U Banjoj Luci parada, u Mostaru šarada

Čekajući bh. (rano) proljeće…

Istina, banjolučki se rođendan onima osjetljiva (estetskog) ukusa mogao doimati kao kič parada. Nije, međutim, ni u (zapadnom) Mostaru bilo puno bolje. Svatko i dalje udara u svoje (stare) tambure. Samo nije bilo Baje Malog Knindže. Ne može ni on svugdje stići.

Dok je Banjom Lukom odjekivalo (Dodikovo) gromoglasno: „Pomoz’ Bog, junaci!“, u (zapadnom) Mostaru na rođendan Republike Srpske održan je sastanak lidera HDZ-a i HNS-a BiH Dragana Čovića s liderima i predstavnicima SDP-a, Naroda i pravde te Naše stranke s kojima je u koalicijskom partnerstvu na federalnoj i državnoj razini BiH. Glavna tema: razmatranja problema Izbornog zakona i puta BiH ka EU-u, ali, navijestili su akteri, i neke federalne teme.

Kud baš na – rođendan?!

Tko je odlučio sastančiti na Neretvi dok je lider SNSD-a, bez kojega – a, doduše, ni s njim – ne mogu ništa dogovoriti, nije (baš) jasno. Ali nakon toga zapadnomostarskoga krnjeg summita vladajućih, bilo je jasno kako su se zaludu izložili siječanjskome sjevercu s Veleža. Naime, sve one dvojbe koje i inače ostaju iza ovakvih sastanaka, ostaju i dalje. Izborni zakon, tu, zapravo, sad već gotovo političku poštapalicu, akteri promatraju, kao i vazda, svatko na svoj način. Uz opasku, 9. siječnja je promoviran jedan prijedlog koji se, navodno, dosta razlikuje od dosadašnjih i koji je, makar to tvrdi Nermin Nikšić, dosta konkretan. Ukratko, kako je primijetio taj esdepeovski lider, svatko je iznio svoje stavove, ali, veli, to i jest ozračje u komu se treba raditi.

Možda – u Švicarskoj. Ali ovdje, gdje se o Izbornom zakonu, u različitim sastavima, pregovara „od stoljeća sedmog“, bilo bi konačno vrijeme usuglasiti stavove. Bez toga je opći dojam kako je jedina stečevina vlasti koju su formirali listopadski izborni pobjednici brzina kojom su uspjeli podijeliti ministarstva i ostali plijen koji se i inače dijeli nakon „praznika demokracije“. Pritom, nastavak bi (tek…) mogao biti dramatičan kada se, kako je, evo, najavljeno u središnjem hercegovačkom gradu, pridruže sve stranke koje sudjeluju na državnoj razini. Braća Srbi, u prijevodu. Što je, očekivano, već najavio i prvi međ’ Srbima.

Ne da Baja Ustav BiH!

„U narednim danima sarajevske stranke, koje su progurali Amerikanci da naprave vlast u Federaciji, imat će priliku pokazati ostaju li pri svojoj rušilačkoj politici koja čini da Bosne i Hercegovine ima sve manje svaki dan, ili su za rješenja koja su koncipirana na Ustavu BiH“, nakitio je eresovski vožd na X-u, dodajući kako RS podržava dejtonsku BiH i čuva je od onih koji bi svojim sumnjivim aktivnostima da rasture Dayton. Nije, dakako, propustio prigodu okrznuti Christiana Schmidta poručujući „sarajevskim strankama“ da se prestanu oslanjati na navodno nejaka leđa „njemačkoga turista“.

„Srpska u danima slavlja i svaki dan u godini radi i radit će na jačanju svojih institucija i nikada neće dozvoliti da razni ilegalci ponižavaju te institucije, kako se to dozvoljava u Federaciji“, zaključio je ovu svoju (rođendansku) poruku predsjednik Srpske. Slijedom čega nam je nužno vratiti se u Mostar. Elmedin Konaković još otkako je sjeo u fotelju šefa bh. diplomacije, djeluje prilično opušteno. Njegovo relativiziranje svega i svačega što se roji u ili oko ove nesretne zemlje, postaje već glasovito. Ali i neopreznosti. Tako je obraćajući se, prije svih, sarajevskoj političkoj (i medijskoj) čaršiji, prozborio i oko jedne od ključnih tema – Ustavni sud BiH. Riječ je, dakako, o kroničnom prijeporu koji prijeti srušiti vladajuću koaliciju. Ili partnerstvo… što li?

Nećemo tako, Dino!

„Trojka bi bila sretnija od Dragana Čovića i Milorada Dodika da nema stranih sudaca, ali se to ne može dogoditi kada traju napadi na Ustavni sud. Nema govora da se to može dogoditi i mi smo bili precizni i jasni“, kazao je taj neformalni glasnogovornik Trojke, ne krijući, ono što ionako svi znamo, kako u državnoj vlasti postoje neslaganja oko nekih pitanja. Pritom ga, prema vlastitu priznanju, optimizam ne napušta. Smatra, eto, kako se može postići dogovor oko pitanja kao što su borba protiv pranja novca, zakona o sukobu interesa i Frontexu. A onda eto prigode da se, drži taj lider NiP-a, „u ožujku proslavimo“. Podsjetimo, nakon ovoga mogućeg muštuluka, u rano nam je proljeće – budemo li dobri! – obećan početak pregovora s Bruxellesom. Zamislite (sreće…) samo nekoliko mjeseci poslije Ukrajine…

Dug je i nerijetko trnovit, međutim, put do slave. Zna to (čak) i taj bivši neslavni košarkaš i sportski radnik, zato nemalo čudi što relativizira ono zbog čega velika većina, makar ona što (nekako) živi na 51% teritorija što ga, koristimo se ratnom terminologijom, kontroliraju relativno združeni Bošnjaci i Hrvati. Novinari su u Mostaru Konakovića, koji inače komentira i zašto snijeg (ne) pada, pitali o banjolučkoj proslavi Dana RS-a, na što je uzvratio kako ne bi o tome govorio jer je to „nebitno, trivijalno i da imamo pametnijeg posla“.

Nije, valjda, da vjeruje kako su američki lovci F-16, što su uoči 9. siječnja nadlijetali iznad Tuzle i Brčkog, pokolebali banjolučko-laktaškog slavljenika, pa ćemo sad imati posla s nekim drugim drugarom Milom?!

Ramine kopnene snage

I tu, u toj više-manje bizarnoj situaciji, nastavimo u tom stilu. Dok, eto, Amerikanci Baji prijete iz zraka, Ramo Isak je puno hrabriji, prijeti mu uhićenjem – na zemlji: Ako, veli, proglasi nezavisnost u 11:00 h, u 11:00 h i minutu bit će iza rešetaka, navješćuje taj federalni ministar unutarnjih poslova koji, po osobnom priznanju, na raspolaganju za to uhićenje – u Banjoj Luci! – na raspolaganju ima deset korpusa…

Potencijalni Ramin uhićenik nije ga udostojio odgovora. Ima za ta (ćorava) posla Mile svoje ljude. A među njima najagilnija je Sanja Vulić. „Dok ti, Ramo, prijetiš bez osnova, i liježeš i budiš se samo s jednom misli: ‘Kad porastem, želim biti Milorad Dodik’, Srpska se razvija, napreduje i slavi svoje rođendane. Znam da ti je to teško prihvatiti, ali realnost je takva, a ti, lokalni kočijašu i kabadahijo, prestani prijetiti jer pokrića nemaš“, poručila je, uobičajeno biranim riječima, ta Dodikova državna parlamentarka.

A kad smo već kod „hapšenja“, omiljena je to disciplina i Isakova nesuđenoga uznika. U prednovogodišnjem intervjuu Politici, Dodik je, uz ino, tretirao „nelegitimnog Nijemca“ i njegove eventualne poteze glede banjolučkog rođendana. „On se prije neki dan hvalio kako ga policija RS-a još nije uhitila. Ali treba znati da ga pratimo i kada bude prilika, bit će – uhapšen“, zaprijetio je.

Na vrbi svirala

Svakomu je, dakako, jasno da su mogućnost Dodikova utamničenja u režiji Isaka, baš kao i Bajina „hapšenja“ visokog predstavnika, na vrbi svirala. Ali – kada smo ovdje spominjali „crnu točku“ dosadašnjih pregovora vladajućih – Ustavni sud BiH, što tek kazati o još gorem „slučaju državna imovina“, koju je i inozemni tisak, inače prilično površan glede praćenja bh. političke pozornice, detektirao kao ključan za daljnju perspektivu pakta Trojka & HDZ & SNSD. France Presse, primjerice, piše kako se Dodik u posljednje vrijeme bavi pitanjem državne imovine poput nekretnina i šuma koje, po njegovu sudu, pripadaju entitetima te su pitanje „života i smrti“.

„Povući ćemo Srbe iz vojske, policije, zajedničkih institucija. Preporučujem im da ne ulaze u tu priču“, poručio je, u svome prepoznatljivom stilu, predsjednik RS-a, uz opasku kako karakter Srba iz prijeka ne dopušta obesmišljavanje Republike Srpske i utemeljenje nekakve centralizirane BiH.

Budući da su Hrvati, bez obzira koliko to Konaković & comp. nastoje (uvijek!) Dodika i Čovića stavljati u istu rečenicu, već godinama stiješnjeni između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma, vrijedi čuti što ovaj prvi, ukoliko bi se – ne daj, Bože! – počeo realizirati, znači najmalobrojnijem i još koliko-toliko konstitutivnom narodu.

„Dio bošnjačkog političkog elementa nezadovoljan takvim raspletom može doći do radikalnih ideja kako ne preostaje ništa drugo nego nas turnuti u more. Uzeti 100% i prostora i vlasti. Ni jedna ta radikalna ideja nije dobra za Hrvate i s obzirom na njihovo ekonomsko i demografsko stanje, imamo puno razloga za zbrinutost“, upozorio je u Kompasu RTV-a Herceg-Bosne jedan od utemeljitelja HNS-a i sveučilišni profesor dr. sc. Marko Tokić.

Kod kuće je najgore

Ne znam (baš) točno koliko smo daleko od mora, tj. od potapanja, ali mi se zato vrijednim razmišljanja čini zapažanje Dodikova nekadašnjeg jastreba Rajka Vasića koji, eto, na svome blogu s(av)jetuje Hrvate – kako dalje s Bošnjacima, a i inače.

„Hrvatski Narodni Sabor, hrvatska politička artikulacija, mora odustati od vječnog europskog optimizma i formirati politički program za rješenje Federacije BiH. Hrvati svoj položaj ne mogu riješiti u BiH prije nego što ga riješe u Federaciji. Federacija BiH je daytonska država, isto kao i Republika Srpska. Ali su Hrvati svojim žurnim eurocentrizmom i optimizmom sve predali saraj-muslimanima koji su to poništili jer im ne odgovara Federacija kao država u njihovoj unitarističkoj najezdi na BiH i na poništenje Republike Srpske“, piše taj ex-izvršni tajnik SNSD-a.

Osebujan je to lik koji je u doba kada je vedrio i oblačio, dao značajan doprinos tezi kako se „više ne može zajedno“. Ipak, razvidno je kako aktualno, zapravo, sad već, kronično stanje zamrznutog konflikta, ili po „bosanski“ – stanje ni rata ni mira, više nikomu ne odgovara. Pa, eto, prigode Konakoviću & comp. proslaviti se i prije ranog proljeća.

Ali prvo ovdje, pa tek onda tamo daleko, daleko u – Bruxellesu.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo