D. Dijanović/Nova velikosrpska bljuvotina

Hrvatska plaća svoju razgradnju

Na velikosrpske bljuvotine u tjedniku Novosti, čiji je nakladnik Pupovčevo Srpsko narodno vijeće, Hrvatska se, na žalost, već navikla. Novcem hrvatskih poreznih obveznika Pupovac gradi četrdeset kulturnih centara, a pod bor je dobio i oprost troškova parničnih postupaka koje su Srbi vodili protiv hrvatske države i izgubili.

Svojedobno, na ovim smo stranicama upozorili na nakladničku djelatnost Srpskoga narodnog vijeća koja se dobrim dijelom financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Podsjetimo, u knjizi Ante Lešaje „Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, autor govori o „prevratnim 1990-im“ u „Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini“ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: „U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne i u razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti“ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici.

Uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga „Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje“. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka koje je proglasio Srbima.

Autor Filip Škiljan objavio je knjigu „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“, koja je objavljena 2009. uz financijsku Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu „Građanin Blagus“. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: „Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um“.

Treba li ove bljuvotine uopće komentirati?

Novi uradak iz velikosrpske kuhinje

Nedavno je Fraktura objavila knjigu Koste Nikolića pod naslovom „Krajina“. U komentaru o knjizi ističe se da donosi hrvatskoj javnosti novi i drugačiji pristup događajima na početku devedesetih. Čim se pročita o nekakvom „novom pristupu“ može se namirisati da je riječ o novome velikosrpskom uratku.

Kakav je to novi pristup vidimo već u uvodnim stranicama knjige gdje čitamo: „Volja za nezavisnošću u Hrvatskoj, kako pokazuje Dejan Jović, stvarana je sejanjem strahova, ali i zabranama i pretnjama koje su stvarale društvene uslove za rat. Proces stvaranja novih mitova pratio je proces preoblikovanja nacionalnog identiteta koji je kao nužnu posledicu imao apsolutnu kontrolu nad svim društvenim tokovima kako bi se suzbio bilo koji alternativni koncept. Zbog toga su glavni akteri i poveli rat jer je to bilo politički racionalno i korisno, bez obzira na to što je bilo i rizično i nemoralno“.

Hrvatska samostalnost, dakle, posljedica je zabrana i prijetnji, a hrvatski je nacionalni identitet preoblikovan. Hrvati su prije pojave Tuđmana valjda bili Srbi…

U knjizi doznajemo i o razlozima srpske pobune: „Nacionalna ideologija koju je kreirala Hrvatska u tom periodu svaku je višenacionalnu zajednicu, čak i onu koju su činili veoma bliski identiteti, tumačila kao neprihvatljivu. To se jasno videlo kada je 21 decembra 1990. usvojen novi hrvatski Ustav, svečano proglašen dan kasnije. Status Srba je promenjen i oni su uda izgubili svoja kolektivna prava jer su od konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina Nova hrvatska elita smatrala je da bi Srbi, ako bi zadržali status naroda, pristupili ‘komadanju Hrvatske’ i izvršili pripajanje Srbiji. Da je to bio direktan povod za srpsku pobunu – isukao je i Boutros-Ghali u obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 12. novem¬bra 1996., na samom kraju svog mandata. Tada je izjavio da su novim Ustavom Srbi od konstitutivnog naroda definisani kao jedna grupa iz ‘drugih naroda i manjina’. Zakonski položaj Srba se ‘zaista unazadio’, a promena statusa iz konstitutivnog naroda u status koji je, zakonski gledano, smatran nižim ‘svakako je uticala na srpsko stanovništvo koje je 1991. donelo odluku da pokuša da se otcepi od Hrvatske’. Srbi su u stopu pratili Hrvate, pa su od borbe za kulturnu, potom i politički autonomiju 1991. prešli na borbu za nezavisnost i eventualno ujedinjenje sa ostalim srpskim zemljama“.

Nisu se, dakle, Srbi (čiji su istaknuti predstavnici od sredine 19. stoljeća svojatali hrvatske zemlje i najavljivali im istrebljenje (Stojanović)) pobunili zašto što nisu htjeli prihvatiti hrvatsku državu, nego zato što su im ukinuta „kolektivna prava“. A zapravo im nisu ukinuta nikakva prava, nego su dobili položaj nacionalne manjine kakav sve manjine u svim europskim zemljama imaju. Nema primjera u Europi da neka manjina s 12 posto ima status konstitutivnog naroda. I više od toga!

Srbima je jednostavno bila mrska svaka ideja hrvatske države. Milovan Đilas svojedobno je jasno poručio da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“. Štoviše, Srbi su bili i protiv bilo kakve hrvatske autonomije pa tako i protiv Banovine Hrvatske kao ustavnopravnog provizorija u okviru Kraljevine Jugoslavije. Svaka hrvatska država gdje Srbi nisu vladajuća kasta automatski je ustaška i zločinačka, a ako Srbi nisu u vlasti ta je vlast nedemokratska. U skladu s time, Srbi u Hrvatskoj nisu bili na vlasti jedino u vremenu Drugoga svjetskoga rata i u vremenu moderne hrvatske države do 2000 godine. Takav primjer nemamo nigdje na svijetu.

Hrvatska plaća svoju razgradnju

No vratimo se na knjigu. U knjizi „Krajina“ – koja je dobila pozitivne preporuke i u jednim dnevnim novinama – nigdje se ne govori o agresiji na Republiku Hrvatsku, ali niti o okupaciji hrvatskog teritorija. Za Nikolića nije se radilo o okupaciji nego o „zasebnoj političkoj tvorevini“. U knjizi se piše o tome da je narav hrvatskog režima i onoga u tzv. RSK bila slično isključiva i težila homogenom prostoru.

Ova je knjiga, koja de facto izjednačuje Tuđmana i Martića, izdana uz pomoć Srpskoga narodnog vijeća čiji je predsjednik Milorad Pupovac, ali i uz pomoć Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske. I ovu su knjigu platili hrvatski porezni obveznici. Ta knjiga nije eksces, nego kao što vidimo i na primjeru gore navedenih drugih knjiga – takvi su sadržaji pravilo. I financiraju se novcem hrvatskih poreznih obveznika, dakako za račun hrvatsko-srpske koalicije. Nezamislivo je da bi srpska država financirala programe hrvatske nacionalne manjine u Srbiji u kojima se išta piše protiv srpske države. Ne samo da je to nezamislivo, nego Srbija čini sve da uništi identitet Hrvata Bunjevaca i Šokaca u Srbiji. I to malo preostalih Hrvata smeta sljedbenicima Stojanovićeve genocidne politike. Oni koji su izvršili genocid nad hrvatskim narodom sustavno i strateški kleveću Hrvate i njih nastoje ih prikazati onakvima kakvi su oni sami.

Sadržaji kao što je knjiga „Krajina“ direktno su usmjereni na razgradnju hrvatske države i hrvatskog identiteta te u potpunosti korespondiraju s beogradskim politikama. Ovi su sadržaji izraz i proizvod „srpskog sveta“ i velikosrpske ideologije na čije jačanje i u Hrvatskoj upozorava i SOA-a. Činjenica da se ovaj sadržaj plaća iz hrvatskog proračuna spada u kategoriju teškoga nacionalnog mazohizma i političke patologije. Niti jedan kolektiv ako je složan ne može propasti zbog vanjske agresije, nego tek ako su uvjeti propasti u njegovim redovima. Hrvatska plaća svoju razgradnju što je vjerojatno bez povijesnog primjera u povijesti naroda i država.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

večernji.ba / Hrvatsko nebo