Povodom odluke Ustavnog suda/Z. Gavran: Oni koji su sročili referendumsko pitanje bili su kratkovidni. Ili…?

S referendumom je ostvarena samo formalna pobjeda bloka koji se protivio izjednačenju seksualnog partnerstva dvoje istospolaca sa ženidbenom svezom dvoje raznospolaca. Pirova pobjeda. Točnije, samo nominalna (lat. nomen = ime) pobjeda. Referendumom se naime propustilo definirati pojam bračne zajednice, dopunom ili precizacijom da se s muško-ženskom ženidbenom svezom ne može neizravno ni zaobilazno izjednačiti u statusu i pravima nijedna druga zajednica, kakva god bila i kako ju se god nazvalo. Referendumom je zaštićeno ime „brak“, povijesno utvrđeni dignitet te riječi, ali nije zaštićen sâm pojam –stvarni sadržaj odnosno kategorija „braka“. A upravo je to (mislili smo, naivno) i bio cilj referenduma. I tako, zakonom je uskoro – perfidno – izigrana volja naroda iskazana na referendumu: s brakom je učinjeno jednakopravnim, samo pod drugim imenom, upravo ono što se referendumom htjelo spriječiti. Oni koji su sročili referendumsko pitanje bili su dakle kratkovidni nominalisti. Ili…?

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku kojom je nakon 10 godina potvrđena suglasnost Zakona o životnom partnerstvu s Ustavom RH. Ustavni sud je u svojoj odluci odbacio zahtjeve za ocjenu ustavnosti koje su g. 2014. podnijela tri predlagača, među kojima i udruga ‘U ime obitelji‘.

Tri predlagača zahtijevala su naime da Ustavni sud proglasi Zakon o životnom partnerstvu neustavnim, temeljem prethodno slijedom referenduma izmijenjenog Ustava tako što je u njemu bilo napisano: „Brak je zajednica muškarca i žene“. Prije deset godina, 13. prosinca 2013. održan je naime referendum o ustavnoj regulaciji braka, nakon što je prikupljeno dovoljno potpisa da se on mora raspisati. Gotovo dvotrećinska većina izašlih birača poduprla je referendumsko pitanje te je time u hrvatski Ustav unesena na odgovarajuće mjesto definicija „Brak je životna zajednica žene i muškarca”. Izlaznost na referendumu bila je 37,9%.

Svi koji podupiru izjednačenje homoseksualnih partnerstava s brakom sada likuju i naslađuju se, rugajući se ujedno Željki Markić odnosno udruzi „U ime obitelji“, čija je tužba sada odbačena od Ustavnog suda. A prkose i svima nama ostalima, koji nipošto nismo zadovoljni takvim pravnim ishodom 10-godišnjeg prijepora.

Tako je udruga „Dugine obitelji“ u podužem priopćenju s oduševljenjem pozdravila pravorijek. Napomenula je kako se odlukom Ustavnog suda „potvrđuje jednakost u uređivanju pravnih i obiteljskih odnosa kako u braku, tako i u životnom partnerstvu“ te kako „ova odluka označava značajan korak naprijed prema ostvarivanju jednakosti i priznanju prava za sve članove hrvatskog društva, neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji“. To nedvojbeno znači, tumači to tako udruga, i potvrđivanje prava homoseksualaca na posvajanje tuđe djece i na ostalo što je tijekom cijele povijesti bilo pridržano samo heteroseksualnim bračnim svezama.

Nije potrebno dalje citirati njihovu dugu izjavu, punu ispraznih floskula, ali na žalost takvih da realno imaju i pravnu težinu. Nije nužno ni proučiti tekst odluke Ustavnog suda, koji ionako ta udruga i ostali koji se vesele uopće ne citiraju. No nužno je reći nešto o samom referendumskom pitanju i onomu što se poslije dogodilo.

Kako je establišment izigrao volju referendumske većine

Dok je Karamarkov HDZ, tada u opoziciji, dao potporu referendumu i prikupljanju potpisa da on bude raspisan, čitav tadašnji vladajući establišment (Josipović predsjednik države, Milanović predsjednik vlade, čitave legije udruga, kulturnjaka, legije medija i njihovih aktivista i političkih komesara, itd.) bio je protiv referendumskog pitanja. Dužnosnici su se drsko umiješali u predreferendumsku raspravu, a dio stranaka ili njihovih zastupnika poslije je čak pokušavao izvesti to da većina zastupnika ne digne ruku za provedbu referendumske odluke. Uvjet naime za promjenu Ustava jest pozitivno glasovanje dviju trećina svih zastupnika. No to bi ipak bilo previše, zatim su zaključili. Bilo bi takvo što eklatantno kršenje većinske volje birača, koja je u demokraciji inače najviše mjerilo odlučivanja u svakoj državi. Zato su smislili nešto drugo. Obesnažili su dotadašnji Obiteljski zakon, koji je već imao formulaciju odobrenu na referendumu i kao ustavnu, tako što su donijeli Zakon o životnom partnerstvu, u kojemu su homoseksualnim partnerima dali praktički ista prava ili (nedorečenu) mogućnost istih prava kao da je riječ o bračnim partnerima!

Formalno gledano, Milanovićeva vlada nije izigrala slovo referendumske odluke, ali jest izigrala duh te odluke. Slovo zakona nadjačalo je duh referenduma. To poslije nije smetalo ni Orešković-Karamarko-Petrovljevoj ni dvjema Plenkovićevim vladama odnosno vladajućim većinama: ništa nisu u zakonu o „životnom partnerstvu“ izmijenile. A sada je Ustavni sud nakon jednodesetljetnog ’dumanja’ potvrdio da je taj zakon u skladu s Ustavom. I točka! Kraj tlapnje o snazi o dosegu referendumske odluke. Ustavni sud mogao je, da je htio, zaključiti i utvrditi što je bio duh referendumske odluke. Ali očekivati od čuvara establišmenta i liberalnoga, dženderističkog, globalnog mainstreama odnosno postulata new age-a da bude toliko uviđavan, da bude toliko dobrohotan u korist hrvatske većinske, tradicijske i kršćanske svijesti, e, to bi ipak bilo previše. Iako se i u Ustavnom sudu nađe ponetko svjestan svega, a ponekad i prkosno svjestan. Ovako pak, Ustavni sud formalno može biti i u pravu i u krivu. Ovisi kak se zeme. A znamo kako se stvari kod nas u pravilu zaimaju… ako ima i najmanja mogućnost da se što protumači krivo, odnosno drukčije od onoga što bi htjeli gospodari “ovoga našeg mračnog svijeta” (Ef 6,12).

Referendum je samo nominalno uspio – bila je to Pirova pobjeda

S referendumom je ostvarena samo formalna pobjeda bloka koji se protivio izjednačenju seksualnog partnerstva dvoje istospolaca sa ženidbenom svezom dvoje raznospolaca. Pirova pobjeda. Točnije, samo nominalna (lat. nomen = ime) pobjeda. Referendumom se naime propustilo definirati pojam bračne zajednice, dopunom ili precizacijom da se s muško-ženskom ženidbenom svezom ne može neizravno ni zaobilazno izjednačiti u statusu i pravima nijedna druga zajednica, kakva god bila i kako ju se god nazvalo. Referendumom je zaštićeno ime „brak“, povijesno utvrđeni dignitet te riječi, ali nije zaštićen sâm pojam –stvarni sadržaj odnosno kategorija „braka“. A upravo je to (mislili smo, naivno) i bio cilj referenduma. I tako, zakonom je uskoro – perfidno – izigrana volja naroda iskazana na referendumu: s brakom je učinjeno jednakopravnim, samo pod drugim imenom, upravo ono što se referendumom htjelo spriječiti. Oni koji su sročili referendumsko pitanje bili su dakle kratkovidni nominalisti. Ili…?

Povezano:

Brisani prostor N. Piskač: Kome služi gužva u prostoru referendumskih inicijativa?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo