Mons Mrzljak/Mir se rađa u čovjeku, a Bog nam ga daruje

Božićni razgovor s mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom u miru

Ususret blagdanu Isusova rođenja, ali i 80. rođendanu varaždinskoga biskupa u miru mons. Josipa Mrzljaka (Vukovar, 19. siječnja 1944.), bilo je zanimljivo čuti njegova promišljanja o crkvenim i društvenim aktualnostima. O tajni utjelovljene Božje Riječi, bl. Alojziju Stepincu (koji mu je bio krizmani kum), sjećanjima o prvoj godišnjici preminuća pape u miru Benedikta XVI., svjetskim ratnim žarištima, potrošačkom i informatičkom dobu, biskup Mrzljak govorio je mirno i odmjereno, s ishodištem u evanđelju i crkvenim dokumentima. Svjestan izazova (svakoga) vremena, poziva na razborito vraćanje napisanomu, unatoč osjećaju ubrzanosti čovječanstva koje, paradoksalno, ima sve manje vremena.

Oče biskupe, iznova promišljamo božićno otajstvo i tajnu utjelovljene Božje Riječi u hladnoj betlehemskoj noći. Što nam ona šapuće ove 2023. godine?

Upotrijebili ste dobru riječ: šapat. Bog ulazi u našu ljudsku povijest potiho, bez buke i galame. Ovih dana slušat ćemo planetarno poznatu pjesmu: „Tiha noć, sveta noć, ponoć je, spava sve. Samo Marija s Josipom bdi. Divno Djetešce pred njima spi. Rajski resi ga mir… Rajski resi ga mir“. Pokušajmo i mi biti budni nad rođenjem Djeteta u Betlehemu koje donosi mir. Nije li mir najpotrebniji današnjemu čovjeku i čovječanstvu?! Gdje možemo naći taj mir? Mir koji nije neki apstraktni pojam. On se rađa u čovjeku, a Bog nam ga daruje. Tako je blizu, a opet vidimo u čovjeku nemir. Što je to u čovjeku? U čovjeku koji ne prepoznaje Boga kao prijatelja, Boga kao donositelja mira. Za Isusov dolazak na svijet ljude je pripravljao sv. Ivan Krstitelj: „Pripravite put Gospodinu…“. Današnji svijet živi u neprestanim ratovima i razaranjima, na poseban način u Isusovoj domovini; na mir pozivaju mnogi, a posebno se čuje glas pape Franje u ovo naše vrijeme. Osim što ga u medijima registriramo i prenosimo, čujemo li ga zaista?!

Vrijeme priprave za Božić, za razliku od one korizmene za najveći kršćanski blagdan Uskrs, prožeto je adventskim vanjskim sjajem, odnosno, nametnutom potrošačkom trkom, stvaranjem dojma da je materijalno ključ za mir pod borom. Kako u vjerniku, neodvojivomu od svijeta, pomiriti ono što gleda u svakodnevici s istinskim božićnim misterijem?

Nažalost, riječ advent ne samo da je izgubila svoje prvotno značenje, nego postaje svoja suprotnost. Ako u nekim reklamama čujemo: u našem gradu advent traje cijeli mjesec prosinac do sedmoga siječnja – onda se mi više ne razumijemo. Nalazimo se u novom Babilonu. Upotrebljavamo iste riječi, ali se ne razumijemo. Sjetimo se te biblijske priče: u Babilonu su ljudi počeli graditi visoku kulu jer su htjeli doći do Boga, htjeli su zapravo biti bogovi, ali su im se pomrsili jezici i kula im se rušila. Govorili su istim jezikom, ali se nisu razumjeli. Ovaj advent zabave i vanjskoga blještavila teško se prepoznaje pod hrvatskom istoznačnicom: došašće. Dobro je upravo upotrijebiti tu našu hrvatsku riječ došašće jer nam ona govori da netko dolazi, a mi ga čekamo. I upravo je to smisao došašća. Znamo li mi toga koji dolazi i čekamo li ga? Trebamo li ga uopće u svojem životu? Nije li On u ovo naše vrijeme stranac kojega izbacujemo jer nam smeta u našem načinu života, kao što su ga izbacili stanovnici Betlehema iz svojega grada, pa se rađa u štali izvan mjesta. Mi Hrvati, prema priznanju mnogih, imamo najljepše božićne pjesme na svijetu. Pokušajmo ih pjevati, ne samo u crkvi nego i u svojim domovima, i u obiteljskom i prijateljskom okružju. One će nas najbolje dovesti do velikoga misterija utjelovljenja Sina Božjega, kao što su vodile naše pretke kroz četrnaest stoljeća povijesti kršćanske prisutnosti.

Što nam je božićna noć najviše ostavila u nasljeđe, uz spoznaju o rođenju Sina Božjega? Kako podučiti da Božić nije samo velika (biblijska) priča, već živi izvor i pothvat kojim su Marijine i Josipove ruke vođene da Providnošću donesu Spasitelja na svijet?

Isusovo rođenje, kao povijesni događaj, dogodilo se prije 2023 godine. Prohujala su stoljeća, pa i dva tisućljeća, događaj u Betlehemu nadilazi povijest. On se i danas događa, Bog i danas dolazi čovjeku. I ove godine u adventu, na blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije čitali smo odlomak iz knjige Postanka: „Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin Bog: ‘Gdje si?’ – reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj glas u vrtu, pobojah se jer sam gol pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?’“ (Post 3, 9-11).

To stablo s kojega je Bog zabranio čovjeku jesti, stablo je razlikovanja dobra i zla. To je ono područje koje si čovjek prisvaja i misli da može biti gospodar svojim znanjem i napretkom. Što više napreduje na mnogim područjima svakovrsnoga ljudskoga znanja, sposobnosti i mogućnosti to više je svjestan svoje nemoći, svoje „golotinje“ u upravljanju ovim svijetom. No Bog je tu, ne ostavlja čovjeka. To pitanje s prvih stranica Biblije „Čovječe, gdje si?“ i danas odjekuje. Može li čovjek odgovoriti na to pitanje i je li spreman čuti tu Božju blizinu u svakom vremenu?!

Kakvom procjenjujete ulogu Crkve u suvremenom hrvatskom društvu? Treba li ona putem HBK-a biti glasnija, izraženijih stajališta glede vječnih tema, ali i onih društvenih, primjerice Zakona o hrvatskom jeziku, sve većega priljeva migranata, demografskoga odumiranja nacije. Nije da se Crkva ne oglašava, no može li (mora li) njezin glas još snažnije odjekivati?

Upravo u duhu prethodnoga pitanja nalazi se i odgovor, može li Crkva biti glasnija?! I ja se osobno pitam, nakon dvadeset pet godina biskupske službe i članstva u HBK-u: jesmo li učinili sve što smo mogli?! Mogu samo svjedočiti o mnogim susretima i sastancima, i službenim i privatnima, o razmišljanjima i traženju putova koji su dolazili u nekim trenutcima. Misao vodilju Crkva je izrazila u dokumentu Drugoga vatikanskoga koncila, u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: „Radost i nada“. Žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u našem srcu. Njihova se, naime, zajednica sastoji od ljudi koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti u njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu: oni su primili poruku spasenja koju valja iznijeti pred svakoga. Ta prva rečenica iz ove važne konstitucije putokaz je i za naše vrijeme.

Često je pitanje mjere prilagođavanja Crkve u svijetu. Je li potreban Treći vatikanski koncil, kako promišljate sinodske smjernice? Mnogo je izazova u Crkvi u svijetu, od zloporaba položaja, pedofilskih i financijskih skandala, odlazaka vjernika…

Spominjući, u Vašem prethodnom pitanju, Drugi vatikanski sabor, u čijem sam vremenu započeo svoj teološki studij i učinio svoje prve korake u svećeništvu rekao bih da još nismo ostvarili sve ono što je zacrtao taj sabor. Sinodske smjernice ovoga našega vremena u duhu su Drugoga vatikanskoga sabora i pape Ivana XXIII., i glasovitoga aggiornamenta – posadašnjenja. Moramo se, naime, uvijek pitati kako radosna vijest odjekuje u našem vremenu. Isus je osuđivao sve grijehe i anomalije tadašnjega društva, kojih je bilo i bit će ih, ali je uvijek spašavao čovjeka grješnika i nastojao je da čovjek prepozna grijeh i zlo u osobnom i društvenom životu. Čini mi se da smo mi danas spremni prije osuditi čovjeka nego grijeh.

Iako je sazdana na stijeni, Crkva se neminovno suočava i s tehnološkim izazovima, vremenom koje guta ono jučerašnje kao da nije ni postojalo. „Brže, više, jače“ posvema može i obezvrijediti i obespraviti čovjeka. Ma kako se pozivalo i bilo vrijedno čitati starije papinske enciklike (primjerice „Laborem exercens“ svetoga pape Ivana Pavla II.), kotač se vremena ubrzao.

Sve je postalo brže i užurbanije, iako su dani, mjeseci, godine ostali u istim vremenskim okvirima. To onda znači da je čovjek ubrzao tijek vremena kao da mu se uvijek nekamo žuri. Slažem se da bi bilo dobro prisjetiti se i pročitati neke misli svetoga Ivana Pavla II., velikoga prijatelja Hrvatske. Ali tko ima danas vremena čitati i razmišljati?! Danas je vrijeme tiktokera, riječ-dvije, rečenica-dvije i gotovo – idemo dalje i nemamo vremena za dulja i dublja razmišljanja.

Posljednjega dana prošle godine u vječnost je otputovao i papa Benedikt XVI., s njim i jedinstveno desetogodišnje vrijeme Crkve s dvojicom živućih papa. Što smatrate važnom ostavštinom Benedikta XVI. uz neprijeporan doprinos teološkoj misli, još od vremena prefekture Kongregacijom za nauk vjere?

Rado se ponekad sjetim kardinala Ratzingera, koji je naslijedio našega kardinala Šepera u Kongregaciji za nauk vjere. Došao je i u Zagreb, na grob kardinala Šepera, i evocirao uspomene o njihovoj suradnji u Rimu. Za vrijeme boravka u Zagrebu, zaželio je jedne večeri prošetati Zrinjevcem i tako više upoznati naš glavni grad. Kada smo mi biskupi iz Zagreba dolazili u Rim, rado nas je primao, kao kardinal i kao papa. Kad je postao papa Benedikt XVI., znali smo da imamo velikoga prijatelja i dobroga poznavatelja i povijesti i sadašnjosti našega hrvatskoga naroda. Bilo bi dobro kad bi netko sabrao misli i zapise pape Benedikta pod naslovom: Benedikt XVI. i Hrvati.

U kakvom svjetlu odgajati mlađe naraštaje? Što se najviše promijenilo od vremena Vašega mladenaštva i svećeničkih početaka? Promatrate li ususret 80. rođendanu začudno kako se svijet mijenja, a povijest (osobito ratna) ponavlja, raščovječuje i obeščašćuje stvorenje?

Nastale su, dakako, velike promjene u posljednjih pedeset godina. U mnogo čemu čovječanstvo je silno napredovalo, no uvijek se pitam: jesmo li napredovali u dobroti, ljubavi prema čovjeku, u istini, a na poseban način prema Onomu koji je rekao: „Ja sam Istina.“ Što je istina o čovjeku, o smislu života?! Mnogi mudri ljudi kroz povijest su o tome govorili i ljude poučavali, ali samo je jedan rekao: ‘Ja sam Istina! Ja sam Put, Istina i Život.’ Ne ću navoditi odakle ovaj citat, nego čitajte evanđelje.

Crkva u Hrvata s nestrpljenjem već dulje vrijeme iščekuje proglašenje blaženoga Alojzija Stepinca svetim. Svjestan Vaše osobite povezanosti s likom krašićkoga uznika koji Vam je bio krizmani kum, pitao bih kako vrijeme iščekivanja učiniti plodonosnijim, kako strpljivo naučiti podnositi, gledano malenim ljudskim očima, svojevrsnu nepravdu što unatoč dokazanim čudima još nema Papina dekreta o Stepinčevoj svetosti?

U prigodi jedne audijencije kod pape Benedikta XVI. u Vatikanu, predao sam mu knjigu pod naslovom „Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće“. Bio je to zbornik radova koji je održan u Lepoglavi, u povodu desete obljetnice beatifikacije zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca, pedeset sedme obljetnice njegova prelaska iz zatvora u kućni pritvor u Krašić, te sedamdesete obljetnice euharistijskoga kongresa u Varaždinu. Zbornik sadrži radove i predavanja mnogih naših povjesničara, pravnika, teologa i drugih uglednika, sudionika toga znanstvenoga skupa koji su svjedočili o vremenu u kojem je živio, kao osuđenik, mučenik i svetac, blaženi Alojzije Stepinac. Istina napreduje, ali vrlo sporo. Još uvijek ima onih kojima je blaženi Alojzije Stepinac „kontroverzna osoba“ i upravo ovih dana vodi se javna rasprava kako se blaženi Alojzije Stepinac prikazuje u nekim školskim udžbenicima u kojima autori podmeću još uvijek ideološku promidžbu iz nekih ne tako davnih vremena. No upravo naslov knjige „Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće“ može nam biti i program i putokaz. Zašto nije proglašen svetim? Mislim da to nije najvažnije pitanje. Važnije je pitanje zašto ga mi ne slijedimo u njegovoj svetosti na koju smo pozvani.

Prijelaz jeseni u zimu opterećen je i bolnim ranama sjećanja na Domovinski rat, jasno, ne samo ovo vrijeme. Podsjetnik je to i na svehrvatsko zajedništvo u najtežim vremenima. No danas je sve pomalo raslojeno, podijeljeno, osim u vremenu elementarnih i zdravstvenih nepogoda kao da nedostaje istinske društvene sloge. Zašto je tomu tako?

Nije lako odgovoriti na ovo pitanje. Možemo samo iznositi svoja razmišljanja, pogotovo mi stariji koji smo proživjeli Domovinski rat i još više ono što mu je prethodilo. Mlađi si valjda ne mogu predočiti kako je bilo živjeti u vrijeme komunističke diktature u prijašnjoj državi, a pitanje koliko ih to zanima u ovom materijaliziranom, potrošačkom društvu. Zašto nedostaje sloge?! Možda nas moraju pritisnuti nove nevolje, koje će nas povezati, ali ne bih želio biti neki zloguki prorok, nego bih radije pozvao da se radosno okupimo oko Onoga kojemu ćemo ovih dana zajedno s anđelima pjevati: „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski… puče hrvatski“.

Postoji li idealna mjera, s obzirom na to da je Vaš obiteljski životopis protkan i tragedijama, između one uzrečice „okrenimo se budućnosti“ i povijesnoga pamćenja – bez kojega ni nema te budućnosti? Unatoč i svetopisamskim najavama o progonima kršćana, često se čini da je najveće lukavstvo Nečastivoga upravo igranje na čovjekov zaborav, na stvaranje osobe bez identiteta kojoj svaki dan iznova možeš podmetnuti neku novu „kartu“.

Čovjek je misaono biće i ne može izbrisati neke događaje iz svojega osobnoga, obiteljskoga ili društvenoga života. Možemo li zaboraviti svoje roditelje, bake i djedove, znance i prijatelje koji više nisu živi ovdje na zemlji, ali smo duboko uvjereni da žive u vječnosti, da njihovi životi nisu izgubljeni, da nisu nestali?! No opažam u svojem osobnom životu, a tako valjda osjećaju i drugi ljudi, da na različite načine doživljavamo život čovjeka u djetinjoj dobi, u mladenaštvu, u zreloj dobi i u starosti. Čovjek sazrijeva u svojoj ljudskosti, u zreloj dobi, posebno kao kršćanin može razmišljati i postupati prema ljudima i događajima, koje pamti i koji ga čime odgovorim za sebe, za društvo i svijet u kojem živi.

Unatoč opravdanim demografskim upozorenjima, mijenama hrvatskoga društva, izazovima nakon ulaska u Schengen i prelaska s kune na euro u godini na izmaku (uslijed kojega je došlo do poskupljenja i pada standarda), koje dobre i prosperitetne strane vidite ususret 2024.?

Govorite o padu standarda. Što je to standard? Što je standard za jednoga našega domaćega žitelja ili jednoga Filipinca koji će ovih dana u Varaždinu, odijeljen od svoje obitelji, slaviti Božić u našoj katedrali, i koji će od svoje plaće, koja je manja od tisuću eura, poslati svojoj obitelji koja živi na Filipinima? Što je standard jednoga djeteta pedesetih godina prošloga stoljeća koje se radovalo jednoj jabuci-božićnici ili standard djeteta ovoga našega vremena koje možda ne zna kamo bi s darovima i igračkama? Što je standard za jednoga Europljanina koji će ovih dana razmišljati kamo na skijanje? I mogli bismo tako razmišljati o standardima mnogih ljudima na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Ovo je i razmišljanje kako vidim godinu 2024. od Isusova rođenja. Ponekad znam kazati da ne postoje godine, nego postoje ljudi koji žive u nekom vremenu. I stoga: godina će biti onakva kakvi će biti ljudi. I što na kraju zaželjeti svima nama, uz mnoštvo izrečenih želja i poruka?! Rekao bih vrlo jednostavno: Ljudi, budite ljudi! Čovječe, budi čovjek jer i Bog je postao čovjekom.

Razgovarao: Tomislav Šovagović