Vladimir Trkmić: Dani brzo prolaze i mi letimo odavle

Važna je i nužna svjesnost prolaznosti

Često je vrlo dobro posegnuti za  latinskim izrekama, a uz to sa biblijskim tekstovima, psalmima. Jedna od meni vrlo mudrih latinskih izreka je : „Vivere est militare !“ Živjeti znači boriti se! (Život je borba!) I doista je tako. Živimo i borimo se sa problemima, teškoćama, sa samim sobom, sa drugima oko nas. Kad kažem da se borimo sa samim sobom, mislim na borbu sa osobnim stavovima, na borbu sa svojim ponekad iskrivljenim stavovima o životu, sreći, patnji, radostima.

Kad smo bili mali, učili su nas i motivirali da marljivo učimo kako bismo završili osnovnu školu, pa potom srednju školu i fakultet. Rekli su nam: bit ćeš sretan kad sve to završiš, kad se zaposliš, kad budeš „svoj čovjek“. Sreću su nam nudili negdje u budućnosti, pa smo i mi tako pomicali granice za sreću iz dana u dan, iz godine u godinu. Bili smo duboko svjesni da smo hrabri „fajteri“ koji ne smiju i neće odustati. Maštali smo o solidnom radnom mjestu, kupnji stana, automobila i ženidbi ili udaji. Neki o redovničkom, a neki o svećeničkom pozivu. Govorili smo sami sebi doći će kad tad dani velike sreće, dani vrhunskog zadovoljstva i životnog opuštanja. Međutim nije se to u toj i takvoj mjeri dogodilo.

Opet smo, a da ni sami ne znamo zašto napeti, opet nam iz srca „sto želja klije“. „Ljudsko srce nikad zadovoljno nije…“ U tom rasponu „odgođene sreće“ negdje za vrijeme gimnazijskih dana pročitao sam sentenciju: „sic transit gloria mundi“ – prolazi slava, obličje ovoga svijeta. Sve je prolazno!  Sve se brzo mijenja. Dani sreće, dani patnje. Iza toga vrlo brzo u ruke mi je došao novozavjetni tekst sv. Pavla: „Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta. 1Kor 7,29-31. Ostao sam iznenađen.

Što to poručuje sveti Pavao? Poručuje da prolazi obličje ovoga svijeta. Posjeduješ, a kao da ne posjeduješ. Imaš obitelj, prijatelje, a kao da ih nemaš. Imaš novaca, a kao da ih nemaš. Sretan si, a jako si ranjiv, pa opet nezadovoljan i nesretan. I tako bi se moglo nabrajati do u nedogled. Sam se rađaš, i sam umireš, makar imao i devetero obitelji odane djece. Ništa sa sobom sa ovoga svijeta materijalno nećeš moći ponijeti. Boriš se kao da ćeš sto godina živjeti. Kada dođeš u zrele godine počneš razmišljati poput sv. Pavla i drugih biblijskih pisaca kako je sve glupo, prolazno, kako nestaje ono što si stvorio, kako si bez veze trčao za materijalnim, za kratkovjekom srećom u mnogočemu.

Kako nisi očekivano ispunjen, zadovoljan, kako si mislio i planirao da bi mogao postati. Sve je prolazno: kuća, auto, bogatstva bilo koje vrste, napuštaju te životne sile, umiru ti bližnji, školske kolege, postaješ svjestan da je život borba, da doista sve prolazi, da prolazi slava, pljesak, pohvale, da se moraš suočiti sam sa sobom, sa svojom svjesnošću o pravim životnim vrijednostima. Postaje ti, ako si dobro promislio bitno da si čovjek, da si koliko toliko duhovno i tjelesno zdrav, svjestan da je sve to blago u „glinenim posudama“, u Božjim rukama. Da su prave vrijednosti zapravo u nematerijalnim dobrima, da ćeš ostati upamćen po dobroti, po čovječnosti, po životnoj mudrosti, po svjesnosti da si Božje stvorenje koje je danas cvijet u cvatu, a sutra cvijet kojem vene zemaljski život. Prolazan si, a opet u svjetlu evanđelja, u Božjim očima vječan. Put preko trnja do zvijezda. Prolaziš ti, prolazi slava ovoga svijeta. Na kraju krajeva vraćaš se potpuno sam u krilo zemlje, i u susret milosrdnom Ocu.

PSALAM 90 – Čovjekova krhkost

Prije nego se rodiše bregovi,
prije nego postade kopno i krug zemaljski,
od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!

Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
k’o jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.

Razgoniš ih k’o jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer – već se suši i vene.

Zaista, izjeda nas tvoja srdžba
i zbunjuje ljutina tvoja.
Naše si grijehe stavio pred svoje oči,
naše potajne grijehe na svjetlost lica svojega.

Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu,
kao uzdah dovršismo godine svoje.
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavost:
jer prolaze brzo i mi letimo odavle.

Tko će mjeriti žestinu gnjeva tvojega,
tko proniknuti srdžbu tvoju?

Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Jahve! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim,
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Obraduj nas za dane kad si nas šibao,
za ljeta kad smo stradali!

Neka se na slugama tvojim pokaže djelo tvoje
i tvoja slava na djeci njihovoj!
Dobrota Jahve, Boga našega, nek’ bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek’ uspije.

Hrvatsko nebo