T. Bodor/Spomenik malobrojnima koji ne odustaju

Uz knjigu Sanje Vulić Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori, II. dio

Hrvatsko rasuće, kako ga je svojevremeno nazvao Đuro Vidmarović, stotinama je godina njegovalo svoje identitetsko i kulturno blago u raznim zakucima ovoga svijeta. Daleko i zaboravljeno dugi je niz stoljeća bilo nepoznato Hrvatima koji su živjeli u domovini, brinući svoje brige i ne sanjajući da golemi dio njihova nacionalnog korpusa negdje živi, diše i govori istim jezikom kojim se na hrvatskom tlu govorilo u davnom 15. i 16. stoljeću. Riječ je dakako o hrvatskim autohtonim manjinskim zajednicama „rasutima“ na prostoru srednje i jugoistočne Europe i Apeninskoga poluotoka.

Upravo njima posvećena je knjiga ugledne dijalektologinje i sveučilišne profesorice Sanje Vulić Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori, koju je Književni krug Split objavio potkraj prošle godine. Drugi je to dio dvoknjižja, dok prvi dio objavljen 2021. sadrži analitički pregled hrvatskih iseljeničkih zajednica nastalih do kraja 20. stoljeća.

Autorica je knjige prema navedenom kriteriju podijelila kako bi naglasila razliku između autohtonih manjinskih zajednica i iseljeništva. Naime, dok su autohtone manjinske zajednice „dijalektno i kulturološki, po razlozima iseljavanja i svjetonazoru“ homogene, iseljeničke zajednice, koje su se počele formirati tek potkraj 19. stoljeća, u tom pogledu karakterizira heterogenost.

Taj povijesni pregled i jezična analiza autohtonih manjinskih zajednica objavljen je, moglo bi se kazati, u zadnji čas jer „posljednjih desetljeća ubrzano pada broj govornika gotovo u svim zajednicama“.

Egzodus u 16. stoljeću

Druga knjiga dvoknjižja, podijeljena je na dvije cjeline prema kriteriju načina postanka pojedinih manjinskih zajednica; migracijskom i nemigracijskom. Prva cjelina obuhvaća trinaest poglavlja u kojima je autorica prikazala jezične značajke hrvatskih migracijskih zajednica. Uz moliške i gradišćanske Hrvate, obrađene su i hrvatske zajednice diljem Mađarske, u Rumunjskoj, Vojvodini te na Kosovu.

Šesnaesto stoljeće smatra se najtežim u hrvatskoj povijesti. Zanimljivo je da, premda se kao početak hrvatskog egzodusa s ovih prostora uzima godina Krbavske bitke (1493.), podaci iz Modruškog urbara Bernardina Frankopana iz 1486. pokazuju da je već tada dio središnje Hrvatske (sjeverno od Velebita) bio ispražnjen. S tog prostora Hrvati su, što organizirano, što stihijski, odlazili u svim smjerovima. Najviše ih je ipak bježalo u smjeru sjeverozapada te su naselili prostrano područje od Beča i južnoga Gradišća u Austriji do Jure u Mađarskoj i Brna i Bijelih Karpata u Moravskoj i Slovačkoj.

U talijanski Molise Hrvati su stigli iz zaleđa Makarskoga primorja, s područja između Cetine i Neretve, vjerojatno početkom 16. stoljeća. Ako je suditi po činjenici da u njihovu govoru gotovo uopće nema turcizama (iznimka je šurla u značenju svirala), moliški Hrvati u novu postojbinu stigli su vrlo rano. Zanimljivo je da istu riječ rabe i gradišćanski Hrvati, koja je u tom značenju usvojena i u gradišćanskohrvatskom književnom jeziku, a da se u hrvatskom jeziku rabila već u 16. stoljeću, znamo iz rječnika Fausta Vrančića, koji ju je u njega uvrstio.

Usto je u govorima moliških Hrvata sačuvan velik dio staroga hrvatskog leksika, poput riječi hiža. Tu riječ rabe i stanovnici Ćićarije u Istri, dok ostali autohtoni stanovnici poluotoka rabe riječ kuća. Prvi su, naime, potomci istih onih iseljenika s područja odakle su i moliški Hrvati, a koji su u bijeg pošli kopnenim putem u smjeru sjevera i nastanili se u sjevernoj i jugozapadnoj Istri. Riječ hiža u istom značenju nalazimo i u govorima nekoliko skupina gradišćanskih Hrvata, a prema jezikoslovcu Petru Skoku ta se riječ smatra starim germanizmom u hrvatskom jeziku.

Iako su gradišćanski Hrvati govornici svih triju narječja, najbrojniji su među njima oni koji govore čakavskim i to ikavsko-ekavskim dijalektom. Jedni od njih su južnomoravski Hrvati, stanovnici najsjevernijeg područja te dijaspore koji su nakon Drugoga svjetskog rata doživjeli tešku sudbinu. Naime, tri hrvatska sela u južnoj Moravskoj, koja su se jezično i kulturno dobro očuvala do sredine 20. stoljeća (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava), bila su prisilno raseljena između 1945. i 1948. godine. Iako su nakon prisilnoga raseljavanja živjeli razasuti diljem Češke kao i izvan granica te zemlje, južnomoravski Hrvati počeli su se od 1989. ponovno kulturno povezivati. Tako su 1994. osnovali Hrvatsko kulturno društvo u Češkoj, koje jednom godišnje organizira susret u najvećem od tri sela, Frielištofu.

Na mnogim leksičkim primjerima vidljivo je nekadašnje kulturno-jezično jedinstvo ne samo među govorima hrvatskih manjinskih zajednica nego i autohtonim govorima hrvatskih čakavskih mjesta. Primjerice, riječ kruto u značenju „jako, velikim intenzitetom“ rabi se kako u govorima južnomoravskih Hrvata, tako i u onima na jugu Gradišća, ali i u govorima južnočakavskoga ikavskoga dijalekta u središnjem dijelu otoka Hvara (Vrboska i Svirče). Još je jedna riječ koja povezuje staru i novu postojbinu moravskih Hrvata brig u značenju „obala“, koja se donedavno mogla susresti u govoru starijih stanovnika mjesta Oštarije kraj Ogulina koji, kao i govori moravskih Hrvata, pripada čakavskom ikavsko-ekavskom dijalektu.

* * *
Posljednji govornik hajmaškoga govora

Autorica je kratkim osvrtima obuhvatila i posebnu skupinu Hrvata u mađarskim selima Baćin i Dušnok, kao i bošnjačke Hrvate u okolici Pečuha. Pedesetak kilometara sjeverno od Pečuha nalazi se selo Hajmaš, u kojemu su još u 20. stoljeću živjeli Hrvati. Govoru te izumrle skupine Hrvata, koji je također pripadao čakavskom ikavsko-ekavskom dijalektu, autorica je posvetila znatan dio završnoga dijela prve cjeline o migracijskim zajednicama. Razlog tolike posvećenosti tom mjesnom govoru autoričina je osobna angažiranost u istraživanju zajednice u Hajmašu. Naime, s posljednjim govornikom toga govora, hajmaškim Hrvatom Josipom Kasonjićem, autorica je imala prilike razgovarati 2004, kada je on već bio prešao devedesetu godinu života. Zanimljivo je pritom bilo uočiti da je Kasonjić, premda već desetljećima nije razgovarao na svom hajmaškom govoru, imao vrlo dobro očuvan gramatički sustav i razvijen leksički fond. Zahvaljujući njegovu bistrom umu i dobrom pamćenju autorica je uspjela detaljno rekonstruirati govor hajmaških Hrvata, koji je s Kasonjićevom smrću izgubio zadnjega govornika.

* * *
Hati, Poljanci i Dolinci

Tim dijalektom govore još i Hrvati u Slovačkoj te skupina Hrvata u Gradišću koji se nazivaju Hati, Poljanci i Dolinci. Dio Hata žive u slovačkim selima Hrvatski Jandorf, Rosvar i Čunovo, koji su tek 1947. pripojeni tadašnjoj Čehoslovačkoj. Hati, Poljanci i Dolinci rasprostranjeni su u selima s mađarske i austrijske strane granice, što je prije raspada Austro-Ugarske Monarhije 1921. bio cjelovit prostor, a Hrvati koji su na tom prostoru živjeli nazivali su se zapadnougarskim Hrvatima. U suvremenom kulturološkom smislu, svi su oni danas obuhvaćeni pojmom gradišćanski Hrvati. Dolincima pripadaju velikani gradišćanskohrvatske književnosti; preporoditelj gradišćanskih Hrvata Mate Meršić Miloradić i Ignac Horvat, utemeljitelj gradišćanskohrvatske književne proze.

U većini gradišćanskorvatskih govora zanimljiva je upotreba imperativnih oblika neka i nekate (u značenju „nemoj“ i „nemojte“) koja karakterizira i govore nekih bunjevačkohrvatskih skupina, ali i govora šokačkih Hrvata u dijaspori i Hrvatskoj pa čak i govora karaševskih Hrvata u Rumunjskoj.

S obzirom na višestoljetni suživot s drugim etničkim skupinama, razumljiv je velik broj germanizama i hungarizama u govorima gradišćanskih Hrvata. Takva je, na primjer, riječ guola u govorima Dolinaca izvedena od mađarskog golya u značenju „roda“. Hati i Poljanci za istu riječ upotrebljavaju germanizam štruok.

Autorica podsjeća na brojne pjesnike i književnike koji su iznjedrili gradišćanski Hrvati i nabraja najvažnije. Od suvremenih tu se ističu Jurica Čenar, Anton Slavić i Matilda Bölcs, koji stvaraju na gradišćanskohrvatskom književnom idiomu.

Razvoj gradišćanskohrvatskoga jezika

Tom je književnom jeziku autorica posvetila posebno poglavlje u dijelu o gradišćanskim Hrvatima. Premda se kao početak pismenosti na tom idiomu uzimaju djela pisaca prvog naraštaja doseljenika, normiranje gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika odvijalo se u nekoliko faza. Ključni su događaji pritom bili objavljivanje Miloradićeve Slovnice hervatskoga jezika 1919, kao i pokretanje odnosno intenziviranje nakladničke djelatnosti nakon Prvoga svjetskog rata. Tada je, naime, tjednik Naše novine koji se od 1910. do 1922. tiskao u Starom Gradu u novoj državi Mađarskoj, počeo izlaziti u Beču kao Hrvatske novine.

Nova faza u razvoju gradišćanskohrvatskoga jezika započinje s književnicima nakon 1947. koji se zalažu za približavanje standardnom jeziku u Hrvatskoj premda su prijepori među gradišćanskim Hrvatima oko prihvaćanja normiranoga jezika matične domovine trajali od 19. stoljeća. Konačno su ti prijepori završeni početkom 80-ih 20. stoljeća, kada i započinje konkretna normizacija gradišćanskohrvatskoga pisanoga idioma objavom Nimško-gradišćanskohrvatskoga-hrvatskoga rječnika (1982). Početak 21. stoljeća obilježila su izdanja gramatike (2003) i pravopisa (2009) gradišćanskohrvatskoga jezika, a posebno su za daljnji razvitak toga idioma važni terminološki rječnici poput Pravnih rječnika, kojih je autor Rudolf Tomisch.

Drugi dio knjige, posvećen nemigracijskim manjinskim zajednicama, obuhvaća poglavlja o podravskim i pomurskim Hrvatima u Mađarskoj, bokeljskim Hrvatima u Baru, Hrvatima u istočnom Srijemu i autohtonim nemigracijskim zajednicama Hrvata u Sloveniji. Osnovna je njihova značajka da su nastale promjenom državnih granica tijekom različitih povijesnih razdoblja te su na taj način odvojene od matične domovine. Manjinska zajednica podravskih i pomurskih Hrvata djelomično je nemigracijska, kao i ona Hrvata u Srijemu. U potpunosti su nemigracijska zajednica bokeljski Hrvati te Hrvati u Baru u Crnoj Gori i manji dio Hrvata u Sloveniji. Autohtona slovenska zajednica Hrvata danas je uglavnom asimilirana, a o njezinoj prisutnosti sve do prošloga stoljeća svjedoči toponim Bela krajina, koji je ime dobio u 19. stoljeću po bijelim nošnjama kakve su nosili njeni stanovnici, a kakva se nosila i u mjestima uz rijeku Kupu.

Knjiga Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori rezultat je autoričina višedesetljetnoga marljivog terenskog istraživanja, povezivanja i suradnje s kulturnim i znanstvenim djelatnicima u hrvatskim manjinskim zajednicama. Plodovi sustavnoga rada vidljivi su u knjizi koja, premda usredotočena ponajprije na jezično stanje, ima elemente interdisciplinarnosti zbog čega je jednako važan doprinos kulturološkom proučavanju hrvatske dijaspore.

Ovdje sakupljeno blago rasutih dolazi u pravi trenutak; kada se mnoge zajednice suočavaju s depopulacijom i padom broja govornika. Globalni jezični utjecaji pridonose ubrzanoj asimilaciji i proces izumiranja mjesnih govora brži je nego ikada. U takvu društveno-jezičnom kontekstu knjiga Blago rasutih posvećena je malobrojnima koji i dalje ne odustaju u naporima za očuvanjem hrvatskoga jezika unutar i izvan granica matične domovine.

Tamara Bodor / Vijenac

hkv.hr / Hrvatsko nebo