DESET IZGUBLJENIH GODINA?

Ovih dana navršilo se točno deset godina od raspisivanja prvog narodnog referenduma o braku, na poticaj udruge „U ime obitelji“. Na pitanje „Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“, dvotrećinska većina građana odgovorila je potvrdno, unatoč gromoglasnoj (a ponekad i zastrašujućoj) kampanji sredstava priopćavanja i vladajućih političara, koji su čak pokušali osporiti i referendumsko pitanje.

Dodatni bonus u cijeloj priči bilo je sudjelovanje više tisuća volontera koji su tjednima prikupljali potpise bez ikakve naknade (za razliku od dobro plaćenih „aktivista“ lijevo-liberalnih udruga!) U godinama koje su uslijedile vladajuće strukture, uz veliku podršku stranih čimbenika, potrudile su se obezvrijediti većinsku volju hrvatskih građana, u čemu su dobrim dijelom i uspjele.

Nakon referenduma o braku udruga „U ime obitelji“ pokušala je prikupiti potpise za novi referendum o izmjenama izbornog zakona, u čemu je pretrpjela neuspjeh. Možda su se građani u međuvremenu „zasitili“ neposredne demokracije, a možda je i brojanje glasova, pod nadzorom tadašnjeg ministra Kuščevića, ispalo nepouzdano?! Bilo kako bilo, nakon tog
fijaska svi novi pokušaji skupljanja potpisa za izjašnjavanje o važnim nacionalnim pitanjima izgledali su pomalo neozbiljno. No, to nikako ne može umanjiti povijesni uspjeh udruge „U ime obitelji“ pod vodstvom dr. Željke Markić!

Gdje su nestali demokršćani?

Promatrajući političku scenu u Hrvatskoj jasno je vidljivo da se najjača stranka, Hrvatska demokratska zajednica, pod vodstvom Andreja Plenkovića pomaknula ulijevo od političkog centra, te tako potisnula vlastitu demokršćansku „frakciju“ na marginu. Novonastalu prazninu trebale su popuniti stranke poput Mosta, suverenista i Domovinskog pokreta, međutim, to se nije dogodilo, pa je velik dio građana ostao bez svog autentičnog predstavnika.

Zašto je problem osnovati jaku stranku demokršćanskog opredjeljenja, kad takve već postoje i u sekulariziranoj zapadnoj Europi, poput vječne koalicije CDU/CSU u Njemačkoj?
Hrvatsko iskustvo pokazuje da osnivanje političke stranke nije nikakva nemoguća misija. Na posljednjim izborima popularni pjevač Miroslav Škoro uspio je u kratkom roku okupiti hrpu simpatizera i upasti u Sabor kao druga ili treća snaga po broju mandata.

Stranke, ili bolje rečeno strančice, osnovali su i neki hiperaktivni političari, poput Karoline Vidović Krišto i Zlatka Hasanbegovića, a njihova nedovoljna prisutnost u javnosti prije je posljedica malobrojnosti članstva (i, posljedično, malog broja saborskih mandata!) negoli nekakve protu desničarske urote. Pa, gdje se onda zagubila hrvatska inačica kršćanskih demokrata?

Najbolje startne pozicije za osnivanje prave demokršćanske stranke imala je građanska inicijativa „U ime obitelji“, pogotovo u razdoblju nakon uspješnog referenduma. Uz dobro vodstvo i tisuće oduševljenih volontera, takva bi stranka zasigurno polučila dobar uspjeh u političkoj areni, i nametnula se kao zastupnik tradicionalno opredijeljenih građana, ali i važan korektor hadezeovih promašaja (poput Istanbulske konvencije!) Nažalost, dobra je prilika propuštena, pa sada, uoči novih izbora, pristašama centra i desnog centra ostaje da biraju između nekoliko posvađanih opcija koje se uglavnom bave trećerazrednim pitanjima i potcjenjuju birače. Nevjerojatno je da udruga „U ime obitelji“, nakon velikih uspjeha u prošlosti, danas nema gotovo nikakav utjecaj na političku scenu, pa se iscrpljuje u aktivnostima koje su unaprijed osuđene na neuspjeh. Zar nitko u vodstvu spomenute udruge ne shvaća da se, bez primjerene zastupljenosti u hrvatskom Saboru, nikakvi dugoročni ciljevi ne mogu ostvariti?

Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo