Z. Gavran: Rusija, Trump i desnica ante portas – po Europi još traže kompas

Sve u svemu, ovo je uzbudljiva godina, a i živimo u iznimno „zanimljivu“ razdoblju. S jedne strane nepredvidivi je Trump pred vratima, ante portas. S druge strane Putin namjerava još 12 godina vladati Rusijom kao njezin autokratski i snažni vođa, za kojega ne možeš znati dokle je spreman vojno prodirati, vođen idejom o obnovi velike Rusije i restauraciji sovjetskog bloka. S treće strane, gomilaju se ostali, a napose teško rješivi razdori, dezorijentacije i lutanja na unutarnjem, te teško nadvladive nemoći, ovisnosti i ugroze na vanjskom planu. EU je sa svojih 27 članica ’zreo’ za temeljit reset. No vladajuće snage nisu za nj spremne ili ga nisu sposobne ostvariti. Još neko vrijeme „Europa“ može živjeti od ’minulog rada’ i optimističkih narativa, no na tomu se ne može graditi „grad na stijeni“. To više što po Europi još traže – kompas.

Troje je za ovu godinu za Europu odnosno za Europsku uniju kao glavninu i političko-ekonomsku i drugu glavčinu europskoga kontinenta svakako ključno, a možda i presudno: ofenzivne vojne aktivnosti Putinove Rusije na tlu Ukrajine i nagađanja o mogućem nastavku ruske invazije na koju drugu zemlju; očekivana pobjeda i povratak uznemirujućega Donalda Trumpa u SAD-u; jačanje desnice i radikalne desnice po Europi uoči izbora za Europski parlament, koji će se održati za četiri mjeseca.

Rusija je uspjela ojačati, izdržljivost je Ukrajine pod upitnikom, a promjena u Bijeloj kući značila bi tektonski prijelom

Rusija je, po ocjenama koja prevladavaju, uspjela od prošle do ove zime vojno i međunarodno ojačati te iz defenzivne pozicije sve više prelaziti u ofenzivnu. Njezine će se vojne akcije, unatoč velikim gubitcima, nastaviti. Ukrajina pak ima sve više problema u organiziranju vlastite obrane, nakon što ljetošnja protuofenziva nije polučila postavljene vojne ciljeve. Koliko god i sama Rusija bila u ratu vojno oštećena i uzdrmana, pokazuje se da ona za sada ima neusporedivo veći kapacitet za nastavljanje iscrpljujućeg rata od Ukrajine. I ne samo od Ukrajine, nego i od čitave Europe, koja nije u stanju proizvesti ni upola toliko topničkoga i ostalog strjeljiva koliko ga proizvodi Rusiji. O još opasnijim ruskim raketama, dronovima i drugom naoružanju da se i ne govori. Rusija si je osigurala opskrbu topovskim strjeljivom u velikim količinama iz Sj. Koreje, a bespilotnim letjelicama iz Irana, itd., dok je daljnje naoružavanje Ukrajine i srednjoročna izdržljivost njezine vojne sile te njezinih financija pod upitnikom. Osim toga, dolazak Trumpa u Bijelu kuću značio bi tektonski prijelom u američkoj politici i prema Ukrajini i prema Rusiji.

Zbog toga i procjene da će sljedećih godina ruska vojska i naoružanje stalno jačati, europske generale, stratege, političare i analitičare hvata panika – zbog straha da će Rusija, pobijedi li u ratu protiv Ukrajine, ići dalje, a pitanje je koliko će SAD u okviru NATO-a priskočiti upomoć bilo kojoj napadnutoj članici.

Procjene su da su prve sljedeće zemlje koje bi se mogle naći na udaru dvije najmanje: Moldavija i Estonija. No ima i najava ulaska Rusije u sukobe s drugim državama članicama Natoa. Vojske najvećih i najjačih europskih zemalja čini se da ne ulijevaju optimizam kao sigurni zaštitnici, ni brojčano ni po trenutno raspoloživom naoružanju i kapacitetima kakve bi iziskivalo suprotstavljanje Rusiji, bude li doista potrebno. A ona intenzivno obnavlja strjeljivo koje troši u Ukrajini, i može mobilizirati stotine tisuća novih rezervista. Dok su, s naše strane, u mnogim europskim zemljama vojske svedene na gotovo simbolične brojke profesionalnih vojnika, i dok se već na prvu najavu uvođenja redovnog vojnoga roka odnosno novačenja u javnostima nerijetko reagira ili neprijateljski ili im se daje potpora, ali više kao simboličkim činima. Mnogima još ne dopire do razuma da je nužno ozbiljno vojno osposobljavanje i opremanje za slučaj fragmentarne ili nedajbože frontalne ruske, ili rusko-bjeloruske, ili koje druge invazije s istoka.

Kako bi senilni i ponešto dementni Biden mogao upravljati velesilom i sljedećih pet godina?

S druge strane Atlantika aktualni američki Predsjednik i za sada jedini demokratski kandidat za utrku protiv izazivača i prethodnika mu u Bijelog kući, republikanca Donalda Trumpa pokazuje sve ozbiljnije i sve grotesknije znakove staračke senilnosti, a ponešto i demencije. Na čelu najjače svjetske sile i velesile, koja je 70 godina bila glavnom snagom i jamcem očuvanja poratnoga svjetskog poretka, nalazi se čovjek koji ne može kontrolirati ni samoga sebe. Pa kako onda očekivati da bi tijekom dugog razdoblja od sljedećih pet godina mogao razumno, odlučno i doraslo teškim i složenim izazovima upravljati Amerikom i njezinom ukupnom unutarnjom, vanjskom, sigurnosnom i ostalim politikama?!

Spoznaju katastrofalnog stanja pokazuju i najnovije ankete, po kojima više od 80 posto anketiranih ’Jenkija’, dakle i tradicionalnih i modernih, i lijevih i desnih, smatra da je Biden „prestar“ za predsjednika u sljedećem mandatu. Šuška se i o mogućem traženju opoziva i prije (u siječnju sljedeće godine) isteka sadašnjeg mandata, zbog mentalne nesposobnosti za obavljanje predsjedničke dužnosti.

Nasuprot njemu, u kojega je lijevo-liberalni mainstream ne samo SAD-a, nego i cijeloga svijeta upirao unatrag četiri-pet godina pogled kao u spas od ’slonovskog’ ponašanja u staklani njegova republikanskog i protuestablišmentskog pandana – u staklani koju su desetljećima pomno aranžirale i svakovrsnim blagima nakrcale moćne i „napredne“ snage SAD-a i globalnoga Zapada odnosno najmoćniji vrhovi svijeta, s najvećom koncentracijom globalnog kapitala, vlasništva i utjecaja u rukama malobrojnih – ponovno izranja kao sve vjerojatniji pobjednik ozloglašeni i kazneno procesuirani Trump. Taj isti kojega su na jedvite jada, posluživši se tko zna kakvim sve metodama, združene sile moćnoga američkog establišmenta prije nešto više od tri godine uspjele svrgnuti.

Za sada ne pomažu ni silne kaznene prijave, istrage, administrativne zabrane i sudski procesi. Dapače, ako bi kojim slučajem Trump bio pravosudno spriječen u kandidaturi, to ne bi nužno bio kraj priče… Situacija je u SAD-u odviše kompleksna, američka je nacija postala izrazito i oštro podijeljeno društvo. Takvu društvu, koje sve više boluje od nereda i dekadencije, ali u kojem jača i otpor njoj, ne će biti lako isplivati ni iz unutarnjih razdora. Pogotovu ne po metodama institucionalnog sprječavanja kandidiranja, kakve su upravo primijenjene u Rusiji protiv svih mogućih kandidata koji ne zastupaju putinovsku ratnu politiku prema Ukrajini i protuzapadnjačku orijentaciju.

U samoj Europskoj uniji sve stranke i ideološke opcije establišmenta mobiliziraju se protiv desnice

Uostalom, snaga republikanske desnice već se pokazuje u Donjem domu američkoga Kongresa, u kojemu ona ima tanku većinu. Ta će većina vjerojatno ponovno spriječiti odobravanje financijske i vojne pomoći Ukrajini i Izraelu u paketu, kao što je to već učinila oduprijevši se prvom Bidenovu prijedlogu i pokušaju u prosincu. Što će se tek događati dođe li Trump opet na predsjedničko mjesto, za mnoge je u SAD-u, Europi i drugdje noćna mora. Ne vole na takvo što ni pomišljati. A moraju žurno o tomu razmišljati i djelovati pravodobno u sferi vlastitih odgovornosti i nadležnosti.

U samoj pak Europskoj uniji upravo se pokušava mobilizirati sve stranke i ideološke opcije establišmenta za zaustavljanje plimnog vala jačanja desničarskih, radikalnih, krajnje desnih, populističkih, neonacističkih, proruskih i drugih stranaka koje politički establišment panično nastoji diskreditirati i diskvalicifirati kao „opasnost za demokraciju.“

Nije da i takve opasnosti ponegdje i ponešto nema. No proglašavati možda četvrtinu birača EU-a koji će, recimo, glasovati za takve stranke glasačima protiv demokracije znači olako i neodgovorno igranje s vatrom.

Takvo odnošenje prema legalnim strankama koje će sudjelovati na izborima znači i implicitno razaranje same demokracije, koju se hoće ograditi od onih čiji politički programi ili svjetonazori ne korespondiraju s programima i svjetonazorima razjedinjeno-združene alijanse četiriju „stupova i jamaca (liberalne) demokracije“: pučana, socijalista, liberala i zelenih. Ovi potonji, koliko se god međusobno razlikovali, spremni su se sada odreda i bezuvjetno uortačiti, zanemarujući i bitne međusobne razlike i prijepore, zanemarujući i krupne objektivno rastuće probleme, kako bi održali etablirane odnose, pa – ako i gdje to bude „nužno“ – i represivnim metodama.

Europi još uvijek nedostaju konzistentna strategija i čvrsta stajališta te djelotvornost u međunarodnim odnosima

Na sav taj metež u ideološkom smislu objektivno je mnogo manji problem od mnogo većih stvarnosnih problema, a to su recimo opasne napukline (već u mandatu samog Bidena) u transatlantskim odnosima, nespremnost na učinkovitu i zajedničku obranu od eventualne ruske invazije, proruska ’peta kolona’ u samoj Europskoj uniji, ekonomsko zaostajanje ili stagnacija te nazadovanje u donedavno glavnom industrijskom motoru, Njemačkoj. Možemo nastaviti nabrajati i dalje pa navesti nesposobnost obrane od invazije sve brojnijih valova nezakonitih migranata koji nezaustavljivo prelaze ’vanjske granice’ EU, ili uništavanje europskih poljoprivreda i dovođenje u pitanje niza europskih industrija u ime ’zelenih agendi’. Na širem planu, ključan je općenito neriješen i zacijelo nerješiv raskorak između oslanjanja EU-a u sigurnosnom i ekonomskom smislu na SAD, zatim strateška nedomišljenost u pogledu rata ili mira s Rusijom, pa ekonomski iznimno važno definiranja primjerene i manje rizične strategije prema Kini te definiranje čvrstih stajališta prema Izraelu i njegovim protivnicima na Bliskom istoku.

O punih deset godina, nakon ulaska Hrvatske u EU, nemoći Bruxellesa i Washingtona da proizvedu ikakav krupniji napredak odnosno bitno poboljšanje stanja na tzv. Zapadnom Balkanu, koji je i dalje potencijalna „bačva baruta“, nema više potrebe ozbiljno ni govoriti. Osim ako ste profesionalni dužnosnik, političar, diplomat, čiji izaslanik ili pak demagog koji hoće da jest onako kako (i dalje, uporno) nije.

Traženja kompasa i novih motora u svrhu jačanja europske integracije u smjeru sigurnosne samostalnosti i cjelovite autonomnosti odnosno samosvojne strategije svodi se na stalno nove inicijative i pokušaje usklađivanja teško uskladivih i različitih pristupa i interesa. Posljednja takva inicijativa jest obnova tzv. Weimarskog trokuta, to jest pojačane suradnje Francuske, Njemačke i Poljske, koja bi simbolički povezala i četiri glavne političke opcije establišmenta: umjereno liberalnu, socijalističko-zelenu i centrističku (EPP). Hoće li odatle što ozbiljnije u tom trokutu, a zatim i šire na razini cijelog EU-a izrasti i oblikovati se, još se ne može znati. Za sada, razborito je biti oprezan optimist odnosno dobro informiran realist, tj. pesimist, dok se ne pokaže i ne dokaže suprotno. Glavni je naime unutareuropski problem to što su mnogi pokušaji strateškog (re)definiranja EU-a odviše podređeni trenutnim političkim, stranačkim i personalnim potrebama i interesima te njima primjerenim, kratkotrajnim taktikama.

Sve u svemu, ovo je uzbudljiva godina, a i živimo u iznimno „zanimljivu“ razdoblju. S jedne strane nepredvidivi je Trump pred vratima, ante portas. S druge strane Putin namjerava još 12 godina vladati Rusijom kao njezin autokratski i snažni vođa, za kojega ne možeš znati dokle je spreman vojno prodirati, vođen idejom o obnovi velike Rusije i restauraciji sovjetskog bloka. S treće strane, gomilaju se ostali, a napose teško rješivi razdori, dezorijentacije i lutanja na unutarnjem, te teško nadvladive nemoći, ovisnosti i ugroze na vanjskom planu. EU je sa svojih 27 članica ’zreo’ za temeljit reset. No vladajuće snage nisu za nj spremne ili ga nisu sposobne ostvariti. Još neko vrijeme „Europa“ može živjeti od ’minulog rada’ i optimističkih narativa, no na tomu se ne može graditi „grad na stijeni“. To više što po Europi još traže – kompas.

Zdravko Gavran / Hrvatsko nebo