Iz stranih medija/AlJazeera: Ima li Izrael za Pojas Gaze tajni ‘plan B’?

Izraelska vojska ne može silom izvršiti masovno protjerivanje stanovnika enklave, pa pribjegava tome da Pojas učini nepogodnim za život – ocjena je koju na platformi AlJazeera iznosi u svojoj analizi Lorenzo Kamel. On u njoj osvjetljuje i prošlost, nalazeći dokaze za palestinski identitet unatrag tisuću godina, te pokazuje kako Palestincima u Gazi nije prihvatljivo ’privremeno iseljavanje’ u Egipat i druge arapske zemlje. Platforma AlJazeera ignorira i dalje današnju vijest, koju su objavili mnogi mediji, i koju nije moguće sa sigurnošću provjeriti, a po kojoj je izraelska vojska izazvala gigantsku lančanu eksploziju sustava tajnih tunela ispod središta grada Gaza, pri čemu je po izraelskim službenim tvrdnjama izginuo zapovjedni vrh vojnog krila Hamasa skupa s nekoliko stotina pripadnika te terorističke organizacije.

Prošlo je više od dva mjeseca od kako su izraelske vlasti pokrenule rat protiv Pojasa Gaze, u odgovoru na napad Hamasa na južne dijelove Izraela, u kojem je ubijeno blizu 1.200 ljudi, većinom izraelskih civila. Neprestano izraelsko bombardiranje i kopneni napadi sravnili su cijela naselja i ubili blizu 20.000 Palestinaca, od čega su više od trećine djeca. Deklarativni cilj izraelskog napada bio je “iskorijeniti“ Hamas iz enklave, ali održivost postizanja takva cilja sve više dovode u pitanje strani zvaničnici i analitičari. Razaranje velikih razmjera u Gazi te interna komunikacija ukazuju na još jedan cilj koji izraelske vlasti možda imaju na umu.

Dokument izraelskog Ministarstva za obavještajna pitanja procurio je u izraelske medije krajem oktobra i govorio je o prisilnom i trajnom premještanju 2,3 milijuna Palestinaca iz Gaze na egipatski Sinajski poluotok. Taj dokument navodno je izrađen za organizaciju pod nazivom Odjel za naseljavanje – Pojas Gaze, koja želi ponovo kolonizirati enklavu 18 godina nakon što su se izraelski vojnici i doseljenici povukli iz nje.

Život pod desetcima tisuća tona bombi

Ali, ne živimo u 1948. godini. Danas je mnogo teže izbrisati cijele gradove i sela, kako je urađeno prije 75 godina, kada su izraelske milicije protjerale velik postotak palestinske populacije iz njezine domovine i kada je, između ostalog, domet medija bio daleko manji nego danas. Izraelske vlasti su se, stoga, okrenule onome što možemo nazvati “plan B“, odnosno učiniti Pojas Gaze nepogodnim za život tako što će na njega baciti desetke tisuća tona bombi. Nova strategija provodi se ciljanjem civilne infrastrukture koja podržava život u Pojasu, uključujući škole, sveučilišta, bolnice, pekare, trgovine, obradivo zemljište i plastenike, vodovodne stanice, kanalizaciju, elektrane, solarne panele i generatore.

To se događa usporedo s punom opsadom Gaze, kojoj su uskraćeni hrana, voda, struja i lijekovi. Izraelska vojska dozvoljava ulazak nekolicini kamiona dnevno, ako i toliko, što, po riječima humanitarnih organizacija, uopće ne zadovoljava potrebe palestinske populacije, od koje je 1,8 milijuna interno raseljeno. To je rezultiralo onim što se naziva “humanitarnom katastrofom“, “katastrofom“, “grobljem“ i “paklom“. Palestinci Gaze gurnuti su na rub opstanka, dok neki smatraju da su raširene epidemije željeni cilj. Kao što je bivši šef izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Giora Eiland tvrdio: “Teške epidemije na jugu Pojasa Gaze učinit će pobjedu bližom.”

Nakon što se Pojas Gaze učini nepogodnim za život i stanovništvo ne bude imalo izbora nego da dobrovoljno ode, naredni je korak osigurati da su susjedne zemlje, prije svega Egipat, spremne “primiti ih“. To je jasno reklo nekoliko istaknutih ličnosti u Izraelu, među kojima je i bivši zamjenik direktora nacionalne obavještajne agencije Mossada Ram Ben Barak. U tvitu na hebrejskom, Ben Barak je izrazio potrebu da se “izgradi koalicija država i međunarodnih sredstava koja će omogućiti stanovnicima Gaze koji žele otići da budu prihvaćeni [u tim državama] kroz sticanje državljanstva“.

Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson je 12. studenoga 1914. zagovorniku rasne jednakosti Williamu Monroeu Trotteru napisao da “segregacija nije ponižavajuća, nego dobrobit, i kao takvu je vi, gospodo, trebate promatrati“. Više od 100 godina poslije toga, izraelski plan, koji ima manje veze sa segregacijom, a više s etničkim čišćenjem, predstavljen je na sličan način. Protjerivanje je, po riječima Bena Baraka, “prilika [za stanovnike Gaze] da pobjegnu od Hamasove vladavine strahom, koji ih koristi kao ‘živi štit’“.

Ironija je, naravno, u tome, da se upravo izraelska vojska često koristi palestinskim civilima kao “živim štitom“. Ali, osim toga, zajedno s naglaskom na “dobrovoljnom“ odlasku u tom “dobronamjernu pristupu“, prisilno preseljavanje učinjeno je prihvatljivijim za međunarodnu zajednicu, uz pomoć tvrdnji da su Palestinci, zapravo, samo Arapi i da se, stoga, mogu lako premjestiti u druge arapske države. Izrael već dugo 156.000 Palestinaca (i njihovih potomaka) koji su uspjeli ostati unutar njegovih granica nakon 1948. godine naziva “Arapima“, uskraćujući im njihov palestinski identitet. Kao što je premijer Benjamin Netanyahu jednom rekao: “Arapski građani [Izraela] imaju 22 nacionalne države. Ne treba im još jedna.”

Ovdje je važno naglasiti da bi nazivanje lokalne populacije od Gibraltarskog prolaza od Hormuškog moreuza “Arapima“ bilo isto kao da ljude iz Južne Afrike, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Irske i Velike Britanije, bez obzira na njihovo porijeklo, nazovemo “Englezima“. Oni dijele zajednički jezik, ali imaju veoma jasne posebne povijesti, tradicije i identitete.

‘Mi smo prvo Palestinci, pa onda Arapi’

Prije više od 1.000 godina je jeruzalemski geograf Al-Muqaddasi (946–1000) nedvosmisleno objasnio da sebe doživljava kao Palestinca: “Spomenuo sam im [radnicima u Shirazu] kako se gradi u Palestini i razgovarao sam s njima o tim pitanjima. Glavni kamenorezac me upitao: ‘Jesi li ti Egipćanin?’ Odgovorio sam: ‘Nisam, ja sam Palestinac.’“ Stoljećima poslije toga, 3. rujna 1921., uvodni članak objavljen u novinama na arapskom Falastin istaknuo je: “Mi smo prvo Palestinci, pa onda Arapi.“ To su samo dva od mnogih primjera, gdje je u pisanim izvorima odrednica “Palestinac“ jasno upotrijebljena kao identitetska odrednica.

To da Palestinci nisu samo “Arapi“ postaje još očitije ako pogledamo godine u kojima je Zapadnu obalu okupirao Jordan (1948-67): okupacija kojoj se lokalna populacija u to vrijeme protivila, ponajviše borci Fataha, do te mjere da se kralj Hussein osjećao dužnim uvesti izvanredno stanje.

U Gazi, koja je u istom razdoblju bila pod egipatskom kontrolom, Palestinci su bili suočeni s oštrom represijom, uskraćeno im je državljanstvo i imali su veoma malo kontrole nad lokalnom upravom. Većina njih živjela je u veoma lošim uvjetima, uglavnom u izbjegličkim kampovima, nakon što su ih izraelske milicije protjerale iz sela oko Pojasa Gaze, uključujući sela Huj, Najd, Abu Sittu, Majdal, Al-Juru, Yibnu i Bayt Daras. Ta tri posljednja sela jesu ona iz kojih su tri osnivača Hamasa – Ahmed Yassin, Abd al-Aziz al-Rantisi i Ibrahim al-Yazuri – protjerani sa svojim obiteljima dok su bili djeca. Danas se ne bore samo Palestinci protiv svog masovnog protjerivanja iz Gaze i možda sa Zapadne obale, već se i susjedne zemlje na koje Izrael vrši pritisak da ih prime također žestoko odupiru.

‘Privremeno’ znači  da nema prava na povratak

Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi jasno je, više puta, odbio “raseljavanje Palestinaca sa njihove zemlje“. On, kao i njegovi prethodnici, vidi Palestince kao sigurnosni rizik. Ako bi oni bili protjerani na Sinajski poluotok, on se plaši da bi taj poluotok postao baza za operacije palestinskih boraca, što bi moglo uvući Egipat u još jedan rat. Jordan je, također, zabrinut zbog protjerivanja Palestinaca sa Zapadne obale na svoj teritorij, a kralj Abdullah i njegova vlada protivljenje su jasno izrazili. Kao što je rekao jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi: “Napravite šta god vi [izraelske vlasti] želite. Učinite to, uništite Gazu. Niko vas ne sprječava, a kada završite, mi [ne ćemo] čistiti vaš nered.“

Sposobnost Izraela da izvede “plan B“ upitna je. Ujedinjeni narodi predložili su godine 1950. premještanje tisuća Palestinaca iz Pojasa Gaze na Sinajski poluotok. Taj prijedlog naišao je na oštro protivljenje samih izbjeglica i na kraju je odbačen. Otpor je danas žešći nego ikada. Palestinci znaju što “privremeni“ znači – da nema “prava na povratak“ za njih – i žele ostati na svojoj zemlji.

AlJazeera/Hrvatsko nebo