Ako pojedina rješenja, pojedine odluke ne daju ploda, nisu uspješne, ne doprinose napretku, stabilizaciji, mijenjaju se. Otklanjaju se kameni smutnje, spoticanja, sve ono što stvara razdor, netrpeljivost, što raspiruje mržnju. Ovdje se stanje zakočilo, petrificiralo.
Glasoviti Thomas More naslovio je svoje znamenito djelo “Utopija” – koristeći grčke riječi: u – ne, topos – mjesto. Dakle, mjesto kojega nema, nego je sve sanjarija, neostvariva zamisao, kula u zraku. Talijanski filozof i dominikanac Tommaso Campanella u svom glavnom djelu “Grad Sunca – Civitas solis” dočarava svoj ideal države. On zamišlja republiku u kojoj bi vladao Razum uz pomoć Mudrosti, Moći i Ljubavi.
Nakon 1463. godine mijenjali su se okupatori, kolonizatori, totalitarizmi, protektori, tutori, a BiH, unatoč svemu, opstoji, ona je stvarnost, a nikako utopija. Još se ni jedan okupator nije ispričao BiH, niti će, zasigurno. Međutim, danas različiti interesi, osobito vanjski, od BiH stvaraju upravo neostvarivu zamisao, aporem, tobože nerješiv problem. Svatko tko barem malo misli i gleda svojim očima, vidi da postojeće stanje nije ni pravedno, ni racionalno, niti je uspješno. Koliko je poznato, ovakav ustroj ne postoji ni u Europi niti bilo gdje ima nešto slično. Rigidna svijest, oholost, arogancija, voluntarizam misle da mogu silom nametnuti sve što naume ako imaju vlastiti interes. Toliko je pozitivnih primjera u samoj Europi, država koje su prosperitetne iako su federalne zajednice s više jezika, različitih naroda, kultura, konfesija, tradicija, ali nema problema, kriza, razdora, što je, na nesreću, svakodnevica BiH. Danas je BiH težak bolesnik u Europi, kako se govorilo krajem 19. st. za Tursku – bolesnik s Bospora.
Još nismo čuli da je neki od tzv. međunarodnih dužnosnika rekao da se BiH može urediti kao, na primjer, Belgija, Švicarska, Španjolska. Ne, ovdje svi ponavljaju iste fraze i za sve su krivac, kako kažu, nacionalne razlike, a bit će onako kako se dogovore vaši lideri i slične nerazborite, neostvarive floskule. Nisu problem razlike, nego dominacija, hegemonija, totalitarizam, unitarizacija. Ako pojedina rješenja, pojedine odluke ne daju ploda, nisu uspješne, ne doprinose napretku, stabilizaciji, mijenjaju se. Otklanjaju se kameni smutnje, spoticanja, sve ono što stvara razdor, netrpeljivost, što raspiruje mržnju. Ovdje se stanje zakočilo, petrificiralo. U svakoj mogućnosti traže se i nalaze problemi, lako se iskopaju, izvuku novi “argumenti”, elementi koji još više zamrse problematiku, razvodnjavaju ili ometaju gotovo dogovorene sporazume. Ne želi se jasno reći što uzrokuje ovako loše stanje, što izaziva, stvara nepravdu i vrlo štetne posljedice. Davno je kazano: Felix, qui potuit rerum cognoscere causas – Sretan je onaj koji zna uzroke stvari. Dayton je postao fetiš iako je od njega ostalo samo ime. Imenovani za čuvare i tumače daytonskih odredbi toliko su samovoljno izmijenili, izobličili slovo i duh Daytona, pa se više nije ispravno ni opravdano pozivati na taj sporazum. Uostalom, nastao je u ratu pa se nije moglo očekivati da bude pravedan, stručno urađen i u široj demokratskoj raspravi usvojen. Nametnut je kao privremeno rješenje, kako se tada govorilo, jer bilo je važno zaustaviti rat, postići primirje.
Krajnje je vrijeme razgovarati otvoreno, argumentirano i utvrditi što uzrokuje ovakvo nesnošljivo, nepravedno stanje u BiH. Nitko, zasigurno, neće odgovarati za prekrajanje Daytona niti će snositi bilo kakve posljedice za postojeće loše uvjete u kojima se nalazi BiH. Htjeli to priznati ili ne, praksa neumoljivo govori, za sadašnje nepovoljne prilike najodgovornija je međunarodna zajednica, odnosno njezini dužnosnici. Od odgovornosti se ne izuzimaju domaći lideri koji vode unitarističku ili secesionističku politiku, koji stvaraju razdor, raspiruju mržnju, truju dobrosusjedske odnose, destabiliziraju ukupne prilike. Samovolja, nestručnost, voluntarizam, pristranost koja ne uvažava stvarnost, razlike, povijest je proizvela ovakvo sumorno stanje. Iako u prošlosti nema razdoblja s kojim se svi konstitutivni narodi mogu identificirati, brisale su se razlike i nametnula mnoga rješenja kojima su jedni protežirani, a drugi obespravljeni. Svojedobno je Kant napisao da se trajan mir može uspostaviti samo bez dominacije ili bez nasilja jače države nad slabijom, većim narodom nad manjim. Ustrajavalo se na nametanju potrošenih povijesnih paradigmi, zapravo na političkom ustroju koji generira i održava nepravdu. Svaka promjena odredbi Daytona bila je na štetu hrvatskoga naroda, bila je nova jabuka razdora, novi kamen spoticanja. Treba pročitati studije priznatih stručnjaka prava M. Arlovića i M. Tadića i uvjeriti se, ili filozofsko-sociološke analize i sinteze eminentnih profesora, intelektualaca, europejaca, kozmopolita U. Vlaisavljevića i M. Lasića.
Hrvati su očekivali razumijevanje međunarodne zajednice za opravdane i utemeljene zahtjeve hrvatskoga naroda, misleći da su promicatelji pravde, ravnopravnosti, a doživljavali su optužbe kao glavni krivci za neuspjeh “dogovora”. Očekivali su pravdu, a doživljavali bumerang. Što su Hrvati kooperativniji, spremniji na suradnju i privrženiji svojoj domovini to ih se više obespravljuje, ponižava, vrijeđa. Umjesto Justicije, starorimske božice pravde i personifikacije pravednosti, ovdje se međunarodna zajednica ponaša kao Erida, starogrčka božica razdora, svađe ili kao starorimska Discordia, božica nesloge. Uspješno se provodi politika divide et impera ili divide ut regnes – razdvoji, zavadi, podijeli pa vladaj, političko načelo starorimskih osvajača i suvremenih imperijalista. Koliko god narodi u BiH bili različiti, oni su i civilizirani, imaju bogato iskustvo življenja jedni s drugima. Kad god je dogovor, sporazum na vidiku, umiješa se netko i baci jabuku razdora. Sad ovo, sad ono. Gotovo deset godina vode se jalovi razgovori oko izmjena Izbornog zakona. Da ima bar malo dobre volje međunarodne zajednice, to se već davno moglo riješiti i baviti se drugim pitanjima razvoja BiH.
Zar je trebalo deset godina pregovarati da se pročita, dešifrira blefiranje, obmanjivanje jednog od pregovarača. Zapravo, sam je priznao da mu nije bilo na kraj pameti postići uspješan dogovor. Njega je zanimala vlast, dominacija, status quo. Bliže se novi izbori i opet će, čini se, sve po starom, semper idem – uvijek isto, ali ne isto, nego još gore. Zamislimo, iako se na to ne može ni pomisliti, da je Hrvatima dopušteno uzurpirati pravo i četiri puta birati najviše predstavnike drugom narodu, pa za 24 sata bili bi “izumitelji” ovih nemoralnih lukavština izvrgnuti optužbama, smijenjeni, lišeni prava javnog djelovanja i sl. Ili, pretpostavimo da su pojedini međunarodni dužnosnici izgovorili onako bezočne, drske riječi čelnicima neke druge konfesije, kao što su najvišim katoličkim dostojanstvenicima. Takvi se zasigurno ne bi dugo zadržali u BiH.
To bi bilo sasvim ispravno jer s kakvim pravom se, bez ikakva razloga, smije vrijeđati vjerske dostojanstvenike bilo koje konfesije. Ili, što bi se dogodilo da se tenkovima, s dugim cijevima i maskiranim specijalcima uništila neka druga banka kao što je naočigled javnosti učinila međunarodna zajednica s Hercegovačkom bankom. I nikome ništa, prešlo se preko toga, pojeo vuk magare. Kojemu je narodu u Europi onemogućen televizijski kanal na materinskom jeziku? Kojemu narodu u Europi drugi biraju najviše predstavnike. Gdje se još izvođenje nastave na materinskom jeziku naziva diskriminacijom, aparthejdom, fašizmom i drugim uvredljivim etiketama. Zašto se nikad nije pozivalo na međunarodne konvencije koje utvrđuju to pitanje, nego se našao povod za raspirivanje mržnje među narodima.
Umjesto da se izgrađivala federacija ili konfederacija, ovdje se pod svaku cijenu željelo nametnuti uniformnost, unifikaciju, svođenje jezika, povijesti, tradicije, običaja na jednoobraznost, svođenje svih razlika na jedinstven tip, zapravo nametnuti najcrnji unitarizam i posve obespraviti subjektivitet, konstitutivnost hrvatskoga naroda. Ono što nije pošlo za rukom alkemičarima – pokušaj pretvaranja običnih metala u zlato i srebro – današnji su alkemičari pronašli kamen mudrosti u visokom predstavniku s neograničenim ovlastima i u Daytonu te nasilno utjeruju Hrvate u zajednicu koja će gaziti njihova elementarna ljudska i kolektivna prava. Puna su usta ljudskih prava, a međunarodna zajednica ne može u svom dvorištu osigurati prava konstitutivnom hrvatskom narodu da bira svoje legitimne predstavnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i uz jasne odluke Ustavnog suda. Koješta…
Hrvati u BiH ne smiju rasti, cvjetati, napredovati. Sve se radi da uvenu, da nestanu ili se svedu na bezizglednost. Međunarodni moćnici su davno uputili prijetnju dostojanstvenicima Katoličke crkve: Ili se iselite ili se asimilirajte. Ni jedno ni drugo – jer tko ima tisućljetnu povijest na ovom tlu, ne odriče ga se. Brojnijem narodu dani su mehanizmi za dominaciju, a Hrvatima oduzeti mehanizmi za zaštitu kolektivnih i drugih prava, a drugi pak narod ima državu u državi. Hrvate se kažnjava ako kažu da i oni hoće isto što imaju i druga dva konstitutivna naroda – jednaka prava i dužnosti. Valjda je svakome jasno kakve se igre vode i tko je glavna žrtva. Hrvatima i Bošnjacima dopušteno je da raspiruju međusobnu mržnju, da umjesto dobrosusjedskih odnosa kopaju duboke jazove razdora, a međunarodna zajednica će ih tobože miriti. Na sreću, većina ljudi razumije stvarnost i ne povodi se za pohlepnim, vlastoljubivim političarima i pojedincima kojima je modus vivendi raspirivanje mržnje, šovinističko ponašanje.
Međutim, udomaćuje se, etablira pravo jačega, brojnijeg, promiču se dvostruka mjerila. Pojedini zločini i zločinci se prešućuju, slobodno šeću, obnašaju visoke dužnosti, a drugi koji su branili svoju domovinu i vlastita ognjišta ne smiju boraviti u njoj. S nepodnošljivom lakoćom izriču se optužbe i prijetnje hrvatskim dužnosnicima. Ne obazirući se na odredbe Bečke konvencije o diplomatskim odnosima (iz 1961.), pojedini diplomati miješaju se u sve stvari. Za očekivati je da budu primjer uljudnosti, promicatelji razboritosti, pravde, dijaloga, a pojedinci s kompleksom moći koriste metode javnog spočitavanja, prekoravanja, pa i prijetnji najradije prema hrvatskim dužnosnicima. Metoda spočitavanja davno je napuštena jer može biti nepravedna, drugoga prisiljava da čini ono što je protiv interesa naroda koji zastupa.
Još su stari Rimljani rekli: Non Caesar supra grammaticos – Nije Cezar iznad gramatičara, tj. vladari se ne trebaju miješati u gramatička pitanja. Naravno, ni u druge poslove za koje nisu mjerodavni, stručni. Nažalost, u BiH ima diplomatskih predstavnika i visokih međunarodnih dužnosnika koji se miješaju u sve, žele biti nadležni za sva pitanja. Oni su i matematičari i gramatičari. Rado bi odlučivali što Hrvati smiju graditi, koje tvrtke osnivati, čime smiju gospodariti, koje će pjesme pjevati i sl. Koje ćemo još nevolje i nepravde doživjeti od pomoći političke nekorektnosti pojedinaca prijateljskog Zapada kojemu Hrvati stoljećima pripadaju.
