Potrebno je donijeti zakon o jeziku u BiH kako bi se očuvao nacionalni i jezični identitet te spriječila asimilacija Hrvata
Vrijeme:7 min, 7 sec
PROFESOR EMERITUS SVEUČILIŠTA U MOSTARU, AKADEMIK PROF. DR. SC. ŠIMUN MUSA
Međunarodni dan materinskoga jezika obilježava se diljem svijeta 21. veljače kako bi se jačala vitalnost svih naroda i jezika, njihova kulturna baština, njihova samostalnost i kreativnost u bogatstvu raznolikosti. Posebno je to značajno u nacionalno složenim društvima i državama kao što je Bosna i Hercegovina.
– Materinski jezik je prvi jezik, jezik koji dijete nauči od svoje majke – jezik kolijevke – i zato je biljeg našega identiteta. Mi živimo kroz materinski jezik, njime čuvamo svijet svojih predaka i slavimo svoje korijene: narodne običaje, narodnu riječ i u priči i u pjesmi i u poslovici. Dakle, to je najčešće roditeljski jezik, ali je to i etnički jezik, kako govori prof. Bagdasarov, a zatim je to i funkcionalno prvi jezik, odnosno jezik zajednice u kojoj živimo. Materinski jezik uvijek se razlikuje od standardnoga jezika.
Materinski jezik bit je identiteta; osnovni je činitelj oblikovanja čovjeka kao pojedinca, a i formiranja jezične zajednice. Prožimanje u dijalektici utjecaja pojedinca na zajednicu, s jedne strane, te zajednice na pojedinca, s druge strane, dokazuje “kako su oni formirani jezikom i kako sami formiraju jezik” suoblikujući se u svome razvoju. Sve što znamo postigli smo zahvaljujući jeziku i sve što drugima želimo priopćiti činimo jezikom. Jezikom se spoznaje prošlost, osmišljava sadašnjost i planira budućnost. To pokazuju i znanost, i umjetnost, i kultura, i duhovnost i zbilja. Također, jezik je temeljni medij javne komunikacije, prema tome, on je i potreba, a isto tako i izraz ljudske slobode i prava.
Večernji list: Biste li naveli kao čovjek struke što je standardni jezik i njegove bitne odrednice?
Večernji list: Možete li opisati odnos države prema jeziku i reći nešto o tome kakav je status hrvatskoga jezika u složenoj državnoj zajednici kao što je BiH?
– I BiH, s obzirom na zakonsku zasnovanost, treba u potpunosti biti pravna, demokratski ustrojena država koja raspolaže određenom jezično-znanstvenom infrastrukturom na kojoj bi se usklađenim djelovanjem političkih vlasti (predstavnika svih triju konstitutivnih naroda) i u osmišljenoj koordinaciji na osnovi odgovarajuće jezične politike skrbilo o jeziku, osobito o jeziku u javnoj komunikaciji na korist svih bitnih činitelja. Jer složena državna zajednica kakva je BiH ima i ustavna i zakonska rješenja o jeziku konstitutivnih naroda, ali kako u javnoj komunikaciji status hrvatskoga jezika nije ravnopravan s drugim dvama jezicima, potrebno ga je riješiti valjanom jezičnom politikom na zadovoljstvo hrvatskoga naroda.
Večernji list: Što je jezična politika?
– Jezična politika bila bi osnova za provedbu politički osmišljenih – institucionaliziranih postupaka kojima se utječe na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svih sudionika o tim oblicima. U tome se slaže većina suvremenih sociolingvista. Za jezičnu je politiku posebno važan službeni standardni jezik, pri čemu se treba držati temeljnih “dijelova društvene svijesti” koji se i ostvaruju u jezičnoj politici, a to su: historičnost (svijest pripadnika određene jezične zajednice o povijesti svoga jezika s obzirom i na njegovu kvantitetu i na kvalitetu), autonomnost (pokazuje neovisnost jednoga idioma od drugih) i vitalnost (svijest o važnosti i snazi jezika i njegovoj uporabi u različitim oblicima javne komunikacije). Treba istaknuti kako između tih dijelova društvene svijesti o jeziku i jezične politike, kao područja u kojem se ti elementi ostvaruju i institucionaliziraju, traje stalna međuovisnost, pri čemu je prihvaćeno mišljenje da jezična politika i usmjerava oblike društvene svijesti kako to odgovara aktualnoj političkoj vlasti. Stoga je jezična politika česta sastavnica ustavno-pravnih akata kao i drugih državno-administrativnih odredaba i deklaracija.
Dakle, u središtu jezične politike svakako je jezik javne komunikacije koji je nadređen jeziku privatne komunikacije. Valja znati da se jezik javne komunikacije ostvaruje u nizu funkcionalnih stilova standardnoga jezika od kojih su za jezičnu politiku najvažniji sljedeći: administrativni, publicističko-novinarski i znanstveni.
Večernji list: Recite nešto o jezičnoj politici i jezičnoj kulturi u BiH. Koje bi bilo najbolje rješenje u BiH – bez izolacionizma, ali i bez ekspanzionizma?
– Kako je već rečeno, jezična politika usmjerava jezični put oživotvorujući navedene elemente, držeći se ustava i zakona, a što treba potvrditi kao ustavno načelo da je hrvatski jezik službeni jezik u državnim tijelima i javnome životu, medijima, nastavi, udžbenicima, u administraciji, kulturi i politici. Sve što vrijedi za hrvatski jezik istodobno vrijedi i za druga dva službena jezika u cijeloj BiH. Dakle, BiH kao višenacionalna zajednica triju konstitutivnih naroda i triju ravnopravnih jezika treba i u zakonskoj regulativi i u jezičnoj teoriji i praksi na svim razinama čuvati nacionalne i duhovne tečevine, braneći se dosljedno unitarističkih težnji, kao i svakoga oblika jezičnoga izolacionizma i ekspanzionizma.
Večernji list: Što mislite o Zakonu o hrvatskome jeziku netom usvojenom u Hrvatskome saboru? Imaju li ga i druge zemlje EU-a?
– To je prvi Zakon o hrvatskom jeziku u povijesti kojim se potvrđuje da je hrvatski službeni jezik Hrvata i jedan od službenih jezika u EU-u, kao i to da je u svojoj cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture. Uostalom, hrvatski narodni jezik star je kao i hrvatski narod, a hrvatski književni jezik počinje kad i hrvatska književnost. (Lj. Jonke)
Taj zakon usmjeren je na njegovu zaštitu i razvoj te osigurava njegovu uporabu u službenoj komunikaciji. S obzirom na to da je i u BiH hrvatski jezik ustavno i zakonski reguliran kao službeni, ali još uvijek opterećen nizom problema u javnoj komunikaciji te, posebno stoga što je BiH složena višenacionalna i višejezična zajednica u kojoj je hrvatski jezik često i neravnopravan, mislim da će taj zakon pozitivno utjecati i na rješenje njegova pravnoga i stvarnoga statusa u skladu s konstitutivnosti hrvatskoga i drugih naroda u BiH.
Zakon o jeziku od 27 zemalja EU-a imaju 24 zemlje, a nemaju samo 3 države, što dovoljno govori o potrebi toga zakona.
Večernji list: Treba li BiH zakon o jezicima?
– S obzirom na povijest hrvatskoga jezika i probleme u jezičnome razvoju, posebno s obzirom na složenost prilika i nepovoljan stvarni status hrvatskoga jezika u BiH, smatram da je zakon o jeziku potreban, osobito u bosanskohercegovačkoj etnički, jezično i vjerski složenoj zajednici. Uvažavajući potrebe pojedinca, naroda i društva u cijelosti, ugledajući se na taj i druge europske zakone o jeziku, doista je potrebno demokratskim putem i valjanom jezičnom politikom uspostaviti politički usklađeno i znanstveno utemeljeno rješenje i za hrvatski narod i za druga dva naroda u BiH. O statusu jezika trebaju biti angažirane i nacionalna, i državna i globalna politika te se zalagati za oživotvorenje individualnih i kolektivnih prava i jezičnih sloboda. “Jer samo demokratična društva i slobodni pojedinci mogu postati nositelji svijesti koja niječe nadmoć bilo kojeg kulturološkoga obrasca, pa i etničkoga”, rekla je prof. Lj. Stančić. A, ljudska prava, gdje spada i jezik, istodobno su i individualna i kolektivna. Pravo na različitost jedno je od temeljnih ljudskih prava.
U složenim etničkim, odnosno jezičnim zajednicama treba se čuvati različitih vrsta nametanja i svih oblika asimilacije i skrnavljenja jezičnoga identiteta. U demokratskim društvima, kakvim se smatra i BiH, u provedbi jezične politike treba biti važna i jezična kultura. To je kultura usmene i pisane komunikacije, ali i poznavanje drugih kultura “u dodiru i prožimanju” koje afirmiraju toleranciju i uvažavanje, sve od osobnih do institucionalnih oblika.