D. Velnić: Komunistički dernek na Trgu svetog Marka

Očaj yugomutanata na Trgu svetoga Marka

Čovjek je hrabar onoliko koliko se pomirio s vlastitom neznatnošću i prihvatio osobni čin kao moguće spasenje; razborit koliko je sinovski prigrlio udes kao granicu svoje volje i doseg suverenosti te je bez vike i prkosa shvatio da ništa na ovom svijetu nije njegovo osim zla što ga kriomice s ljubavlju njeguje u sebi. Ništarija je hrabra onoliko koliko ju prkos i grlo nosi, a taština obmanjuje, koliko procjenjuje da za svoj kukavičluk ima osigurano pouzdano zaleđe stvorova gorih od sebe. I ta igra skrivača tko doista jesam i kako želim da me drugi pamte – a što je izlaz za nuždu pred ostatcima vlastita stida – nastavlja se do posljednjeg koraka uzmaka pred očajem i vlastitom nemoći. Silom pravde, pod kojom se i najgore fukare slome ili se spase bijegom u vučje ždrijelo, istina s vremenom izađe na vidjelo i nikakva ju apodiktička rječitost i antilogija ne može zasjeniti, naročito kad se u tim disciplinama okuša logorejično lupetalo.

Razmišljajući o prije spomenutome izlazu za nuždu, pitam se ima li hrvatski Predsjednik možda rusku putovnicu, recimo nekakav speciljaljnji pasoš za speciljaljnji slučaj nečasnoga uzmaka, tj. bježanije? Ili možda u skrovitim prostorima zloglasne Lubjanke postoji nešto poput speciljaljnje komandoske jedinice osposobljene za spašavanje Zorana Milanovića i sličnih Junaka Sovjetskoga Saveza, kad zaglave duboko u neprijateljskome teritoriju, pa kad mu čmarni sfinkter popusti i postane stani-pani, evo ti našega Zokija u Moskvi kao nekad Veljka Kadijevića. Ili Kima Philbyja, ako Zokiju ta usporedba s čuvenim Englezom više imponira. Navodno je Moskovljaninom svojedobno postao i Draža Mihailović, nesporni borac za četnička prava?

I možda se dogodi da se Ruska pošta oduži Zoranu Milanoviću tiskanjem poštanske marke, kao što je svojedobno to učinila Kimu Philbyju (britanskome veleizdajniku i naturaliziranome Moskovljaninu), ali bi u tom slučaju poštansku marku trebala izdati i Hrvatska pošta kako bi svjetonazorski podijeljena Hrvatska mogla doslovno Zokijev lik polizati ili popljuvati prije lijepljenja marke na kuvertu.

Dakle, sve je vječno dok traje, pa i mahnitanje otromboljenoga Titova gardista i nisam siguran hoće li mu na odlasku imati tko makar i podglas zapjevati …adieu mein kleiner Gardeoffizier. Snovi škarta postali su java i Hrvatska je doista umorna od djece i unučadi komunizma, od titinih gardista i jugofiličara pa je osporavanje prava Ivanu Turudiću da postane glavni državni odvjetnik pretposljednji čin crveno-zelenih mutanata. Cijela povika svodi se na opstrukciju parlamentarne demokracije i građanskih procesa u suverenoj državi Hrvatskoj. Stranku na vlasti u Banske dvore nije dovela ulica ni razjarena gomila već pobjeda na izborima. Okupljanje tzv. ljevice samo je demonstracija mržnje nositelja titine štafete prema hrvatskoj suverenosti, odiuma itekako iskazanog kad se u Hrvatskome saboru glasovalo za Zakon o hrvatskome jeziku ili o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

No posljednji čin ove sabotaže hrvatske suverenosti dogodit će se nakon pobjede HDZ-ove koalicije na parlamentarnim izborima ove godine, kad klaun-predsjednik učini sve da Andreju Plenkoviću onemogući sastavljanje Vlade. Svaki je scenarij moguć i Milančetu će se doista ispuniti želja da konačno pokaže što je mislio pod onim nacifašističkim pozivom: „Ili mi ili oni“ i koliko je kao Heroj Sovjetskoga Saveza spreman ići bespovratno daleko, tamo nekamo do kremaljskih zidina. Ali ne samo njemu; taj je poklič batina s dva kraja i sve su opcije otvorene tako da negda trči pas, a negda trči zec.

I doista, koje to radnje i koji ljudi spadaju u Putinovu speciljaljnju vojnu operaciju izvan rusko-ukrajinskog ratnoga sukoba? Posebno je zanimljiv povijesni niz događaja i odgovor na pitanje koje su sve osobe od ugleda obuhvaćene sovjetskom doktrinom podvrgavanja Europe i svijeta policentričnoj globalnoj politici pod dirigentskom palicom Kremlja i Pekinga? Je li počelo već s Willyjem Brandtom i s obavještajnom aferom 1974., koja je otkrila da je kancelarov osobni tajnik, Günter Guillaume, davno ugrađeni Stasijev, tj. KGB-ov, obavještajac (?) da bi se malo potom ruska operacija slamanja Njemačke nastavila s kancelarom Gerhardom Schröderom i kancelarkom Angelom Merkel, Putinovim potrčcima. Podložnost sovjetskoj Rusiji na ovim našim prostorima udomila se piramidalno niže od Veljka Kadijevića, Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića, Milorada Dodika… sve do perfidno, i manje vješto, ugrađenih sovjetskih rezidenata u politici, medijima i poslovnome svijetu?

Je li napad na Trg svetoga Marka 17. veljače napad na Zimski dvorac, dio Putinove speciljaljnje operacije predvođene Zokijem Milanovićem i možemo li tu specijalku staviti u kontekst nikad zaboravljenih ciljeva Kominterne da strogo kontroliranim revolucijama diljem svijeta zauzme čovječanstvo? Vjerojatno, samo su danas plaćenički rusofili ponešto drukčije strukturirana horda terorista i civilizacijskih nakaza. To su upravo oni kojima sovjetska Rusija brani djelovanje na svome tlu, ali ih podupire na tuđemu. I to više nisu gnjevni proleteri, grlato radništvo i njihovi revolucionarni komiteti; danas su to pacifisti i zeleni, ekološki osviješteni, seksualno izopačeni… uglavnom oni što u dječjim kolicima voze pse i mačke i (za sada samo) bočnim pogledom pogledavaju u djecu kao svoj plijen. Zlo mijenja modus operandi, ali mu zavodnička narav ostaje jednako predatorska u potrazi za podobnim izdajicama.

Očaj yugomutanata na Trgu svetoga Marka više se ne može skriti kao ni zazivanje krvi kojim se vraćaju starom zanatu nasilnika i otimača. Ono što osloboditelji nisu potaracali 1945., ni u nadoknadi dovršili 1971. – pa ni uz pomoć srbočetnika dokrajčili 1991. – tzv. ljevičari pokušavaju obnoviti prosvjedom na trgu. Bilo je žalosno gledati stanovnike Zagreba kako plješću Katerini Peović koja zazivlje komunistički poredak drugarske jednakosti i nacionalizaciju, promatrati tu masu koja podržava političare s posebnim potrebama i slušati njihovu mrziteljsku retoriku. Nikome od tih štafetonosaca i agitpropovaca zapravo ne smeta ni Plenković ni Turudić, već suverena hrvatska država – svi oni koji Hrvatsku doista smatraju voljenom domovinom.

Nitko ne postaje mudracem ako nije imao sreće za života biti zaboravljen, piše Emil Cioran, no može li se za izdajice reći da smrad njihova čina s godinama samo raste i nadmašuje svaki zaborav pa i ovog zaboravnog hrvatskog naroda? Smije i može.

Davor Velnić / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo