Z. Gavran: Netanyahu praktičkim odustajanjem od dvodržavnog rješenja izlaže Izrael, Bliski istok i Zapad opasnim rizicima

Po procjenama, potpora Netanyahuovoj tvrđoj opciji, odnosno bezuvjetnom nastavku obračuna s Hamasom unatoč svim zahtjevima iz svijeta da se uspostavi primirje, posljednjih tjedana u Izraelu raste. No kakve će sve reakcije stajalište kojim se praktički i teoretski onemogućuje stvaranje palestinske države, to će se uskoro vidjeti. Netanyahu se odlučio na nešto vrlo opasno i za sam Izrael, za što nema ni potporu ionako sve osamljenijeg SAD-a, dok europske zemlje u potpori Izraelu nipošto nisu jedinstvene. A da i ima potporu SAD-a, veliko je pitanje koliko Izrael s takvom političkom orijentacijom realno može ostvariti svoje ambicije. Netanyahu s danas iskazanim stajalištem otvara posve novo poglavlje povijesti, prepuno opasnih rizika. Bliski istok postajat će sve užareniji i sve zaraćeniji. A lanac očekivanih akcija i reakcija ima vrlo opasan potencijal združivanja velikih dijelova i segmenata svijeta  a i dijelova zapadnih društava odnosno pojedinih država ne samo u protuizraelski, nego i u protuamerički i protuzapadni pokret protiv takve jednostrane politike i onih koji ju brane, podupiru ili toleriraju.

Premda Sjedinjene Države ustrajno zastupaju ideju dvodržavnog rješenja nakon što završi sukob izraelske vojske s palestinskom paramilitarnom organizacijom Hamas u Gazi, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ovih je dana praktički odbacio takvo rješenje i kao hipotetsku mogućnost.

Da je to njegovo čvrsto stajalište, Netanyahu je potvrdio i nekoliko sati nakon telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Joeom Bidenom u nedjelju, 21. siječnja, premda je Biden u svojoj izjavio nagovijestio da bi aktualni izraelski premijer ipak mogao prihvatiti koncept koji zastupa vlast u Washingtonu.

Što znači „dvodržavno rješenje“

Sjedinjene Države već dugo zastupaju postavku da je „dvodržavno rješenje“ bitan preduvjet za dugoročnu stabilnost Bliskog istoka. O čemu je riječ? Riječ je o rješenju kakvo je usuglašeno kao zajednički cilj nakon dugotrajnih i napornih pregovora između predstavnika Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), tada vodeće palestinske stranke i paravojne organizacije, prije punih 30 godina.

Taj sporazum bio je prekretnica u dotadašnjim odnosima, kako unutar Izraela odnosno područja što ih on realno kontrolira, tako i na Bliskom istoku i u pogledu drugih regionalnih i velikih svjetskih sila i općenito u svjetskoj diplomaciji i međunarodnim odnosima. Tim sporazumom određen je okvir budućih odnosa između Izraela i buduće palestinske države, kada se riješe sva neriješena pitanja u pogledu konačnog statusa buduće palestinske, njezina razgraničenja s Izraelom, sigurnosnih jamstava i ostaloga.

Taj sporazum usuglašen je u Oslu 20. kolovoza 1993., a službeno je i svečano potpisan u Washingtonu 13. rujna 1993. Potpisali su ga u ime Palestinaca šef PLO-a Jaser Arafat, a u ime Izraela tadašnji premijer Yitzhak Rabin. Nazočni jamci privrženosti njegovu ostvarivanju bili su ministri vanjskih poslova SAD-a Warren Christopher, nama poznat iz jeka Domovinskog rata, osobito tadašnje rata u BiH, i Rusije Andrej Kozirev, koji je bio prozapadno orijentiran. Nazočan je kao glavni pokrovitelj bio i američki predsjednik Bill Clinton. Po tom je sporazumu palestinska vlast trebala dobiti najprije ograničenu odgovornost za upravu na teritoriju pod njezinom kontrolom, takozvanu „palestinsku samoupravu“, što je i ostvareno. Predviđeno je sporazumom i povlačenje izraelskih vojnih i policijskih snaga s tog područja, što je samo djelomice i vrlo uvjetno ostvareno, tako da si je Izrael zadržao pravo slati svoje interventne sigurnosne snage na bilo koje područje Palestinske samouprave ako je to potrebno iz razloga nacionalne sigurnosti. Sada se tim pravima izraelska vlada izobilno i služi, pri čemu dolazi do ubijanja sve većeg broja Palestinaca i represije nad stanovništvom. Palestinska autonomija obuhvaća i Pojas Gaze i, načelno, Zapadnu obalu.

Mnogo vode proteklo, bilo je i ima ozbiljnih oružanih sukoba, a rješenja nema na vidiku

Otad je mnogo vode proteklo, bilo je i ima ozbiljnih oružanih sukoba, zatim svaki put iznova ’red pregovora’, a rješenja nema na vidiku. Vođeni su godinama pregovori o reguliranju teritorija i ovlasti Palestinaca na Zapadnoj obali, a oko Gaze je s vremenom Izrael stvorio sigurnosni kordon na kopnu, moru i u zraku. Nije mogao kontrolirati podzemlje, pa su ondje palestinske snage pod kontrolom Hamasa odmetnutoga od Abbasova većinskog Fataha, koji ima područnu vlast na Zapadnoj obali, prokopale mnoštvo tunela. Među ostalim i zato da bi potajno, ilegalno i suprotno izraelskom nastojanju nabavljale što im je trebalo, prekogranično, na Sinaju, gdje su završavali neki tuneli, a gdje su i pristajali tko zna čiji sve brodovi koji su dopremali razne potrepštine, ali i oružje i vojnu opremu i ostalo za Gazu.

O razgraničenju prema Zapadnoj obali te u samom Jeruzalemu i o drugim pitanjima vođeni su pa prekidani dugotrajni pregovori, koji nisu doveli ni do kakva obostrano prihvatljiva rješenja. Izraelska vlada nastavljala je na to područje naseljavati židovske doseljenika i dodjeljivati im zemljišta, graditi stambene jedinice i ostalo; brojka nastanjenih židovskih doseljenika povećala se na 700 tisuća. Palestinski otpori i pobune slamani su, a represije nad Palestincima, koji su nerijetko pribjegavali terorističkim akcijama, pa i širokoj masovno i nasilnoj pobuni (Intifadi), bilo je u izobilju, a danas je ima još i više, zbog zbivanja u Gazi, budući da dio tamošnjih Palestinaca želi iskazati potporu Hamasu ili pokušava vršiti terorističke akcije protiv Izraela.

Izraelska uvjetovanja i ono na čemu je počivala čitava arhitektura tzv. bliskoistočnoga mirovnog procesa

Izrael je pristanak na stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali uvjetovao stjecanjem prava na koridore i određena područja, praktički nastojeći izraelski suverenitet zadržati i na obali Jordana, prorešetati to područje židovskim naseljima, svojim zaštićenim zonama ili inzistiranjem da brojne zone, enklave, eksklave i džepovi unutar okvirno palestinskog teritorija pripadnu pri razgraničenju državi Izrael, i slično. Krupan je i neriješen prijepor i to komu će pripasti Istočni Jeruzalem, gdje palestinski muslimani imaju svoja sveta mjesta (džamije i drugo), pa inzistiraju da ima taj dio grada i pripadne, premda i Židovi imaju ondje svoja sveta mjesta.

Bilo kako bilo, izraelska vlada nije načelno sve do ovih dana nikada službeno i izričito odustala od dvodržavnog rješenja kao nečega što prihvaća i što pristaje i želi ostvariti. Na temelju toga ona je dugo godina vodila i proces zbližavanja s mnogim arapskim državama, kojima je to planirano rješenje služilo kao opravdanje pred palestinskim Arapima i pred vlastitim narodima za takvo zbližavanja odnosno za priznavanje Izraela kao države, za uspostavljanje diplomatskih odnosa i odnosa suradnje s njim itd.

Čitava arhitektura tzv. bliskoistočnoga mirovnog procesa (BIMP-a) počivala je na obostranoj spremnosti na stvaranje samostalne (teritorijalno dvodijelne) palestinske države i, tada, na međusobnom priznanju nje i Izraela. S ovim što sada izjavljuje Netanyahu čitava ta arhitektura pala bi u vodu. S time bi se ušlo u iznimno opasno razdoblje u kojemu više nikakvo političko-diplomatsko rješenje ne bi bilo na vidiku, i to bi imalo neizmjerne posljedice na regionalne i ukupne svjetske odnose. Kakve? Svakakve, zamislive i nezamislive!

Izrael ne bi palestinskoj državi dopustio da ima svoju vojsku, nego bi nad njezinim teritorijem zadržao sigurnosni nadzor

Biden, svjestan toga što mu je Netanyahu u razgovoru rekao, pokušao je prigušiti oštricu onoga na čemu izraelska vlada inzistira, pa je izjavio: „Postoji više tipova dvodržavnih rješenja. Postoji više zemalja koje su članice UN-a koje… nemaju svoju vlastitu vojske.“ Time je aludirao da bi jedan od dodatnih izraelskih preduvjeta bio zahtjev da se buduća palestinska država obveže kako ne će imati vlastitu vojsku. Bilo bi to, sa židovskog gledišta, glavno sigurnosno jamstvo da s palestinskih područja Izraelu ne bi mogla doći veća sigurnosna ugroza.

No nedugo nakon te Bidenove smekšavajuće izjave Netanyahu je još jače istaknuo svoje tvrdo stajalište, koje je i prethodno zastupao, no prošli tjedan mnogo oštrije i izričitije nego prije. U službenoj izjavi najprije je njegov ured priopćio ovo: „U svom razgovoru s predsjednikom Bidenom, premijer Netanyahu opetovao je svoje političko stajalište po kojemu nakon što Hamas bude uništen Izrael mora zadržati sigurnosnu kontrolu nad Gazom kako bi osigurao da Gaza ne će više značiti prijetnju za Izrael, što je zahtjev koji je suprotan zahtjevu za palestinskom suverenošću.“

Nedugo zatim u nedjelju, u postu na platformi X (bivšem Twitteru) napisao je da Izrael mora „zadržati kontrolu nad čitavim područjem zapadno do [rijeke] Jordana“, a koje obuhvaća i područja što ih Izrael drži pod okupacijom, tj. koja mu izvorno po razgraničenju iz 1949. odnosno1967. i ne pripadaju.

Potencijal združivanja velikih dijelova i brojnih segmenata svijeta u protuizraleski, protuamerički i protuzapadni pokret

Po procjenama, potpora Netanyahuovoj tvrđoj opciji, odnosno bezuvjetnom nastavku obračuna s Hamasom unatoč svim zahtjevima iz svijeta da se uspostavi primirje, posljednjih tjedana u Izraelu raste. No kakve će sve reakcije stajalište kojim se praktički i teoretski onemogućuje stvaranje palestinske države, to će se uskoro vidjeti. Netanyahu se odlučio na nešto vrlo opasno i za sam Izrael, za što nema ni potporu ionako sve osamljenijeg SAD-a, dok europske zemlje u potpori Izraelu nipošto nisu jedinstvene. A da i ima potporu SAD-a, veliko je pitanje koliko Izrael s takvom političkom orijentacijom realno može ostvariti svoje ambicije. Netanyahu s danas iskazanim stajalištem otvara posve novo poglavlje povijesti, prepuno opasnih rizika. Bliski istok postajat će sve užareniji i sve zaraćeniji. A lanac očekivanih akcija i reakcija ima vrlo opasan potencijal združivanja velikih dijelova i segmenata svijeta  a i dijelova zapadnih društava odnosno pojedinih država ne samo u protuizraelski, nego i u protuamerički i protuzapadni pokret protiv takve jednostrane politike i onih koji ju brane, podupiru ili toleriraju.

Povezano:

Zdravko Gavran: Bliski istok kao glavno političko-ratno poprište – umjesto Ukrajine i Tajvana?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo