Zdravko Gavran: Bliski istok kao glavno političko-ratno poprište – umjesto Ukrajine i Tajvana?

Sve u svemu, čini se da Sjedinjene Države nastoje izbjeći izravni vojni sukob s Rusijom i Kinom, kojima to i odgovara. Odmiču se od Ukrajine, a primiču Bliskom istoku. Ne potvrde li ondje svoju prijašnju premoć, globalno će oslabjeti. Kao jedinog posve sigurna saveznika i štićenika imaju Izrael – židovsku državu. No imaju i mnoštvo ’prigušenih’ saveznika ili o sebi ovisnih država (Bahrein, Emirati, S. Arabija, Jordan, Egipat…). A Izrael raspolaže i nuklearnim oružjem, koje će u slučaju nužde i upotrijebiti. Moguće je da se umjesto rata za Tajvan, u kojem bi Kina sudjelovala izravno, a SAD neizravno ili i izravno, i koji ima sve  izglede prerasti u Treći svjetski rat, SAD odlučio, možda i uz prešutnu suglasnost Kine, za premještanje poprišta na Bliski istok – kada već ratova mora negdje biti. Taj rat tiče se i (ekspanzivno-bojovnog i religijski fanatiziranog) islamskog svijeta kao posebnog i fenomena i, premda službeno nepriznatog, globalnog ’problema’ za sekularizirane sile – i za SAD i za Kinu i za Rusiju.

U svijetu su trenutno u tijeku dva rata visokog intenziteta: onaj u Ukrajini i onaj na području Pojasa Gaze. U prvomu je napadač Ruska Federacija, u drugom Država Izrael. I jedan i drugi napadač imaju svoje vrlo različite razloge, o kojima se u ovom sažetu osvrtu ne će govoriti. Šira područja na kojima se dva jedina velika rata odvijaju jesu istočna Europa i Bliski istok.

Potencijal za širenje rata u istočnoj Europi smanjuje se, dok se potencijal za širenje rata na Bliskom istoku povećava

Prvi rat ima potencijal širenja i zahvaćanja još nekih zemalja, od Finske, Švedske i baltičkih država do Moldavije. Drugi rat ima potencijal širenja na Izrael i ostala palestinska područja te na manji ili veći dio prostranstava koja se nazivaju Bliski istok i (donekle) sjeverna Afrika.

Potencijal širenja ukrajinskog rata na druga područja u istočnoj Europi smanjuje se, premda neki govore da bi eskalacije moglo biti (Švedska dramatično govori o ruskoj opasnosti i šalje svoje trupe u susjednu Finsku, koja neposredno i kopneno i na moru graniči s Rusijom), pa i to da će naposljetku Nato morati izravno intervenirati u Ukrajini kako bi spriječio Rusiju da u ratu pobijedi ili uspije više nego što je to ’probavljivo’. No širenje rata po sjevernoj i istočnoj Europi ipak nije, za sada, vjerojatno. Sa ’zapinjanjem’ i smanjivanjem američke (a možda i europske) pomoći Ukrajini i s obzirom na interese glavnih europskih zemalja i same Rusije, izgledi za takvo što smanjuju se. Zapravo, čekat će se rezultati predsjedničkih izbora u SAD-u, koji će se održati u studenomu.

Potencijal širenja rata izraelske vojske protiv Hamasa i drugih paravojnih palestinskih, sunitsko-islamističkih ili šijitskih paravojnih i terorističkih organizacija, posebice rata izraelske vojske protiv Hezbolaha u Libanonu i rata protiv drugih protuizraelskih organizacija, skupina pa i čitavih država, kao što su Jemen i Iran, povećava se.

Ni Iranu ni arapskim zemljama ne odgovara, čini se, širenje ratnog požara po Bliskom istoku

Hezbolah se za sada ne upušta u oružani sukob visokog intenziteta s Izraelom, nego napada izraelske položaje u sjevernom Izraelu i na Golanskoj visoravni dozirano, tako da te neugodne, ali ograničene  napade Izrael ne upotrijebi kao casus belli – kao razlog ili opravdanje za veliku invaziju na jug Libanona odnosno na Libanon kao državu/teritorij. Analitičari pretpostavljaju da je Iran taj koji drži svoje čedo i svoga štićenika Hezbolaha donekle na uzdi. Čini se da šijitskom Iranu nije u interesu širenje rata, zbog velikih rizika što ih on za sam Iran može imati. Ta teza zaslužuje dodatne provjere i objašnjenja, no sve u svoje vrijeme.

Arapsko-sunitske pak zemlje solidarne su s Palestincima kao arapskim i uglavnom sunitskim (u sve manjem postotku kršćanskim) narodom, ali svaka iz svojih razloga ne razmišlja o ulasku u rat protiv Izraela na strani Palestinaca. Naprotiv, one i dalje imaju Iran pred očima kao glavnu potencijalnu ugrozu odnosno kao opasnoga regionalnog hegemona. Ne bi im odgovaralo da Iran ostane protiv Izraela kao protuteže, tada bi se  i one u suočenju s Iranom i proiranskim satelitima našle u nebranu grožđu. A ne žele se otvoreno zamjeriti ni SAD-u, koji je i dalje razmjerno moćan. A imaju i problem s radikalnim snagama u vlastitim društvima, koje nisu zadovoljne ’prožidovskom’ politikom niza arapskih vlada ili dinastija odnosno normalizacijom odnosa s Izraelom, koja je bila u punom jeku prije 7. listopada 2023., kada su pripadnici Hamasa i Palestinskog islamskog džihada izvršili iznenadni raketno-zračno-kopneni prepad na Izrael. Čini se da ni njihov pokrovitelj Iran nije znao da one to namjeravaju učiniti…

Sjedinjene Države čuvaju leđa Izraelu i realno se odmiču od istočne Europe, a primiču Bliskom istoku

Sjedinjene Države, sada je to očito, i dalje čuvaju leđa Izraelu i daju mu potporu u njegovu nastojanju da se obračuna s Hamasom. One zbog toga odbacuju svaku mirovnu inicijativu koja bi na razini UN-a ili na nižoj ili regionalnoj razini izričito zahtijevala od Izraela da smjesta obustavi svoje vojne aktivnosti u Gazi. Washington se tako drži unatoč strašnom stradanju palestinskog stanovništva u Gazi kao kolateralne žrtve i razaranju tog područja, unatoč iznimno visokim širim sigurnosnim rizicima i unatoč ogorčenom negodovanju muslimana i protivljenju mnogih ne-muslimana diljem svijeta.

Sjedinjene Države, koje su godinama u političko-vojnom uzmicanju s Bliskog istoka, sada se ponovno aktivno vraćaju na Bliski istok, i politički i vojno, u prvom redu posredstvom svojim pomorskih snaga. Žele ponovno potvrditi svoju važnost na tom području. Mora se primijetiti da se SAD postupno realno odmiče od Ukrajine, a primiče Izraelu, odnosno odmiče se od istočne Europe, a ponovno ojačava svoju nazočnost na i pojačava raznovrsne aktivnosti prema Bliskom istoku.

Svijet je inače posljednjih godina zabrinut zbog mogućega oružanog sukoba između SAD-a i Kine na ’poligonu’ zvanom Tajvan odnosno u Južnom kineskom moru. Postoje i neka druga mjesta u Aziji na kojima može doći do vrlo ozbiljnih oružanih sukoba, kao što su Korejski poluotok, zatim u odnosima između Sjeverne Koreje i Japana, između Rusije i Japana ili, tradicionalno, Indijski potkontinent; u Indiji živi više od 200 milijuna muslimana, a mnogi su nezadovoljni razgraničenjem između dviju država po kojem je toliko muslimana ostalo izvan uglavnom muslimanskog Pakistana. Obje su zemlje nuklearne sile.

Suzdržavanje velikih sila od izravnoga  vojnog sukoba

Temeljno pitanje glasi: Hoće li temeljni obračun u odnosima snage, moći, hegemonije i globalne dominacije u 21. stoljeću, onaj između SAD-a i njegova najozbiljnijeg suparnika, Kine, početi kineskom invazijom na otočnu državu Tajvan, koja se međunarodnopravno smatra dijelom „jedne Kine“? Možda bude i tako, no pitanje je kada, i hoće li ondje do takve vrste rata uopće doći, ili će se pronaći neko ne-ratno, političko, dogovorno odnosno ’prijelazno’ rješenje.

Načelno pravilo koje se za sada primjenjuje jest suzdržavanje velikih sila, to jest najjačih država po konvencionalnom i, osobito, nuklearnom naoružanju, a to su SAD, Rusija i Kina, od izravna međusobnog sukoba. Takav sukob bio bi ispunjen nepredvidljivošću, a odviše toga bilo bi za svaku od tih država, pa i za čitav svijet, na kocki. Zbog toga, dokle god bude prevladavao razum u vodstvima tih triju zemalja, frontalnog i totalnog rata među njima ne će biti. Radije, one će voditi parcijalne, asimetrične ili zamjenske ratove na teritorijima drugih zemalja, pri čemu se njihove vojske uglavnom ne će izravno ’gledati preko ciljnika’. Možda ’veliko finale’ i bude novi veliki rat dviju ili (po nuklearnoj snazi) triju-četiriju (četvrta bi bila Velika Britanija kao američka saveznica) supersila, no njega se očito nastoji odgoditi, odgurnuti u neodređenu budućnost, a možda i posve izbjeći.

Sve to govori da bi se sukob Izraela protiv Hamasa mogao postupno ili iznenada proširiti na još neka područja Bliskog istoka ili na čitavu tu veliku regiju. Riječ je o, neke vrste, središnjem području globalnoga svijeta, svijeta u kojemu postoje dvije dominantne skupine država: zapadne i prozapadne (Izrael i Japan, recimo) i azijsko-nezapadno-protuzapadne, te one negdje između (Turska npr., unatoč članstvu u Natou, pa Indija i još neke). „Globalni jug“ (Afrika i Latinska Amerika, uglavnom, te Indija, koja pokušava postati njegova predvodnica, i niz zemalja saveznica zapadnih ili istočnih velesila, u tom je globalnom odmjeravanju snaga nebitan, premda je naravno i on važan zbog mnogih drugih stvari, ali u vojno-sigurnosnom, pa ni u ekonomskom, smislu ne presudno.

Rusija i Iran stoje između Azije i Europe

Bliski istok nalazi se, zemljopisno gledano, južno od Ukrajine. Dođe li do prometnih blokada na Bliskom istoku, recimo do blokada Perzijskoga zaljeva odnosno Crvenog mora, tj. Hormuškog tjesnaca i plovidbe Sueskim kanalom, doći će do stravičnog ometanja trgovinske razmjene pomorskim putem između Indijskog oceana i Sredozemlja odnosno između Azije (skupa s bliskoistočnim zemljama) i Europe. Kini takvo što zacijelo ne odgovara, iz trgovinskih razloga, a svakako ne odgovara ni Europi. Pogotovu u situaciji kada je komunikacija Europe i Azije preko ruskog i ukrajinskog teritorija jako otežana ili posve prekinuta i neperspektivna.

Između Azije i Europe odnosno između Indijskog oceana te Sredozemlja stoje na kopnu sa svojim velikim teritorijima samo dvije zemlje: Rusija i Iran. One kopneni promet i razmjenu između dvaju dijelova svijeta mogu ometati ili zapriječiti. Povrh toga, Rusija kontrolira i arktičko morsko područje, a Iran osim u Perzijskom zaljevu može ometati međunarodnu razmjenu i u Arapskom i Crvenom moru odnosno u dijelu Indijskog oceana. U tom slučaju, trgovački brodovi morali bi ploviti rutama kao u Magellanovo dobra prije pola tisućljeća – oko Rta dobre nade na jugu Afrike – i biti u riziku od mogućih napada raznih aktera.

Istina, postoji uzak kopneni prolaz između Azije i Europe koji ne kontrolira ni Rusija ni Iran, a to je prolaz od središnje Azije preko Turkmenistana i Kaspijskog mora do Azerbajdžana, i zatim dalje prema Crnom moru odnosno Turskoj, koja se nalazi na velikom poluotoku zvanom „Mala Azija“. No i tu postoji  zamršena teritorijalno-politička situacija te sigurnosni rizici, o čemu će tek biti više riječi sljedećih mjeseci.

Po kojim razlučnicama može doći do oružanih sukoba na tzv. Zapadnom Balkanu?

Između istočnoeuropskog i bliskoistočnog ratišta, nešto zapadnije, nalazi se tzv. Zapadni Balkan. I on se ako dođe do destabilizacije ili oružanih sukoba može pokazati kao dodatna smetnja i opterećenje za Europu i njezinu komunikaciju s Bliskim istokom i Azijom. No nije izgledno da će na tom području doći do sukoba između proruskih i prozapadnih čimbenika. O tomu se već dugo previše piše i dramatizira, a u stvarnosti se takve teze ne potvrđuju. Ako čega bude, prije će linija sukobljavanja ići po nekim drugim razlučnicama, o kojima će ovdje tek biti više riječi, budu li zbivanja išla u smjeru sukobljavanja, recimo u BiH.

Sve u svemu, čini se da Sjedinjene Države nastoje izbjeći izravni vojni sukob s Rusijom i Kinom, kojima to i odgovara. Odmiču se od Ukrajine, a primiču Bliskom istoku. Ne potvrde li ondje svoju prijašnju premoć, globalno će oslabjeti. Kao jedinog posve sigurna saveznika i štićenika imaju Izrael – židovsku državu. No imaju i mnoštvo ’prigušenih’ saveznika ili o sebi ovisnih država (Bahrein, Emirati, S. Arabija, Jordan, Egipat…). A Izrael raspolaže i nuklearnim oružjem, koje će u slučaju nužde i upotrijebiti. Moguće je da se umjesto rata za Tajvan, u kojem bi Kina sudjelovala izravno, a SAD neizravno ili i izravno, i koji ima sve  izglede prerasti u Treći svjetski rat, SAD odlučio, možda i uz prešutnu suglasnost Kine, za premještanje poprišta na Bliski istok – kada već ratova mora negdje biti. Taj rat tiče se i (ekspanzivno-bojovnog i religijski fanatiziranog) islamskog svijeta kao posebnog i fenomena i, premda službeno nepriznatog, globalnog ’problema’ za sekularizirane sile – i za SAD i za Kinu i za Rusiju.

Povezano:

Iz stranih medija/DW: Zašto Zapad ne šalje Ukrajini rakete dužeg dometa?!

Izrael dronom ubio visokorangiranog zapovjednika Hezbolaha na jugu Libanona

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo