koje su ova dvojica prije mnogo godina morali napustiti. Dočekalo ih je duboko podijeljeno društvo za koje se čini da je još u ratnom stanju. Kako ih je takvo društvo moglo drukčije i dočekati nego tako što su ih jedni dočekali raširenih ruku i s radošću, a drugi s ogorčenošću i dubokim prijezirom? Možda je i njih same, ako su u svojim zatvorima bili dovoljno izolirani, moglo iznenaditi da su gotovo na istim borilačkim pozicijama zatekli dva neprijateljska tabora. No, sada smo imali pravu prigodu naučiti da su povratci na slobodu osuđenika za ratne zločine ustvari okidači daljnje podjele već ionako duboko podijeljenog društva. Zato će neki ustvrditi da takvi zločinci nisu nikada ni trebali biti pušteni na slobodu. Ili, ako već jesu, onda su se po povratku trebali zavući u mišju rupu i iz nje ne izlaziti. Što će reći da je prema mišljenju tih ljudi jedino pravedna kazna: doživotni zatvor. Međutim, to se protivi presudama haaških tribunala i odmjeravanju vremenskih kazni sukladno težini i posljedicama svakog pojedinog zločina.

Uostalom, to bi bila noć međunarodnog kaznenog prava i sudbene prakse u kojoj bi sve kazne za ratne zločine bile: doživotne. (Dakle, najpribližnije smrtnoj kazni, koja se, pak, u liberalnoj demokraciji ne bi trebala moći izreći). No to se, nema dvojbe, ne bi kosilo s dubokim uvjerenjima mnogih ljudi u poslijeratnoj i postkomunističkoj BiH. Zato što je i pravno i političko nasljeđe prethodnog režima ovdje itekako živo i djelatno. Nakon Drugog svjetskog rata i narodnooslobodilačke borbe nije bilo niti moglo biti preživjelih ratnih zločinaca. Pogotovu ne onih koji su na takav način mogli iskupiti svoja nedjela da se kao potpuno slobodni građani pozivaju na svoja prava i traže svoje mjesto u javnom prostoru. Specifična pravna paradigma, posebice kada je riječ o kaznenom pravu, odgovarala je specifičnom državnom i političkom poretku. Ne iznenađuje da je institut smrtne kazne trajao koliko i sam taj poredak (Sarajlije treba podsjetiti na praksu strijeljanja na njihovom omiljenom izletištu, na Trebeviću).

Suživot s ratnim zločincima

Koliko uopće znamo ili želimo znati o suvremenoj društvenoj zbilji kao zbilji suživota s presuđenim ratnim zločincima? Budući da su prošla gotovo tri puna desetljeća od završetka rata, mnogi od njih su već odležali svoje višegodišnje zatvorske kazne i vratili se u svoje sredine kao slobodni građani. Dvije trećina od onih koji su kažnjeni u Haaškom tribunalu, njih 60, su na slobodi, a tomu treba dodati i nemali broj onih koji su osuđeni pred domaćim sudovima i odležali svoje kazne. Stotine oslobođenih ratnih zločinaca je među nama, a njihov broj stalno raste: da su tužiteljstva i sudovi učinkovitije radili bilo bi ih možda i tisuće. Nisu u kućnim pritvorima niti na uvjetnim kaznama, možemo ih posvuda sresti i moramo (naučiti) poštovati njihova prava, jer su to prava slobodnih građana. Nikada prije u modernoj povijesti u ovom dijelu svijeta to nije bio slučaj. Nešto se nečuveno dogodilo nakon posljednjeg rata: nisu samo narodi i države oslobođene u najnovijim „narodnooslobodilačkim ratovima“ nego i ratni zločinci. A njih nije oslobodio neki pristrani „narodni sud“ nego Međunarodni sud koji iza sebe ima teško osporiv legitimitet. Ustvari se na prostoru bivše Jugoslavije susrećemo s novom zbiljom i novim povijesnim iskustvom s kakvima se nijedna europska zemlja ne može usporediti.

Može li uopće naša društvena svijest biti na razini takvog posebnog i neusporedivog iskustva? Tim više je to upitno što nikakvu pomoć u njegovom tumačenju i razumijevanju ova svijest ne dobiva od onih za koje se pretpostavlja da znaju (o čemu se tu radi). Naprotiv, upravo je šutnja ili, bolje reći, potpuni muk inače medijski eksponiranih pravnih eksperata kada se nešto napokon čulo o potrebi rehabilitacije ratnih zločinaca ukazao na njihovu neprincipijelnost ili politikantsku smutljivost. Zar je moguće da je već i samo spominjanje takve potrebe odjeknulo kao bomba u domaćoj javnosti unatoč navodnom sveopćem opredjeljenju da se poštuju presude i odluke Haaškog tribunala. A posebice odluke, jer su odluke suca Merona o prijevremenom otpustu Darija Kordića i suca Agiusa o prijevremenom otpustu Valentina Ćorića između ostalog utemeljene na uvidu u ishode (tijekom izdržavanja zatvorske kazne) i izglede (u sredini povratka) rehabilitacije ove dvojice zatvorenika, sukladno toj jednoj od najvažnijih svrha kažnjavanja pred današnjim međunarodnim sudovima. Naglasimo na kraju, ne priznavati čak i mogućnost rehabilitacije ove dvojice bivših zatvorenika isto je što i odbaciti njihove kazne ili, još gore, načelno osporiti presude haaških tribunala.

Piše: prof. dr. Ugo Vlaisavljević

hms.ba / Hrvatsko nebo