H. Hitrec/Nade uvijek ima

Oko Božića 2023.

Božić bez snijega, to jest u Hrvatskoj. Pa što? Pa nismo Laponci, nemamo ni sobove, a snobovi se ne računaju, oni imaju milijunske „depozite“ pa mogu gdje hoće, u prvoklasna zimovališta ili topla ljetovališta na onoj strani Zemlje koja se, ne znam zašto, u božićno doba okreće prema Suncu. I uopće, kakva je to žalopojka za bijelim Božićem, zašto bi morao biti bijeli, ja tu vidim pojave rasizma, i ne samo ja. Mi smo politički korektni. Eto, ni Djed Mraz više nema crveni kaput, nego sve češće nosi zeleni. I uopće, mi živimo u sekularnoj državi, pa što će nam tako javno, tako napadno slavljenje Božića, sve te jaslice po gradovima i selima, ponoćke i mise uopće, još i silne emisije na nacionalnoj televiziji, ma prosim vas, a što je najgore ušla je ta pošast i u kuće, u obitelji, gdje djeca otrovana nazadnim svjetonazorima kite božićna drvca, a neka i pjevaju.

Malo ste se uplašili da sam skrenuo, ha? Nisam. Samo sam se na trenutak stavio u kožu klateži koja upravo tako misli, da ne mislite da misli drukčije, da ne mislite da se i dalje ne nosimo s nesnosnom družbom plaćenih lupeža koji se užasavaju nad vjerom i vjernicima, nad našom kršćanskom, katoličkom vjerom, nad blagdanima koji su nam prirasli srcu, nad našom baštinom, nad hrvatskim narodom i hrvatskim jezikom. S takvima se ja nosim cijele godine, bez ikakve novčane nagrade za razliku od njih, odlično plaćenih iz nekoliko izvora. Tu ću zastati, da ne padnem u postblagdansku depresiju.

Budimo realni: ipak smo glede vjerske tradicije našega naroda toliko napredovali da ju i država podržava, pa i ljudi na svim razinama vlasti koji su bili odgajani u duhu posve protivnom, ali zatim s tugom razumjeli da su se vremena ponešto promijenila i nije uputno izazivati vjernički narod, nego treba čestitati Božić i sve ostalo, kada je već tako kako jest, a i izbori su blizu. S tugom se sjećaju i onih lijepih dana u ovom stoljeću, u samostalnoj Hrvatskoj, kada su u kraćem razdoblju imali utjecaj i na HRT, pa se s ekrana uvrjedljivo čestitao Božić „onima koji slave po julijanskom kalendaru„ (prisjetite se!).

Danas je ipak drukčije, Božić se spominje bez tih podmuklih podmetanja, tek se u tisku poneki pitaju je li Krist rođen baš 25. prosinca, možda i nije baš toga datuma, ali je to nevažno. Važno je da se rodio, da se oko Isusova rođenja, a zatim života i smrti oblikovala jedna od najvećih ili najveća, budimo točni, priča u povijesti čovječanstva, kojoj nisu mogli doskočiti izbezumljeni protivnici, od rimskih careva do totalitarnih novijih režima, nacizma, komunizma i ostalih svinjarija koje su bjesomučno nastojale zatrti kršćanstvo, a i sada se liberalni totalitarizam ispod žita pokušava ograditi, pa i u „sjedinjenoj Europi“ koja se sve viši stidi vlastitih korijena i polako povlači pred dolaznicima iz drugih religija i kultura.

A ti dolaznici u Europu, uz nevoljne i nesretne, imaju i svoje voljne militantne postrojbe kojima je cilj vidljiv iz aviona, pa europski kršćani moraju strahovati posebno na božićne blagdane hoće li im tko od rečenih dignuti u zrak stare i veličanstvene katedrale. Slično je, i gore, u mnogim drugim dijelovima svijeta, gdje traju, otvoreno ili podzemno, stalne bitke protiv kršćana, ponegdje su oni i kolateralne žrtve, pa i u Gazi, kao usput, stradaju i kršćani a ne samo nekršćani. Neka se nađe.

Ratovi na sve strane. Uzalud se na Trgu sv. Petra čitaju citati iz Svetoga pisma, naime da bi mačeve trebalo pretvoriti u plugove (traktore?) a koplja u srpove (ovo sa srpovima, uz čekiće, već smo vidjeli, ali nije bilo dobro). Papa je pola svoga govora Urbi et orbi (u mađarskom prijevodu Urban et Orban) posvetio nabrajanju aktualnih ratova, zazivajući mir, baš kao i tajnik Ujedinjenih naroda, ali od toga ništa jer nisu ljudi baš sada poludjeli pa se ubijaju na tisuće i stotine tisuća i milijune, nego su oduvijek bili takvi kakvi jesu, pa je teško naći narod u svijetu koji u nekom trenutku nije podlegao nagovoru (propagandi) svoga režima na srljanje u rat, masovnoj hipnozi, takoreći. Što obuhvaća i narode koji su prihvatili kršćanstvo. I u pogodnom trenu iznevjerili temeljni nauk bogočovjeka rođenog u Betlehemu.

Dobro, malo sam zabrazdio u groznu narav čovječanstva, o kojoj se ne može ništa lijepo reći, pa za sada odustajem. Ipak je Božić dok ovo pišem, u Hrvatskoj sve mirno barem za sada, bude se ljudi pospani poslije ponoćke i oni koji su samo čekali predah i malo sna nakon bakalarnih jurnjava uoči Božića. Elem, onaj petak, dva dana prije Badnjaka, to je bio Crni petak, a ne onaj prije nekoga vremena. Mislim na promet, u kojemu sam se i ja našao, nepredviđeno. Toga petka vidjela se na djelu podjela – svi jadni ljudi iz jugoistočne Europe uputili se istodobno iz zapadne, sjeverne i zapadnosrednje, uputili se kućama za blagdane – i katolici i pravoslavni i muslimani, upravo kao i u doba prvih gastarbajtera, samo sada s boljim automobilima, i svi preko Hrvatske, kako se činilo, te nastao kaos na cestama, ljudi bijesni, djeca plaču, ponegdje na čekanju i deset sati. Pa kako se na obilaznicu nije moglo, pokušavam iz središta Zagreba doći doma gradskim ulicama, dvadeset minuta mi je trebalo samo da iz Vodnikove skrenem u Savsku, a onda još pola sata do mosta s kojega sam se htio baciti, ali su me spriječili.

Koliko je Hrvata bilo na obilaznici, vidjelo se i po registracijama, te smo se u toj silnoj prometnoj gužvi i mi Hrvati! opet osjećali kao nekad u osam, kao da i dalje pripadamo zapadnom Balkanu. A nije tako, nije ni daleko. I mi se samo privremeno vraćamo iz iseljeništva u bogatiju Europu, s tim da sve više ondje i trajno ostajemo, a zemlja se prazni. Vjerovali ili ne, baš toga crnoga prometnog petka održana je u Zagrebu velika i važna, značajna i veličanstvena konferencija ili što već – o demografskoj strategiji. Puno ljudi za stolom, sve mudri, pametni i veličanstveni, trebalisti što bi rekao Tuđman, donijeli papire na kojima su ispisali što bi trebalo, zašto bi trebalo i komu bi trebalo, čak ponešto i kako bi trebalo zaustaviti novu hrvatsku tragediju koja odnosi ljude više nego što ih je iz naših života i naše zemlje odnijela ratna. Kada su strategiju izložili, sjeli i turobno počeli razmišljati kako tu strategiju provesti. Tu su zastali i razišli se, u mislima. Te više stanova, te mlade u prazne državne stanove, te vrtići, te besplatno ovo i ono, te kako doći do troje djece, ma barem dvoje. Za to vrijeme došla je u Hrvatsku iz raznih Azija posve lijepa količina onih koji znaju kako do troje ili četvero djece.

I oni imaju strategiju, samo za razliku od hrvatske znaju kako ju realizirati. Jesu za sada siromašni, ali bit će sljedeća generacija i manje siromašna, ona nadalje možda i pristojno bogata. Hrvati u tom smislu ne napreduju, fatalisti, u beskraj spajaju kraj s krajem i tomu se ne vidi kraja, premda službene statistike govore drukčije, sve dobro i bolje, živimo u najboljem od mogućih svjetova i tako dalje. Farbaju nas, štono riječ. U komunizmu se to zvalo lakirovkom. Ali nije sve loše, imamo sve više milijunaša, sudeći po „depozitima“, a navodno se oporavlja i srednji stalež koji ima na štednji čak i tisuću eura, pa i dvije, blago njima. I veliko mnoštvo onih ispod, koji mogu na stranu staviti samo kravatu, stara dosjetka a i ne drži vodu jer takvi kravate i nemaju, osim na dan kada se vjenčaju i stvore dogovornu ekonomiju po ulasku u brak – ne ćemo odmah imati djecu, pa to je ionako zahtjevan posao, pričekat ćemo bolja vremena. Koja ne dolaze, kao ni djeca.

Ispričavam se svim čitateljicama i čitateljima na ovoj groznoj kolumni, i to u krivo vrijeme. Božić je, ali što mogu. U svakom slučaju, svim ljudima dobre volje želim sretan i blagoslovljen Božić. Nade uvijek ima.

Hrvoja Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo