Između 1,5 i 2 tisuće Klišana i njihovih potomaka vezanih uz Klis i Konjic trenutačno živi u austrijskoj metropoli

U BEČU ĆE SE, DRUGOG VIKENDA U VELJAČI, 14. PUT OKUPITI HRVATI IZ KLISA KOD KONJICA

Udruga klišansko-konjičkih Hrvata u Beču, u suradnji s katoličkim župama Grada Konjica – Obri, Solakova Kula i Podhum – Žitače – i ove godine, 14. put zaredom, u glavnom gradu Austrije organizira Dane klišansko-konjičkih Hrvata.

Manifestacija s tradicijom duljom od desetljeća održat će se drugog vikenda u veljači. Počinje okupljanjem sudionika i gostiju, nastavlja se događajima čiji je cilj ojačati zajedništvo iseljenika s njihovom domovinom BiH, uz konkretnu pomoć hrvatskim povratnicima u klišansko-konjički kraj, koja će se prikupljati na humanitarnoj večeri koja će se održati u subotu, 10. veljače, u klubu “Casablanca” u Beču, a završava u nedjelju, 11. veljače, zajedničkim misnim slavljem i druženjem. Kroz sve sadržaje koji su planirani u sklopu Dana klišansko-konjičkih Hrvata u Beču, uz jačanje zajedništva, planirani su i razgovori o mogućnostima i perspektivama razvoja ovog kraja u dolini Neretvice iz kojeg su Hrvati svoj najveći egzodus doživjeli u proteklom Domovinskom ratu. Zahvaljujući starijim Klišanima veze s rodnim krajem nikad nisu prekinute iako u Beču, prema riječima dr. Pavla Grgića Ivankovića, istaknutog člana Udruge klišansko-konjičkih Hrvata, trenutačno živi već treći, pa i četvrti naraštaj iseljenika, uz prognanike iz ovog kraja. – Između 1,5 i 2 tisuće Klišana i njihovih potomaka vezanih uz Klis i Konjic trenutačno živi u Beču. Mi nešto stariji Klišani na mlađe naraštaje nastojimo prenijeti ljubav prema rodnoj grudi, ali i poučiti ih o Domovinskom ratu i svemu što je značio za naš narod u dolini Neretvice. Svako naše okupljanje, pa tako i ovo predstojeće u Beču, prilika je za prisjetiti se naših korijena koji su duboki i, uvjeren sam, ništa ih ne može iščupati. Zov naše rodne grude aktivan je u nama i to ćemo i ovom prilikom pokazati – kaže dr. Pavao Grgić-Ivanković.

Kako bi taj zov i osjećaj pripadnosti rodnoj grudi održali živim, Hrvati, koji korijene vuku iz klišansko-konjičkog kraja, a trenutačno žive u Beču, 2011. utemeljili su Udrugu klišansko-konjičkih Hrvata u Beču. Najbolja spona s rodnom grudom, opustjelom nakon progona Hrvata u proteklom ratu, su im svećenici koji raspiruju vatru na opustjelim ognjištima, na kojima su ostali živjeti tek malobrojni vjernici.

– Moja ideja da se pomogne našim svećenicima u Klisu i Konjicu naišla je na veliki odziv. U početku nas je u upravi Udruge bilo mnogo više te je sad posao najvećim dijelom pao na mene i predsjednika Udruge Viktora Čuturu. Mi taj posao radimo s ljubavlju prema našem rodnom kraju i našim svećenicima koji su uz vjernike kao njihovi duhovni pastiri, ali i u njihovim svakodnevnim potrebama. S tom nakanom već 14. godinu zaredom organiziramo humanitarnu večer, koristeći priliku da kao znak materijalne podrške skupimo nešto sredstava za potrebite u našem kraju, kao i za naše župe. Dok god nas zdravlje služi, mi ćemo to činiti unatoč onima koji bi htjeli da se naši korijeni zatru i zaborave. Mi takvo što nismo dopustili ni u Domovinskom ratu, kad je bilo najteže, nećemo to dopustiti ni u miru, s mišlju i ljubavlju za svojim krajem i zavičajem živimo u tuđini, ali uvijek spremni pomoći onima koji su ostali i našim svećenicima koji s njima žive često tešku svakodnevicu – zaključuje dr. Pavao Grgić-Ivanković, jedan od najistaknutijih članova i organizatora Dana klišansko-konjičkih Hrvata u Beču.

Uz Hrvate koji žive u Beču, a korijene vuku iz Klisa i Konjica, na manifestaciju dolaze i župnici župa Grada Konjica don Marin Marić i fra Ivica Karatović, ali i hrvatski politički predstavnici sa svih razina vlasti – od Hercegovačko- neretvanske županije do Federacije BiH. Uz jačanje zajedništva i učvršćivanje korijena, Dani klišansko-konjičkih Hrvata prilika su i za razgovore o mogućnostima i perspektivama razvoja ovog po prirodnim ljepotama bogatog, ali ljudima opustjelog kraja. Vratiti mu život izazov je i za one koji su ostali, ali i iseljene te raseljene koji, iako žive u tuđini, svojih se korijena nisu niti ih se planiraju odreći.