D. Pešorda/Ili mi ili oni

Stojanovićev pristaša Zoran Milanović

Kada je početkom dvadesetog stoljeća Nikola Stojanović uskliknuo u Srbobranu Do istrage naše ili vaše ni sanjao vjerojatno nije da će njegov najgorljiviji pristaša tijekom prvih desetljeća dvadeset prvog stoljeća biti predsjednik samostalne Hrvatske, talentirani Mesićev discipulus Zoran Milanović. A htjeli to priznati ili ne Milanovićevi žetončići, mostovci i ostali, upravo je zapjenjeni Milanović 2015. nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima uzviknuo: ”’Ili mi ili oni!” I time se razotkrio kao Stojanovićev sljedbenik jer je tek nešto drukčijim izborom riječi ponovio isto ono što i Stojanović 112 godina prije njega. Varaju se oni koji misli da Hrvat, makar i slab, ne može biti Stojanovićev sljedbenik, to jest velikosrbin. Može i te kako! Naime, Stojanovićeva zamisao i jest bila da će se Hrvati, pleme nedozrelo do naroda, po logici stvari stopiti sa Srbima, pobjeći od vlastite slabosti utječući se srpskoj snazi. Stojanović se prevario, ali velikosrpske tlapnje nisu ostale bez ikakva rezultata. Današnji Jugoslaveni među etničkim Hrvatima duhovni su potomci Nikole Stojanovićeva i sličnih propagandista velikosrpstva.

Hajka na suca Turudića zbog kandidature za državnog odvjetnika ovih dana doseže vrhunac. Na čelu je te hajke, naravno, Milanović, usplahiren i spreman na borbu ”do istrage” kao i 2015. kada je zaprijetila pošast djelomično retuđmaniziranog HDZ-a. Što je ovaj put izazvalo pjenu na usta hajkača? Možda Turudićevo prijateljovanje s Mamićem? Dopisivanje s Josipom Rimac, koja je u međuvremenu postala Čulina, Pleslić ili kako već? To da neće proganjati HDZ-ove nepodopštine? Ma, dajte! Glavni je Turudićev krimen u očima Milanovićevih ostrašćenih hajkača to što ne potječe iz kruga posvećene crvene buržoazije, ukratko – obično hrvatsko podrijetlo. A takav na mjesto državnog odvjetnika u Hrvatskoj ne smije doći.

Žalosno je i urnebesno smiješno istodobno kako se takozvana hrvatska desnica trudi pomoći Milanoviću i takozvanoj ljevici – a zapravo jugoslavenskim nacionalistima – u ocrnjivanju Turudića i onemogućavanju njegova izbora za glavnog državnog odvjetnika. Ako ostavimo po strani notornog Grmoju, koji se potpuno uživio u ulogu primitivnog poslijeratnog oznaša pa u televizijske emisije dolazi u kožnjaku i prijeti uhićenjima kada dođe na vlast, posebno se proslavila Vidović Krišto pionirski pozivajući Milanovića da deklasificira dokument kojim bi se, nada se ona, spriječio Turudićev izbor na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Tako Kristina koja je po HDZ-ovoj volji krajem devedesetih upala na HTV, a po volji Domovinskog pokreta u posljednji saziv Sabora – zaziva u pomoć Milanovića po čijoj volji, to jest da se samo njega pita, ne bi postojala ni kao novinarka ni kao političarka.

Sačić Turudiću priznaje da je dobar Hrvat i još bolji sudac, ali da će on morati glasati protiv njega jer je u opoziciji! Nesretnim suverenistima, nakon što su se okrenuli protiv Domovinskog pokreta, Most je jedina šansa da se dočepaju Sabora pa će stoga valjda biti i protiv kandidata za kojega intimno znaju da je najbolji mogući u danim okolnostima. Samo se bojim da prave račun bez krčmara, to jest da će biti žedni prevedeni preko vode. ”Graditelji” Mosta nisu predvidjeli da se preko njega iskreni mrski desničari dočepaju Sabora. Neki dan na HTV-u Marija Selak Raspudić, želeći obezvrijediti Turudićeve zasluge za rehabilitaciju Stepinca i odluku o izručenju Perkovića i Mustača, kaže kako ga se nema što hvaliti zato što je korektno odradio svoj posao u tim slučajevima. Pa valjda se to očekuje, cvrkuće Raspudićka, u pozi Crvenkapice. Kao da ne zna da je sutkinja Kos, supruga onoga istog Kosa koji je oslobodio Sindičića, odbila izručiti Mustača njemačkom sudu, a da je upravo Milanović, kojega zdušno podržavaju, gurao skandalozni Lex Perković. A znakovito je da je upravo Turudić poništio presudu bl. Alojziju Stepincu, ne misli valjda Selak Raspudić da bi to tako glatko prošlo da je sudio netko iz Kosova jata?

Iskreno, nisam siguran da će Turudić na koncu biti izabran. Ne bi bilo prvi put da HDZ ustukne kada se digne velika graja. Orjunaška medijska mašinerija gotovo uvijek do sada uspijevala je spriječiti odveć hrvatska kadrovska zastranjenja. Još je Staljin utvrdio da je jedina prava politika ona kadrovska, a ovdašnji sljednici Staljinove vizije društva i dan-danas se drže toga kao pijan plota. Dostatno je samo pogledati Milanovićev kadrovski niz (Željko Jovanović – Ranko Ostojić – Zlata Đurđević – Radovan Dobronić…) pa da se uoči kojoj je ideji odan, a to što s vremena na vrijeme napadno hrvatuje i dijeli medalje veteranima, to je da se Vlasi ne dosjete. Uostalom, odličja ga ništa ne koštaju, a upitno je i koliko drži do njih.

U svakom slučaju Turudić je sve ono što Milanović nije: dragovoljac Domovinskog rata dok je tatin sin Milanović hvatao karijerni zalet u Granićevu ministarstvu; Turudić se družio s Mamićem, jednim od tvorca hrvatskog nogometnog čuda, dok se Milanović zajedno sa Željkom Jovanovićem trsio da isuši ”močvaru”, to jest pošto-poto spriječi Jugoslavenima iritantne uspjehe hrvatskog nogometa; Turudić je dolazio braniteljima u Šator, a Šator je bio podignut upravo protiv Milanovića; Milanoviću je Tito važniji od Tuđmanu, Turudiću, znate već… Čudi me samo kako vajni domoljubi poput Vidović Krišto, Raspudića, Grmoje i sličnih ne vide tu duboku razdjelnicu i zovu Milanovića u pomoć da ih zaštiti od Turudića.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkm.hr / Hrvatsko nebo