Vladimir Trkmić: Novovjeki Herodi i novorođeni Kralj

Govoriti o Božiću na novi, a zapravo na stari način, značilo bi osvijetliti društveno političke prilike onog Isusovog vremena sa prilikama u naše vrijeme. Želja mi je sebi i čitateljima pokazati i dokazati kako postoje sličnosti iz Isusovog doba sa vremenom u kojem mi živimo. Iako rijetko tko piše o  „kralju Herodu Antipi“ da bi ocrtao Božić i božićna događanja, čini mi se da bi i taj pristup bio moguć i izuzetno dobar.

Herod Antipa – grubi i podmukli vladar

Nakon smrti njegova oca 4. godine prije Krista, Herod Antipa je priznat kao tetrarh od strane Cezara Augusta, a potom i od njegovog vlastitog brata. Herod Antipa je službeno vladao Galilejom i Perejom kao „država-klijent Rimskog Carstva“ (4. godina prije Isusa Krista – 39. god. poslije Isusa Krista). Herod Antipa se suočio s neposrednijim problemima u vlastitoj tetrarhiji. Nakon Ivana Krstitelja, 28/29. godine poslije rođenja  Isusa Krista, a prema Evanđelje po Luki, (ili 27. nove ere, ako je suvladarstvo Augusta i Tiberija uključeno u Lukino računanje vremena, za što postoje neki dokazi), započeo je Ivan Krstitelj službu propovijedanja i krštenja uz rijeku Jordan. Evanđelja navode da je sveti Ivan Krstitelj napao tetrarhin brak (brak Heroda Antipe) kao protivan židovskom zakonu. Brak je bio incestiuozan, jer je Herodijada bila Antipina nećakinja.  Ali također Ivan Krstitelj je kritizirao činjenicu da je Herodijada bila žena njegova brata (Marko 6,18). Herod Antipa je tada slovio kao izuzetno grub, podmukli vladar, koji je koristio sva sredstva kako bi se održao na vlasti i sve imao pod osobnom nasilničkom kontrolom. Evanđelist Luka jedino među evanđeljima i evanđelistima navodi da je skupina farizeja upozorila Isusa da Herod Antipa planira njegovu smrt. Nakon čega je Isus osudio tetrarha riječima da je “lisica”. Izjavio je da on, Isus, neće postati žrtva takve zavjere, jer “ne može biti da prorok nestane, strada izvan Jeruzalema”. Kristov opis njega kao “lisice” u Luki 13, 31-32. glasi: „U taj čas pristupe neki farizeji i reknu mu: „Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti“ A on će njima: „Idite i kažite toj lisici: „Evo izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem.“ Sveti Luka također pripisuje tetrarhu Herodu Antipi veliku ulogu u nepravednom Isusovom suđenju. Prema sv. Luki, Pilat ga je, saznavši da je Isus Galilejac i stoga pod Herodovom jurisdikcijom, poslao Antipi, koji je u to vrijeme također bio u Jeruzalemu. U samom početku je Herod Antipa bio zadovoljan što vidi Isusa, nadajući se da će ga vidjeti kako pred njim čini neko čudo. Ali kad je Isus ostao nijem unatoč ispitivanju, Herod Antipa mu se rugao i poslao ga je natrag Pilatu. Evanđelist Luka kaže da su ti događaji poboljšali odnose između Pilata i Heroda unatoč njihovom ranijem neprijateljstvu.

Isusovo rođenje u teškim društvenim prilikama

Kao što je poznato, Isusovo rođenje, pa i cijeli zemaljski njegov život je bio u teškim društvenim prilikama. Izrael je bio pod okupacijom i direktnom  pravnom i vojničkom jurisdikcijom rimskih vlasti. Osim te okupacijske vlasti, po grubosti, lukavstvu, političkim i drugim nasiljem isticao se Herod Antipa. To je vidljivo iz Lukinog evanđelja. Sjetimo se pokolja nevine dječice, Herodovog incestioznog braka, pogibije Ivana Krstitelja, sudskog namještenog procesa protiv Isusa. Slanja Isusa njemu kao „kralju“, pa opet vraćanja Isusa Pilatu da ga on osudi. Teror, nasilje, sijanje smrti bile su životne postavke i odrednice vladavine Heroda Antipe. Zato nije nimalo čudno da ga je Isus nazvao „lisicom“. U takvim političkim, tužnim prilikama rođen je i živio Ivan Krstitelj i Isus. Obojica su stradala u zemaljskom smislu riječi, svaki na svoj način. Može se kazati da je bilo evidentno da takva okrutna Herodova vlast nema budućnost. Rađala se nova duhovna vlast, vlast zasnovana na ljubavi Radosne vijesti. Herodova okrutna vlast je nadživjela zemaljski život Ivana Krstitelja i zemaljski život i djelovanje Isusa Krista. Ali je svoj životni put Herodovog „kraljevanja“ i takve vlasti završio 39. godine poslije rođenja Isusa Krista. Vlast Evanđelja je nadvladala Herodovu vlast, vlast rimskog carstva, i mnoge druge „herodovske vlasti“ tijekom dvomilenijske povijesti Crkve.

Novovjeki Herodi i njihova prepredena lukavstva.

Čovjek se naprosto ne može nikako oteti dojmu da Isusovo vrijeme, vrijeme „kralja Heroda Antipe“ ne usporedi sa današnjim vremenom, ili barem vremenom 20. i  početkom 21. stoljeća. Kada kroz prizmu Herodovog stila vladanja gledamo na vladare 20. stoljeća, i na vladare u 21. stoljeću, možemo zaključiti: sve je isto, samo su drugačija imena, ili politikantski glumci i politička glumatanja. Ne stradavaju li danas oni koji drugačije misle od „novovjekih Heroda“? Ne stradavaju li nevina djeca u različitim okolnostima? Ne vladaju li današnji vladari sa velikom dozom lukavstva, i svih vrsta političke pokvarenosti? Što današnjim vladarima znači jedan čovjek, njegovo dostojanstvo, njegov život? Nije li u naše vrijeme gotovo svaka europska država pod protektoratom „nekog cara“, i nekog čudnog imperija? „Imperija“ koji na podmuklo i vrlo lukav način ruši dostojanstvo čovjeka, braka, obitelji, katoličkih tradicionalnih vrednota. Takvi često Katoličku crkvu pozivaju na približavanje svijetu, ili je preziru kao ostatak prošlosti. A to u prenesenom smislu riječi znači odbaciti vječne Istine o Bogu, čovjeku, obitelji i narodu. Taj lukavi „herodovski“ posao odrađuju često svjesno i neprekidno mediji, razne politike i političari. Ti isti koji to čine smatraju se nažalost katolicima, vjernicima. Advent i Božić su im čarolija, „ovi blagdani“, „čarobno vrijeme“, „čarobni obiteljski blagdan“. Dakako bez Isusa! I Herod je želio da nema Isusa, da ga pogubi, da sa scene nestane „novorođeni Kralj“. Ima li kakve razlike između Herodovog lukavstva i lukavstva onih koji žele da u naše vrijeme bude vrlo malo Isusa, vrlo malo Crkve, katoličkog morala, a da caruje liberalizam sviju vrsta. Da sve ono što su čvrsti katolički standardi vječnih Istina ode pod tepih, kroz prozor, a na površinu da dođe ono što se moralno kosi sa zdravim razumom, sa prirodnim zakonima. Povijest se ponavlja. Zar ne?

Posljedice jakog anti- katoličanskog duha

Već su prostim okom vidljive posljedice anti – katoličanskog duha raznih „herodovaca“ tijekom 20. i 21. stoljeća. Ljudi se zatvaraju u sebe, svoj svijet, gube se tradicionalne vrednote, osjeća se mlakost vjernika u ispovijedanju vjere. Čovjeka se pokušava udaljiti od klasičnog tipa obitelji, isključiti njegovu obiteljsko duhovnu dimenziju. Želi ga se učiniti osobom bez korijena, bez tradicije, bez Boga i vjere. Razlog za to je sasvim jednostavan. Tako se može lakše sa pojedincem bolje manipulirati, vladati. Čitam na stranicama austrijskog portala Kathpressa slijedeće: „U Berlinu mnogi ljudi žive samo u svom “mjehuru”. Iz perspektive berlinskog nadbiskupa Heinera Kocha, ljudi u glavnom gradu Njemačke trebaju više festivala i tradicija koji ujedinjuju. “U Berlinu mnogi ljudi žive u svom ograničenom ‘mjehuru’: istomišljenici među sobom, s istim stilom i istom kulturom”, rekao je nadbiskup Koch u intervjuu za “Berliner Zeitung” (subota 23. 12. 2023.). Nadbiskup Koch, koji je rođen u Düsseldorfu, a kasnije je služio u Kölnskoj nadbiskupiji, osvrnuo se na svoje rodno Porajnje. Gotovo svako mjesto tamo ima svoj festival, “koji oblikuje i povezuje cijeli grad”. Tako nešto mu nedostaje u Berlinu. “Druga osoba je potpuno strana. Ova apsolutna stranost između miljea je dio siromaštva. “Takav gubitak tradicije je, prema nadbiskupu i razlog sve većeg napuštanja Crkve. “Crkva je poput voljenog rođaka kojeg ste prije posjećivali češće, a sada sve rjeđe”, kaže nadbiskup Koch. Prošle je godine oko 11.000 ljudi napustilo Crkvu u Berlinskoj nadbiskupiji. Unatoč sve većem odlasku iz Crkve, Katoličku Crkvu u glavnom gradu i dalje doživljava kao relevantan subjekt, s brojnim volonterima i aktivnim Caritasom, objasnio je nadbiskup. Općenito, on doživljava snažnu ekumensku otvorenost u bivšim četvrtima DDR-a svoje nadbiskupije, rekao je nadbiskup Koch. “Često idem u protestantske crkve u Brandenburgu, a podrazumijeva se da me pastor dočekuje i sudjeluje u bogoslužju. Mi smo kršćani i držimo se zajedno.” Kršćanstvo ima univerzalnu poruku koja se odnosi na sve ljude.

Katoličanstvo – globalizam

Vrlo zgodno je u Europskom parlamentu nastupio jedan naš europarlamentarac koji tvrdi da više na političkoj sceni ne postoji klasična desnica i klasična ljevica. Sada po njegovoj osobnoj analizi postoje globalisti, i oni koji to nisu. Nema ljevice i desnice, tvrdi on. Postoje oni koji su za vrijednosti braka, obitelji, naroda, nacije. I globalisti koji sve to ruše. Oni koji nisu globalisti, mogu biti suverenisti – kaže on. S tog stajališta mogli bismo promatrati sadašnja događanja na svim prostorima EU. Čini mi se da ta tvrdnja ima duboku utemeljenost u praktičnim događanjima oko nas. Da je „herodovcima“ 21. stoljeća stalo do jasnih katoličkih vrednota: dostojanstva čovjeka biblijskog tipa, do zdravih obitelji, pojedinaca i naroda, onda ne bi svom silom militantno gurali na sve načine rodnu ideologiju i ostale protuprirodne tobože napredne novotarije. Božićno otajstvo s jedne strane ima Svetu Obitelj, skromne pastire, Tri mudraca – Tri Kralja i novorođenog Kralja. A sa druge strane je Herod Antipa, rimska okupaciona vojska, nasilje, progonstva, popis pučanstva radi poreza, pogubljenje nevine dječice. Povijest se ponavlja. Mi sa jedne strane imamo Emanuela – S nama Bog, sv. Josipa, Blaženu Djevicu Mariju i Katoličku crkvu. A sa druge strane imamo globaliste: vrlo uporne domaće i strane „herodovce“, reklamere i provoditelje svake vrste militantnog liberalizma. Tko ima šanse na duge staze? Prosudite sami iz primjera sv. Obitelji, Isusa, apostola i Crkve.

Umjesto zaključka

Možda se nekome čini da je u ovoj crkveno duhovnoj kolumni prejaki, previše brutalan naziv za one koji su „herodovci“, borbeni, a nekad vrlo podmukli i lukavi neprijatelji Katoličke crkve i katoličanstva. Takvima će teško biti objasniti da je od svih vjera na našoj planeti, na svim meridijanima i paralelama  trenutno najviše napadana Katolička crkva. Za tu tvrdnju ima vrlo mnogo podataka. Jedno je sigurno da Katoličku crkvu usprkos svemu „ni vrata paklena neće nadvladati“. Herodovci dolaze i prolaze, a ostaju zauvijek zapisane i življene biblijsko teološke i vjerničke vrednote: dostojanstvo svakog čovjeka, vrijednosti obitelji, naroda, života od prirodnog začeća do prirodne smrti. No, da li ćemo živjeti samo za sebe, u nekoj izolaciji kao da smo u „mjehuru“, ili ćemo biti ljudi vjere, poštivanja naših hrvatskih običaja, to ovisi o nama samima. Hoćemo li trošiti bez veze snagu na militantne „herodovce“, ili na osobni rast u katoličkoj duhovnosti? Opet ovisi o nama samima. Emanuel – s nama Bog.

Molitva malom Isusu

O mali Isuse, pribjegavam Tebi po Tvojoj Svetoj Majci; Molim Te da mi pomogneš u ovoj potrebi, jer čvrsto vjerujem da mi Tvoje Božanstvo može pomoći. Pouzdano se nadam da ću zadobiti Tvoju svetu milost. Ljubim Te cijelim svojim srcem i cijelom svojom dušom. Od srca mi je žao zbog svih mojih grijeha i molim Te, o dobri mali Isuse, da mi daš snage da ih pobijedim. Čvrsto sam odlučan da Te više nikada ne uvrijedim i da sve trpim radije nego da Ti ne budem koristan i poslušan. Od sada Ti želim vjerno služiti. Iz ljubavi prema Tebi, o božansko Dijete, ljubit ću bližnjega svoga kao samoga sebe. O mali Isuse, svemoćno Dijete, ponovno Te molim da mi priskočiš u pomoć u ovoj potrebi. Daj mi milost da Te vječno posjedujem s Marijom i Josipom, i da Te slavim sa Tvojim Svetim Anđelima i Svecima.

Amen.

 Hrvatsko nebo