Ne okreći se, Vučko!Bilo jednom u Bosni i Hercegovini…

Na pitanje, koje se razmjerno često ponavlja: Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo? – odgovor je jesan: Nije! Ali, ne može ni biti, nakon svega što ga je snašlo ‘ranih 90-ih, a ništa manje poslije toga kada je počeo rat (samo) drugim sredstvima. I, evo, još se nismo oslobodili. Od osloboditelja.

Kao i sve ostalo, tako je i potencijalno (veliki) skandal izazvan najavom kako će glazbenik iz (povremeno…) prijateljske Hrvatske, Toni Cetinski pjevati na 40. obljetnicu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, za nekoliko dana otišao u povijesnu ropotarnicu.

Nije hrvatskome pjevaču uspjela nauditi – čak! – niti ona sveprisutna influencerica koja se godinama kroz bespuća društvenih mreža probija onim dijelom leđa uz čije se spominjanje obično u pristojnome društvu kaže: ‘Da izvinete!’ – ali i onim dijelom anatomije koji je u značajnoj mjeri unaprijedio estetski kirurg vještih ruku te koji je garant svekolikoga probitka te Sarajke s (inače…) zagrebačkom adresom. (A, primjerice, za Olimpijade ne bi mogla biti ni hostesa. Na cijeni je te ’84. bila prirodna ljepota.)

Prah i pepeo

Štoviše, neki su se sjetili kako je Cetinski ’96. spot za pjesmu Prah i pepeo snimao u Sarajevu, ne plašeći se čak ni prijetećih mina te kako je sav prihod od koncerta u (olimpijskoj) Zetri na Dan žena 2019. darivao za sarajevsku roditeljsku kuću i djecu oboljelu od raka. Na što je jedan komentator na Facebooku poentirao: „Kad bih se je pitao, Toni bi pjevao za Bajram namaz u Sarajevu!“ I tako je, u biti, odgovoreno na pitanje zabrinutima: Koja je to poveznica Cetinskog i multi-kulti bastiona na brdovitom Balkanu?!

A, zapravo, pravo je pitanje: Koja je poveznica današnjega Sarajeva i onoga kojemu će hrvatska glazbena zvijezda pjevati 10. veljače ispred Vječne vatre?! Jedan je slavni, umirovljeni, sarajevski glumac, rodom iz Travnika i neizlječivi jugofil, svojevremeno kazao: „Ako je Sarajevo multietnički grad, onda je to najbolji odraz jedne lažne slike o nama koja se neprekidno šalje u svijet. Nije multietničnost Begova džamija, katedrala, a ni Saborna crkva. Multietičnost su ljudi koji žive u tom gradu, a ne objekti koji su samo svjedoci da je to nekoć bio multietnički grad.“

Prav(n)a država – nekad

A glede etničkog sastava, tu je situacija, citirajmo Cetinskog – Prah i pepeo! Ili, na pitanje, koje se razmjerno često ponavlja: Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo? – odgovor je jesan: Nije. Ali, ne može ni biti, nakon svega što ga je snašlo ’90-ih, a ništa manje poslije toga kada je počeo rat (samo) drugim sredstvima. I, evo, još se nismo oslobodili. Od – osloboditelja.

Mnogo je, dakako, ovih dana – a i još će – proliveno tinte u evociranju uspomena kako je bilo nekad podno Trebevića. Malo vremešniji autori su uglavnom nekritični prema tome vremenu. Kako i ne bi. Kad si (bio) mlad, sve ti je ljepše. Poglavito iz perspektive tzv. zlatnih godina, kako – potpuno nekritički! – krste životnu dob onih koji su dok je Vučko po Sarajevu hodao bili u naponu snage. Neki su se, ilustrirajući famozni „duh Sarajeva“, prisjetili glasovite anegdote kako je gazda prvog registriranog sarajevskog kafića 70-ih godina Damir Lisac, tada još student, prodao Vijećnicu nekome nesretniku iz Busovače, koji je 25 godina živio u Chicagu.

Kad se vratio – s, jasno, dolarima! – svidjela mu se zgrada uz rijeku. Cijena? Prava sitnica… 400 000 dolara. Što i nije puno, budući da je kuća (bila) odmah useljiva. Uzeo je Lisac i kaparu od 10 000 dolara… A onda je došla narodna milicija, pa je Damir ispite spremao u Centralnom (zatvoru). Bilo je to, naime, vrijeme kada su „hapsili“ (simpatične…) prevarante. O lopovima da i ne govorimo. Korupcija je tada, doduše, bila, više-manje, nepoznat pojam, ali zato pravna država nije. I to ne samo – ponedjeljkom!

Kirk je bio neoprezan

I neka, ova (istinita) anegdota uistinu zaslužuje da ju se prenosi s koljena na koljeno. Nepravda se, međutim, čini jednoj drugoj sarajevskoj priči. I to – olimpijskoj! Pa, ako je nećemo sad, mislim se nešto, evocirati, nećemo nikad. Tih se olimpijskih dana u Sarajevu sjatio, bez pretjerivanja, cijeli svijet. A među kraljevima, prinčevima i inim krunisanim glavama i kralj Hollywooda Kirk Douglas. Jednu se večer taj američki glumac s pripadajućom svitom iz (olimpijskog) Holiday Inna, gdje je odsjeo, zaputio na Baščaršiju. Ali ne na ćevape, kako bi se očekivalo, nego u restoran Una.

Bio je, budimo precizni, 11. veljače ’84. Jelo se, pilo se… a onda je, kao i uvijek u birtiji, došao tužni trenutak. Valja platiti: Amerikancu i (dotada) veselome društvu stigao je ceh. Kirk je, naravno, platio, ostavio bakšiš i laku noć.

Međutim, nekome iz njegove pratnje račun se učinio pregolem. I već slijedećeg jutra inspekcija je utvrdila kako je umjesto da naplati 5 400 dinara, vlasnik uvećao račun za deset puta – naplatio je ravno 54 000. Nula je, kad se doda na kraju, čudo. Restoran je odmah zatvoren. Mada, gazda Fahrudin Šehić pokušao je sve svaliti na konobara – Matu iz Rijeke, koji je biva dometnuo nulu, a koji je onda naprasno nestao. No, inspekcija je utvrdila kako je Mato izmišljen, a Šehiću je kao otežavajuća okolnost uzeto i to što je Douglasu naplatio 400 dolara. Nije se u to doba smjelo naplaćivati u stranoj valuti. Dinar je, pokoj mu duši, bio zakon.

E, djeco moja!

Eh, sad – kad bih bio nacionalist, kao što jelte, nisam, kazao bih kako su i tada, baš kao i danas, u Sarajevu Hrvati krivi za sve… Ne bih (i)pak kvario olimpijske uspomene te ću malo o gradonačelnicima. Kad je bilo gotovo sigurno da će olimpijska baklja put Bosne, sarajevski je gradonačelnik Anto Sučić u Ateni 1977. kazao: „Želim je radi naše djece, djece naše zemlje, djece ovog našeg Svijeta. Neka njima bude bolje i ljepše nego nama.“

Poslije Sučića, čiji doprinos olimpijskom gradu nikada nije dostojno vrjednovan, došao je Emerik Blum, kao neumrli dokaz kako i drugovi mogu biti gospoda. Potom Uglješa Uzelac, čije će neprotokolarno i nekonvencionalno mahanje olimpijskom zastavom na otvorenju ZOI-a na olimpijskom Koševu ostati pamćeno dok je nas iz ’50 i neke.

Slijedom čega se nameće (retoričko) pitanje: A kakvi su nam danas gradonačelnici?!

Kako god. Pjevat će Cetinski u veljači ispred Vječne vatre, ma što o tomu netko mislio. Ne mora, ako se mene pita, baš i onu njegovu, u Sarajevu promoviranu, Pepeo i prah. Znamo, i bez njega, da nam je to ostalo. I zato, Ne okreći se, Vučko!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo