D. Pešorda/Abeceda partizanluka

“Antifašisti” i partizanska azbuka

Uvijek sam sa simpatijom gledao poznate sportaše ili ljude s estrade koji za svoj gušt odluče završiti neki fakultet. Kao npr. Zvonimir Boban ili Ivica Kostelić. Zanimljivo je da su, ako me sjećanje dobro služi, obojica odabrala povijest. “Mašala, momci!“ Velim ‘mašala’ jer se povijesti pokasno dohvatio i treći iz tog niza studenata hobista – frontmen grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić, puno poznatiji kao Sejo Sexon. Sejo je pod mentorstvom Hrvoja Klasića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest s temom ”Crk’o Maršal – Sukob omladinske subkulture i jugoslavenske službene politike osamdesetih godina dvadesetog stoljeća”. Onaj tko je slušao pjesme Zabranjenog pušenja nakon ratova devedesetih lako se mogao osvjedočiti da Seju – jer on je uglavnom autor tih pjesama – prožima duboko i iskreno jugotužje, kao uostalom i mnoge druge postarije i sredovječne ljude s ovih prostora. Sad je tom pomalo gnjecavom sentimentu nećak ili što već Mike Špiljka dao čvrstu ”znanstvenu” formu.

Međutim, Sejo i slični ne ostaju samo u domeni nostalgije, nego se zalijeću i u područje aktualne politike, kulture, uređenje društvenih odnosa, vrijednosti i preferencija, ukratko – tekući društveni život. I ne samo da se zalijeću, nego pokazuju i jasnu nakanu da ravnaju tuđim životima, uređuju odnose i određuju budućnost našega društva i naše zemlje. Oni bi, da ostanem kod dosjetke o ”crknutom Maršalu”, oživjeli Maršala, za kojega su još krajem osamdesetih prošloga stoljeća u trenutku zajebantskog nadahnuća, lucidno ustvrdili da je crk’o. Doduše, lucidnost o kojoj je ovdje riječ i te kako je uvjetna ili, još je bolje reći, kontekstualna, lucidna jedino u kontekstu sredine iz koje su mladi bosanski novoprimitivci potekli, dok je u ostatku tadašnje države, izuzmemo li možda Makedoniju, već svim bistrijim ljudima bilo jasno da je još najkasnije osamdesete Maršal, kako bi to u istočnijim dijelovima te na krivo nasađene zemlje figurativno rekli, prdnuo u fenjer.

Povod ovomu osvrtu na Seju Sexona zapravo je jedan njegov stari intervju tportalu-u u kojem daje viđenje suvremenih zbivanja s točke gledišta zadrtog jugonostalgičara, ali i vatrenog aktivista jugoslavenske rekonkviste. Prvo se, po meni, može tolerirati iako mi se pomalo gadi, dok drugo već može biti izvor nekih budućih zala. Povod samom intervjuu o kojemu je ovdje riječ bilo je Sejino sudjelovanje na Trećem Festivalu alternative i ljevice – FALIŠ, koji se održao od 2. do 5. rujna 2015. u Šibeniku. Neću sada o tom opskurnom festivalu gdje se pod firmom ljevice i alternative okupljaju okorjeli orjunaši premda bi bilo zanimljivo i poučno jednom opisati i analizirati te prvotne džepove jugoslavenskog otpora novoj hrvatskoj državi koji protokom vremena prelaze u inicijativu, navezuju se na državne i inozemne fondove i počinju diktirati trendove, osobito u kulturi. Sejo je na FALIŠ-u moderirao razgovor sa svojim bivšim profesorom povijesti i mentorom Hrvojem Klasićem u sklopu programa Abeceda ustašluka. Glavni naglasci iz toga intervjua sačinjavaju svojevrsnu Abecedu partizanluka.

Naglasak prvi, kaže Sejo: ”Najvažnije pitanje koje ću mu (Klasiću, op. a.) postaviti je kako je uopće došlo do revivala fašizma u jednoj zemlji koja se među prvima u Europi suprotstavila fašizmu.” Prvo, govoriti o nekakvom ”revivalu fašizma” može samo budala ili netko komu pošto-poto trebaju ”fašisti” da bi on mogao biti ”antifašist”. Naglasak drugi još je luđi: ”Kako ne prepoznajemo upozorenja iz međunarodne zajednice koja već dugo imamo, tako da se dovodimo u situaciju još iz vremena Franje Tuđmana, međunarodnih sankcija i zemlje koja je de facto u ratu i okupirana, zbog takvih ponašanja se prijeti sankcijama, pa sve do današnjih pojava gdje strahujemo hoćemo li otići na Europsko prvenstvo i plaćati milijunske kazne, te kompromitiramo zemlju fenomenalnih sportaša.” Ovakvo buncanje zavrjeđuje da se povjesničara ispod Klasićeva srpa i čekića pošalje u rodno mjesto. Pri tome ne mislim ništa bezobrazno. Netko tko bunca da je Hrvatska u Tuđmanovo vrijeme bila pod sankcijama i u ratu zbog hrvatskog fašizma, čega li, doista ne zaslužuje nikakav obzir. Barem ne od lojalnih hrvatskih državljana. Naravno, Seju mržnja prema Tuđmanu nije spriječila da devedesetih dođe u Hrvatsku živjeti i raditi za mrske, no spasonosne kune. Baš kao ni brojne mu jarane, na kune naumečene, a Jugi odane.

Posebno je bijedno što u tobožnju brigu pokušava kamuflirati svoju prozirnu želju da hrvatska nogometna vrsta ne ode na Europsko nogometno prvenstvo zbog navijačkih izgreda. Kopka njih jugoviće hrvatska reprezentacija pa okreću pilu naopako, a dobro znaju da je ona tako uspješna upravo zbog onoga što oni u njoj najviše mrze, to je taj nacionalni naboj, ta među takozvanim ljevičarima omrznuta ruka na srcu dok se svira nacionalna himna. Da Klasićev gojenac ni svjetsku povijest nije naučio kako treba, dokaz je sljedeća izjava: ”Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Fašizam je zaslužan za smrt 60 milijuna ljudi na ovom planetu! To ne možemo izjednačavati.” Naime, potezanje brojki nikako ne ide u prilog glorifikatorima komunizma. Povjesničari – oni zapadni, a ne ovdašnja kumrovčad – procjenjuju da je Hitler, dakle nacizam, kriv (Sejo bi rekao zaslužan) za smrt 30 000 000 ljudi, Staljin kriv za 40 000 000 smrti, Mao Ce Tung za 60 000 000, Pol Pot za 1 700 000, Kim Il Sung za 1 600 000, Josip Broz Tito 577 000, dok je Benito Mussolini (dakle, fašizam na začelju kolone velikih zločinaca s tek 250 000 žrtava. Jednostavnim računom dolazimo do toga da su fašizam i nacizam zajedno skrivili smrt oko 30 milijuna i 250 000 ljudi, dok je komunizam kriv za smrt nešto manje od 104 milijuna ljudi! A povjesničar Sejo se blamira.

Kad su Seji postavili pitanje o stanju u Srbiji i rehabilitaciji Draže Mihajlovića i četništva, on je junački, kako to ovdašnji antifašisti već znaju, promrmljao nešto o tomu kako politiku i pravosuđe vode nekompetentni ljudi ne precizirajući gdje. U Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini? Potom se kao i njegov kosmati zemljak Jergović pozvao na Dražinu višedimenzionalnost te ustvrdio: ”Zato je po meni prošlost najbolje ostaviti historiografima da je obrade i kontekstualiziraju, pa tek onda donositi odluke o tome tko je zapravo bio Draža Mihajlović.” Zanimljivo kako je ovdašnjim antifašistima četnik Draža uvijek ”višedimenzionalan”, a partizanski general Tuđman jednoznačno negativan lik. O Anti Paveliću da i ne govorimo. Ovaj intervju od prije više od osam godina, na koji sam slučajno naletio ovih dana, dobra je ilustracija o narativu na kojemu ovdašnji ”antifašisti” ustrajavaju, a što i ne bi kada im dobro ide. Vičući o abecedi ustašluka, oni postojano sriču abecedu partizanluka. Štoviše, azbuku!

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo