Đ. Vidmarović/Pevaljke u Hrvatskoj kao dio krize državne kulturne politike

Turbofolk je gorenje naroda

Na jednom od kanala državne televizije skupina mladih intelektualaca raspravlja o aktualnim društvenim, filozofskim, političkim i drugim temama. Sastav im je „polivalentan“, jedan pravoslavac, jedan rimokatolik i tri ateista, agnostika, što li? Posljednji puta za predmet nadmudrivanja uzeli su zagrebačku športsku dvoranu „Arena“ i nastupe raznih pjevača u njoj, poglavito zabavne i narodne glazbe. Voditeljica i lijevo krilo spominjali su nekakvu hrvatsku desnicu koja je nastupe srpskih „pevaljki“ tobože doživjela kao problem etničkog identiteta. Razlog je bilo što je jedna „pevaljka“ napunila dvoranu pet puta, a hrvatski pjevači to nisu. Zaintrigiralo ih je koncert „Domu mom“ koji je održan 13. siječnja 2024. godine i koji je pozdravilo 20,000 nazočnih mladih ljudi, uglavnom katolika. Ti naši mladi i obrazovani TV mudraci nisu uspjeli shvatiti razliku između izvorne narodne glazbe i autorske narodne glazbe, posebno novo skladane, zatim razliku između autorske narodne glazbe i tzv. turbo folka, odnosno novo skladanih melodija koje su s estetskog, kako glazbenog, tako i tekstualnog aspekta, subestetske tvorbe, nekada bismo to nazvali šund. Dalje, nisu shvatili razliku između narodne glazbe i zabavne, a unutar nje žanrovsku podjelu na popevke, starogradske pjesme, „šlagere“, šansone, domoljubne, vjerske, političko-promidžbene pjesme, itd. Bez tog razumijevanja nije moći uspoređivati broj publike koja je došla na koncert Dina Merlina ili na koncert „Domu mom“.

Kako bi pokrila nerentabilnost svoga postojanja zagrebačka „Arena“ uz blagoslov zagrebačkih vlasti, organizira koncerte srbijanskih pevaljki

Mladim je mudracima ostalo po strani shvatiti kako je zabavna glazba postala ne samo dio biznisa, već i politike. Stoga nastupe „pevaljki“ staviti u isti koš s koncertom „Domu mom“ nije moguće razumjeti izvan razumijevanja estetskog čimbenika, ali prije svega bez razumijevanja kulturoloških i političkih procesa u Hrvatskoj.

„Pevaljke“ i njihova glazba stavljaju animalne strasti u prvi plan, animalnu seksualnost odjećom i pokretom tijela, lascivnim tekstovima punim banalnosti, a glazbene linije oslonjene na istočnjačku emocionalnu uznemirenost, oslobađaju slušatelje moralnih stega. To je izazov za mlađu i raskalašenu populaciju s jedne strane, a s druge za ljude iz rubnih ruralnih područja koji su desetljećima odgajani na subestetskom melosu.

Izraz “turbofolk” smislio je Crnogorac Antonije Pušić, mnogima poznatiji kao Rambo Amadeus. On navodi sljedeće: “Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba, to je miljenica masa, pobuđivanje najnižih strasti kod ljudi. Ja nisam izmislio turbofolk. Ja sam mu dao ime. Uz turbofolk vezane su sljedeće stvari: meso na ražnju, pornografija, niske šovinističke strasti, kriminalci, silikoni, droga, terenci s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadioni, modni kreatori, politički marketing“ i, meni najdraža usporedba – ‘turbofolk’ je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni.”

Prije nekoliko godina novinari iz jedne hrvatske TV kuće pitali su ljude po beogradskim ulicama što misle o turbofolku. Jedan mladi čovjek kulturnog izgleda rekao je: “To je užas, to je strašno, to nas vuče prema dnu. Nemojte dozvoliti da se i kod vas to proširi.”

A “dobronamjerni” Aleksandar Tijanić, bivši direktor RTV Srbije i perjanica Slobodana Miloševića rekao je pak ovo: „Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite“. (Vidi: Turbofolk – slučajnost, Tijanićev ‘specijalni rat’ Srbije ili nešto treće)

Skandalozno: Iva Šulentić ugostila je na HRT-u vodeću „pevaljku“ i Miloševićevu modnu propagandisticu, „Lepu Brenu“

Našim mladim stručnjacima izmakao je ovaj politički čimbenik. Zbog čega Hrvatsku preplavljuju „pevaljke“ iz Srbije, a ne pjevačice recentne srpske narodne glazbe, zbog čega ih je u tolikom broju nahrupilo u Hrvatsku, a nije, recimo u Makedoniju, Sloveniju, Bugarsku, Kosovo…? Zbog čega na državnoj TV postaji gostuje „pevaljka“ koja je tijekom Domovinskog rata paradirala u uniformi Miloševićeve vojske i punim kapacitetom bila dio političke promidžbe njegove Države? Ponavljam, na hrvatskoj državnoj televiziji! Je li to slučajnost, ili dio samovolje pojedinog urednika? Sumnjam, jer javni mediji su pod budnim okom političkih struktura i raznih specijalnih službi, što znači kako je i hrvatska obavještajna zajednica znala za njezin nastup, a hrvatska Politika ga odobrila. Što je poručio Aleksandar Tijanić. Naši mladi mudraci ne mogu se sjećati 1998. godine kada je gospodin bio i Ministar u Miloševićevo vrijeme i generalissimus uza mass-medije, poglavito TV.

„Aleksandar Tijanić (Đakovica, 13. prosinca 1949. – Beograd, 28. listopada 2013.) bio je srpski novinar i kolumnist, a do svoje smrti obnašao je dužnost direktora Radiotelevizije Srbije. Godine 1998. postao je ministar informiranja u srpskoj vladi Mirka Marjanovića i s tako stvorenim vezama s režimom Slobodana Miloševića u srpskoj javnosti stvorio duboke prijepore koje traju do današnjeg dana.“ (Vidi: Aleksandar Tijanić)

Tijanićeva poruka nije došla uz usta velikog prijatelja Hrvatske, već je realno upozorenje, proizašlo iz iskustva u vlastitoj zemlji kojem je svjedočio.

Ako sami Srbi smatraju da je turbo-folk glazba uništila Srbiju, onda ne možemo očekivati da će drugačiji rezultat biti u Hrvatskoj. Zemlji u kojoj političari vole reći da još uvijek prolazimo kroz tranzicijsko razdoblje i u kojoj institucije postaju nevažne. Jer, turbo-folk glazba nije ostala samo u noćnim klubovima. Nedavno su dobili radio postaju EXTRA FM i time turbo-folk glazba počinje dobivati institucionalne okvire u Hrvatskoj. Dok srbijanska kultura počinje dobivati institucionalne okvire u Hrvatskoj, u isto vrijeme tradicionalne obrazovne institucije u Hrvatskoj ne prate postmoderne trendove, niti imaju oblikovanu kulturnu logiku za borbu protiv turbo-folk fenomena. Državne institucije moraju objektivizirati rješenje traženjem novog kulturnog kapitala, a zatim dati nove kulturne sadržaje mladima koji će s vremenom postati utjelovljenje onoga što će mladima biti privlačno.

Osim što degradira kulturu u Hrvatskoj, u turbo-folk glazbi se često slavi pojam Balkana kao utopijskog mjesto nadnacionalnog hedonizma. Takav hedonizam vodi prema destrukciji i otpadništvu od ideje nacije. Ideja da se pripada određenoj naciji postaje nevažna. Balkan postaje važan, a internetska tražilica to potvrđuje jer je moguće pronaći preko sto turbo-folk pjesama koje spominju Balkan u pozitivnom kontekstu. Uz ideju Balkana, često se u turbo-folk pjesmama može čuti hvaljenje kriminalaca. Oni su predstavljeni kao tip balkanskog “nadčovjeka“ kojemu se mladi trebaju diviti. Takav oblik idealnog balkanskog “nadčovjeka“ promiče sve ono što je suprotno društvenim zakonitostima. Umjesto normalnog obiteljskog života promiče se razuzdani život pun ovisnosti, prijevara i nemorala.

Nije pretjerano ustvrditi kako turbo-folk predstavlja najveću opasnost za Hrvatsku od Domovinskog rata. Opasnost u kojoj naša zemlja može izgubiti ne samo poštovanje prema izvornoj narodnoj pjesmi i glazbenoj baštini, nego, budimo realni – i identitet. I ta opasnost postat će u sljedećim godinama sve vidljivija, jer zemlje se više ne osvajaju oružjem. Osvajački program poznat pod nazivom „Srpski svet“ na to računa. (Vidi: Turbo-folk je fenomen koji prijeti našoj naciji)

Nije na odmet i malo povijesti.

Godine 1997. srpski časopis „Vreme“ u broju od 26. travnja, objavio je razgovor s glazbenikom Goranom Bregovićem. Glazbenik je nastupio kao podrška poznatom planu za regionsku integraciju, pod nazivom Southeast European Cooperative Initiative, skraćeno SECI. Duša tog plana bio je u Srbiji američki tajkun srpskog podrijetla, Milan Panić.

Donosim ulomak Bregovićevog intervjua.

„VREME: Najavljuješ Balkanski simfonijski orkestar. Šta te u tom pravcu zanosi? Objasni ideju o balkanskom koncertu u Solunu…

– …. Zamišljeno je da sarađujem sa umjetnicima sa cijelog Balkana. Od Turske do Mađarske.

VREME: A na zapadu? Tamo nitko ne voli da pripada Balkanu?

– Do Ljubljane…. Pozvati ću sve ono što smo inače zvali Balkanom da sudjeluje sa mnom u tom radu…“

Budući da je Panić sa svojim američkim suradnicima već bio u Solunu, ovaj projekt ima prepoznatljivu pozadinu. Uostalom, u sljedećem dijelu intervjua Bregović iskazuje svoje uvjerenje u obnovu Jugoslavije.

„Ne vjerujem da ljudi na duži rok – priča srpski rok glazbenik – ovaj teren mogu shvatiti kao tuđi, Srbi ovo vamo, a Hrvati ono tamo. To je nešto napravljeno i konstruisano za upotrebu na jedno vreme, kao što se ono upotrebljavalo nekada, tako se ovo upotrebljava sada.(…) Vjerujem da poslije dvehiljadite neću ići nigde u inostranstvo, hoću živjeti po teritorijama bivše Jugoslavije, nigde drugde. Hoću ići na naše more, na naše planine“.

Za predmet ovog rada korisno je čuti i ono što je tada mislio iskusni i dobronamjerni, nadvojvoda, dr. Otto Habsburški, o navedenom problemu. Njegovo je mišljenje sljedeće: Mišljenja o Hrvatskoj kao dijelu Balkana uglavnom dolaze od Amerikanaca.

Američko je mišljenje pod jakim utjecajem perioda kad je tu vladao maršal Tito, kad je u vanjskopolitičkom konceptu Georgea Kennana postojala ideja da se tu izgradi alternativa staljinističkom režimu, da Jugoslavija bude središnji dio cijele strukture politike zadržavanja. To je propalo, iako to Amerikanci ne priznaju i svi nasljednici Georgea Kennana obrazovani su na istoj ideologiji. A upravo to vodi pogrešnom razmišljanju da je Jugoslavija, sada Beograd, protuteža ruskom utjecaju. Upravo je suprotno točno. U pitanju je gotovo semireligiozni pristup Rusiji, koja je još uvijek Rim nekih elemenata pravoslavlja. (Narod, Zagreb, 1. lipnja 1996. , 18.)

Ksenija Abramović

Ne prihvaćam priče o primitivnosti, odnosno o genetski zadanom balkanskom mentalnom sklopu Hrvata od kojega tobože, ne mogu pobjeći, ili o veoma snažnom orjunaškom utjecaju koji je zauzeo vodeće pozicije u politici, kulturi i mas-medijima. Hrvatska kulturna politika je mrtva, zapravo mlitava, bez koncepcije i entuzijazma, pa čak i bez osjećaja etničke samobitnosti. Mladima se treba ponuditi dobra i popularna glazba. Vodeći svjetski estradnjaci ispunili bi zagrebačku „Arenu“ mnogo više od „pevaljki“.

Na kraju, koncert „Domu mom“ treba se promatrati kao konstruktivan odgovor na agresiju srpskoga turbo-folka. Ksenija Abramović kao producentica i Laudato TV kao organizator pokazali su kako se MOŽE, ako se HOĆE dobiti publika svih uzrasta. Bez državne podrške Laudato TV je prije deset godina održao koncert duhovne glazbe nastadionu NK Dinamo, gdje se okupilo 50.000 mladih ljudi. Koncert je prošao u duhovnom i smirenom, gotovo nestvarnom ozračju. Nitko se nije opio, pivske boce nisu letjele, nije se pušio hašiš i zaštitari nisu morali intervenirati. A na pozornici nisu nastupale razgolićene pjevačice koje bi aktivitetom svojih karlica privlačile pozornost.

Nisu li Ksenija Abramović i njezin tim primjer koji treba slijediti. Imamo odličnu zabavnu glazbu, imamo odlične pjevače i pjevačice, odlične rock-sastave, čudesne dalmatinske klape, kajkavske popevke, slavonske pisme, glazbu kršćanskog nadahnuća… Uz to zar su nam potrebne razne lepe Brene, lepe Dare, lepe Cece, lepe Karleuše? Apage satanas!

Đuro Vidmarović

hkv.hr / Hrvatsko nebo