Nataša Božinović: Izvlačenje NHR-a iz ropotarnice povijesti kao antivodič za buduće izbore

Hrvatska je  iznad svega i tu nema sredine, a kamoli opcije protiv.

Kad vidim tupka Freda Matića i sveopći neukus BLM klečavaca i ujedno uznemiravatelja  mirnih molitelja, moram stati na  stranu molitelja, iako nemam dobro mišljenje  o njihovu aktivizmu. Jer,  medijski i obrazovni mehanizam, poznaje samo dva pola. Ne postoji sredina. Ili si za, ili si protiv. Na razumsko djelovanje, oba pola reagiraju kao dva prsta na prištić kojega treba istisnuti.

Neovisni za Hrvatsku (NHR), stranka je koja ne postoji, ali je djelić moje osobne ispovijesti, a njena sudbina zorno pokazuje propadanje dobrih projekata afirmativnih za Hrvatsku. Naravno, u svome propadanju znaju  polučiti efekt kao antihrvatske stranke. Katkad i gori. U svakom slučaju iz primjera NHR-a, može se, ako se hoće, nešto i naučiti. Doduše,  slično se događalo s HSP strankama, ali sam donekle više involvirana u NHR.  Sviđalo se njima ili ne, NHR  i DP (koji je pokupio dio ekipe iz NHR-a),  više su se politički uspinjali preko HDZ-a negoli je to slučaj s HSP-om.

Domovinski pokret (DP) je sadašnjost, pa treba dati šansu razumu za kojeg  se nadam da neće biti u ključnom trenutku percipiran kao prišt. U predsjedničkim izborima,  Kolinda je otprilike tako prošla. Istiskali su je i na koncu istisnuli. I s desna i s lijeva. Sada će netko reći da Kolinda baš nije bila glas razuma ili još gore stvari, a ja ću s ovoga „trona“ neuspješne političarke i potencijalne članice nekad neuspješne, a danas nepostojeće stranke NHR, reći da KGK nije bila Tuđman (i ne znam tko to jest u ovome trenutku), ali  za one koji su je brutalno istisnuli, bila je Tuđman i pol. Danas se njeno ime rijetko spominje i to  većinom u lošem kontekstu lijevih novinara, a desnica ju pomalo i oprezno počinje poštivati. Bar se meni čini. Primjerice, Hebrang u Dujmovićevu  Pressu, veli da je osujetio Kolindin početak kraja kada je rekla da treba prekopati Jasenovac. Čak je i u Bujici uspijeva proturiti Kazimir Mikašek u pozitivnome kontekstu. Kao da se desnica polako budi i skromno upozorava da se pogreške ne ponove jer Hrvatska je iznad svega. Istina je da oko svega možemo biti ili za, ili protiv, ili u sredini, ali glede nacije i države, samo je jedan izbor: ZA! Za Hrvatsku spremni!

Zanimljivo je podsjetiti da je politička prepoznatljivost čelnice NHR-a, Brune Esih,  bila iznjedrena iz ureda tadašnje predsjednice Kolinde.  Slična im je, s različitih razina doduše, i politička sudba.  Za obje se dobar izgled vezivao za dobre sposobnosti. Lijepe i pametne. Sve do  trenutka  kada ih se spremalo otfikariti. Zadržale su ljepotu, ali  izgubiše pamet. Kolinda nije ovdje glavna tema, ali predmnijevam da će pozitivne detalje njena opusa plašljivo izvlačiti, možda čak i oni koji su bili dionici Škoroforije, te pokazati  da je od onoga što se nudilo na političkoj sceni tada, KGK bila više nego idealan izbor. Koliko je bizaran izbor  Milanovića, on sam pokazuje iz dana u dan.

Iako sam samo na splitskoj sceni površno svjedočila što se događalo s NHR raspadom, te na kapaljku dobivala saznanja, s jedne strane od onih koji su idolizirali  Zlatka Hasanbegovića, a s druge strane od onih koji su podržavali Brunu Esih, čini mi se da se može izvući zaključak o scenariju rasula kojega treba izbjegavati. Naravno, ako želiš da se prvotno dobra i afirmativna zamisao pretvori u djelo.  Stoga smatram korisnim  svoju malu  školu političke aktivnosti  podijeliti pred izbore. Kredibilitet mi ruši činjenica što ni danas ne znam jesam li uopće postala članicom NHR-a,  ili ne.  Da se pjesnički izrazim: dok je stranačka kuća NHR gorila u plamenu, moja se članska iskaznica pekla, a ni do danas ne znam je l ispečena do kraja ili je bila ashes to ashes,  dust to dust… Bez formalnog života između.

Počelo je tako što su dvojica prekrasnih ljudi, branitelja razgovarali sa mnom te mi pružili stanovitu čast da budem djelićem NHR projekta. Odmah sam zbog  stavova, primjerice da im je svejedno tko pobijedi, Kolinda ili Milanović, pa i zbog Hasanbegovićeva stava o Hrvatima u BiH, izrazila sumnju u cjelovitost ostvarenja afirmativnih  ideja, ali sam smatrala da je važno da se bar ostvare neke dobre ideje.

Sporni Hasanbegovićev govor o Hrvatima u BiH  datira iz prosinca 2018, kada je već nastala NHR. Dakle prije negoli sam stupila u kontakt s članovima splitskoga ogranka stranke.  Taj je dugoočekivani govor kasnio za događajima u BiH, ali iz njega se dalo iščitati da su Hrvati konstitutivan narod na cijelome teritoriju BiH. Good point!  Hrvati svoj  doživljaj diskriminacije od strane Bošnjaka u  zajedničkom entitetu trebaju preusmjeriti na Srbe u srpskome entitetu i malo olabaviti s Bošnjacima. Pustiti ih da u  miru,  u hrvatskome (i njihovome) jedinome entitetu, Hrvatima instaliraju predstavnike. Jedan je desni kolumnist Hasin govor ocijenio govorom umjerenoga Bošnjaka, a drugi  poznati TV voditelj nazvaše govor: „povijesnim“, tako daaaa…, tko sam ja da sudim.  Ali ipak sam sramežljivo svoju sumnju u Zlatka  iznijela odmah u prvim razgovorima s pojedinim članovima stranke, ali me nitko nije shvatio što želim reći. Baš sam nekako zbrljana, i neelokventna, promislila sam tada i opet dala šansu stranci. Računala sam  da je ostatak stranke drukčijih stavova po tom pitanju, a Zlatkove vrijednosti: jasno izraženo antijugoslavenstvo i antikomunizam, te njegovo djelovanje dok je bio ministar kulture, svakako pokazatelj da može biti koristan Hrvatskoj.

Nakon par mjeseci stranka se  vrlo brzo počela urušavati. I to ne zbog Zlatkovih, u najmanju ruku čudnovatih,  stavova o Hrvatima u BiH, nego je iznenada poželio biti predsjednikom. Imao je potporu većinom zagrebačkih članova.  Sve u redu i demokratski, ali nije dobro za imidž stranke i naravno, nije se  svidjelo Bruni Esih. Nepametno se uspaničila, te opstanak stranke podredila tome. Njeni su se interesi poklopili s mojima utoliko što mi se nije sviđala mogućnost da budem u stranci kojoj bi na čelu bio netko  tko bi bio kadar  hrvatski interes podrediti drugoj naciji. Dakle, kao što je simpatično rekao jedan član stranke u trenucima raspada, da se osjeća kao dijete razvedenih roditelja, slično sam se osjetila u smislu da srcem nisam bila  ni za jednoga od njih, ali sam pristala uz  splitsku scenu NHR-a koju je vodio  Martin Pauk. Oni su podržavali Brunu Esih. Smatrala sam da ne samo da je  ona bolja opcija za biti predsjednicom stranke, nego i unatoč panici, bolja je opcija i za opstanak same stranke. Ipak sam, ponovo nemušto, htjela zajedništvo stranke  sačuvati obranom digniteta oboje pretendenata na prijestolje NHR-a, ali to je bila nemoguća misija. Trenutak je bio: ili si za, ili si protiv. Nema sredine! Ali zapravo, jedini put koji vodi onome ZA Hrvatsku je ipak kompromis i iznalaženje sredine između više afirmativnih ideja. Međutim, dogodilo se rasulo. Potencijalna prijateljstva su se raspadala… Slično kao i pojavom Škorofilije, samo ipak manjih nacionalnih razmjera i posljedica.

Što se događalo s akterima NHR priče? Tada i sada. Da podsjetim, mladi je Martin  Pauk, tada redovito u svojim političkim govorima  preskakao Domovinski rat romantizirajući NDH. Radio je baš ono što bi Benčićka, Urša, Rada i ostali neprijatelji Hrvatske,  zahtijevali od njega.  Bolje ne može. Mlad, zgodan, elokventan, za biti šef splitskog ogranka male stranke, je bio sasvim ok. Iskreno, cijenim njegovu političku umješnost. Uostalom, i slučaj da ga nije zahvatila Škoro-histerija pokazatelj je bar dijela političke mudrosti. Danas je i dalje aktivan u politici. Upravo sa strankom kojoj se Zlatko priključio, a  Škoro napustio,   DP-om. Tamo u DP-u, gdje se s Blokom vrti i njegov, bivši, a sadašnji kolega Zlatko, sada mrežu plete i on, Martin Spiderman, bivši čelnik splitskog ogranka NHR-a. Što ti je život? Jučer protivnici, danas suradnici.

Zlatko,  koliko mogu popratiti, trenutno nema na repertoaru „povijesnih“ govora. Umirio se i čeka svoj, povijesni trenutak. Bruna je kratko fitiljno izgorila bez da je došla do bureta baruta… Vrludala je, potucala se na marginama političke ljestvice da bi ovih dana uskrsla u srednjestrujaškim brljotinama: „ Nekadašnja zvijezda desnice koja je zdušno branila ustaški pozdrav Za dom spremni, vraća se na hrvatsku političku scenu nakon četiri godine mirovanja….  potpisala je za HSP“. Ne djeluje kao transfer stoljeća, jer HSP nema neku snagu, ali ima tradiciju, pa se može reći: Bruna, vrime je. Drugi akteri, pišu vamo ili tamo…, a većina su, pretpostavljam,  poput Špira iz pjesme Daleke Obale, nešto kao inspektor u općini. Iz srca iskreno, bez trunke ironije,  Špiru i svim akterima priče koje spomenuh poimence i onima drugima, želim puno uspjeha u daljnjem radu u smislu zajedničkog djelovanja kada je u pitanju Lijepa naša. Ipak su navedeni akteri, oni koji su ZA Hrvatsku. A Hrvatska je  iznad svega i  jedino tu nema sredine, a kamoli opcije protiv.

Zanimljivo je napomenuti da dok se to događalo (a znamo svi, u politici slični se scenariji događaju neprestano), Hrvatska je sve vrijeme tako ponosno stajala out of svega, potpuno snažna, nepokorena i ponosna. Bez brige, stoji i stajat će  vječno, da ako ste: vi ili ja, Bruna ili Zlatko, she ili they,  vakser ili antivakser,  Hajdukovac ili Dinamovac, molitelj ili antimolitelj…, percipirani kao prišt,  Hrvatska može biti percipirana kako god vam srce kuca, ali nju ni jedan debil  istisnuti ne može.

I to mi je satisfakcija u svakoj izbornoj godini!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo