Podsjetnik na važne obljetnice

„Sposobnost da se sjećamo prošlosti i da zamišljamo budućnost dana nam je samo zato da, kada razmišljamo o jednome ili drugome, točnije uočavamo zadatke sadašnjosti, a nikako da žalimo za prošlosti ili predskazujemo budućnost.“ (Lav Tolstoj)

Početak kalendarske godine prigoda je za prisjećanje nekih „okruglih“ godišnjica povezanih s krajem protekle 2023. i s nastupajućom 2024. godinom.

800 godina

Tijekom 12. st. velika koncentracija svjetovne vlasti u rukama biskupa na Apeninskom poluotoku udaljavala je hijerarhijsku crkvu od kršćanske zajednice, stvarajući sjeme razdora, a optužbe za krivovjerje bile su sredstvo privilegiranih da učvrste vlast demoniziranjem protivnika.

Kada je papa Inocent III. razmišljao o političkoj moći Crkve, koja je tada bila na vrhuncu, dobio je neočekivan znak da je Crkvi potreban učinkovit život prema Evanđelju, koji navješćuje nebesko kraljevstvo. Za razliku od zabluda duhovnih pokreta u Europi koji su odbacivali crkvenu hijerarhiju ili u materijalnom svijetu vidjeli zlo, jedan čovjek, koji će Božjim nadahnućem promijeniti Crkvu, promiče pobožnost koja je slikovito u središtu imala jaslice, križ i oltar. Inocent III. 1209. odobrava djelovanje novog pokreta, a konačnu redakciju pravila reda potvrdio je papa Honorije III. 29. studenoga 1223.

Giovanni Francesco Bernardone rodio se 1181. ili 1182. u Asizu, u obitelji bogatog trgovca Pietra i francuske plemkinje. Kraćim imenom Franjo (Francesco), nakon duhovnih iskustava, ostavio je lagodan bonvivanski život i utemeljio Red manje braće, poznat kao Franjevački red. Već u 13. st. red je imao više od 30.000 članova, a djelovao je i među Hrvatima. Jedina je institucija koja ja na području današnje BiH zadržala kontinuitet od srednjeg vijeka.

Sa sv. Klarom sv. Franjo je osnovao Red siromašnih gospođa ili Red klarisa. Franjin život je uzor kojim je nadahnut i Treći franjevački svjetovni red. Njegov je član postala i bosanska kraljica Katarina.

600 godina

Petnaestak godina prije rođenja Katarine (Blagaj 1424. – Rim 1478.), kćeri vojvode Stjepana Kosače, koga je Fridrih III. (car Svetog Rimskog Carstva 1452. – 1493.) oslovljavao hercegom, Dubrovčani su zapisali: “Od potopa svijeta nije se toliko svijet smel’ i vrtil’. U vremenu velikih promjena, mletački lav stavlja šapu na istočnojadransko primorje, a usporedno s borbom oko prijestola u Budimu sukobljavaju se domaći velikaša, u što se upliću i Osmanlije – nova prijetnja s istoka.

Katarina postaje protagonist političkih kompromisa koji su trebali osnažiti savez unutar mladog Bosanskog Kraljevstva protiv Osmanlija, ali i njegovog nestanka, praćenog obiteljskim tragedijama. Ostala je u trajnom pamćenju Hrvata katolika kao plemenita žena, kraljica kojoj su okupirali zemlju i majka kojoj su oduzeli djecu.

Katarina je bila i jedna od onih koji su nosili naziv izbjeglica, izgnanik ili prognanik. Tim je pojmovina hrvatski jezik „obogaćen“ nakon turske invazije i okupacije.

250 godina

Rusko i Osmansko Carstvo ratovali su 13 puta, od sredine 16. st. do Prvog svjetskog rata, u kojem su nestala obadva carstva. Većinom su pobjeđivali Rusi. Završetkom rata 1768.–1774., Rusi su proširili teritorij na jug Ukrajine, sjever Kavkaza i na poluotok Krim. U to doba, u Bosanskom pašaluku su napose kršćani osjećali posljedice pobune u Crnoj Gori, uz onu u Grčkoj.

Kučuk-Kajnardžijskim sporazumom je 21. srpnja 1774. završen rat. Rusija je njime ostvarila pravo na diplomatsku zaštitu pravoslavnih podanika Osmanskog Carstva, a turski sultan kao kalifa, vjerski i svjetovni vladar u muslimanskoj državi, pravo na zaštitu muslimana u Ruskom Carstvu.

U godinama koje su slijedile, Habsburška Monarhija više nije imala povjerenje pravoslavnog stanovništva poput onog kojeg je zadobila Rusija, a u Francuskoj su započeli revolucionarni protukršćanski procesi, čijoj kulminaciji u Europi svjedočimo u našem vremenu.

110 godina

U svibnju 1903. srpske novine su pisale o „mirnim demonstracijama u Beogradu koje su završile tako što su demonstranti na staložen i dostojanstven način rastrgli kralja Aleksandra i njegovu kurveštiju“ (čitaj: sasjekli ih sabljama i bacili kroz prozor). Ubojstvom kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge, simpatizera srednjoeuropske Austro-Ugarske, okončana je dinastija Obrenovića i ojačao oslonac na Rusiju i Francusku.

Urotnici su nagrađeni, a zatim su pokrenuli četničke aktivnosti protiv Osmanskog Carstva te osnovali terorističku organizaciju „Crna ruka“. Radi sprječavanja rješenja južnoslavenskog pitanja u Austro-Ugarskoj Monarhiji i radi širenja Srbije preko Drine, sa saznanjem srpskog predsjednika vlade Nikole Pašića, 28. lipnja 1914. u Sarajevu su ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Isti su organizatori dvije godine poslije pripremali atentat na grčkog kralja.

Sarajevski atentat je bio uvod u Prvi svjetski rat u kojem će nestati Rusko i Osmansko carstvo te Austro-Ugarska Monarhija. Pod utjecajem srpske težnje za okupljanjem svih Srba u jednoj državi, i hrvatske utopijske ideje jugoslavenstva, nastat će južnoslavenska država koja će se dva puta raspasti u krvi.

Piše: dr. sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis

hms.ba / Hrvatsko nebo