U prigodi 24. godišnjice smrti Franje Tuđmana (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2023.)/Dužni smo biti mu zahvalni
Vrijeme:3 min, 5 sec
U vrijeme raspada komunizma i Jugoslavije i velikosrpske agresije na našu Domovinu, koja je počela barikadama na cestama kod Knina 17. kolovoza 1990., Franjo Tuđman osjetio je „bilo svog naroda“. Dogodine, razrušeni domovi, oskvrnjene crkve, prognanici, ucviljeni, silovanja, pokolji. A sljedeće godine, 1992., i dalje, slične situacije u Bosni i Hercegovini, gdje hrvatski narod također nije u početku imao nikakve državne vlasti ni oružane sile koja bi ga branila. To je bila naša stvarnost početkom 90-ih. U toj stvarnosti Tuđman je, postupno, ali odlučno i u danim nepovoljnim okolnostima s previše neprijatelja vrlo mudro, poveo hrvatski narod prema oslobođenju i slobodi, neovisnosti i samostalnosti.
Bez ikakvih iluzija o njegovoj nepogrješivosti, moramo biti pošteni i zahvaliti mu za njegov doprinos. On je uložio svoj život u borbu za slobodu hrvatskoga naroda i za povijesnu istinu o hrvatskom narodu. Predvodnik je utemeljenja suvremene hrvatske države. Predvodio je i oslobođenje zemlje i oblikovao temeljne državne institucije te bitno pomogao da Hrvati u BiH ne dožive sudbinu Hrvata na okupiranim područjima u samoj Hrvatskoj. Mnogi su ga osporavali, no, kako vrijeme prolazi, njegovo djelo priznaju sve više ne samo oni koji su ga podupirali, nego i mnogi koji su ga osporavali.
“Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja” (Franjo Tuđman na konstituirajućoj sjednici Sabora Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990.).
“Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!” (Franjo Tuđman na Trgu bana Jelačića, u siječnju 1992. nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske).
Mnogi će danas pisati zapamćenja ili panegirike o Franji Tuđmanu, uglavnom kako bi uzvisili sebe, uzveličali svoje zasluge ili prikrili izdaju njegovih ideala. Drugi će kritički ili s antipatijama ili mržnjom govoriti o njegovoj ulozi u novijoj povijesti i krivnju za sve ono čime ni danas nisu zadovoljni prebacivati na njega, čije tijelo već gotovo četvrt stoljeća počiva u mirogojskoj grobnici. Mi ćemo samo istaknuti da je uspio slomiti ukorijenjeni hrvatski minimalizam, pobijediti stoljetnu hrvatsku nemoć, izaći nakraj s vrlo moćnim i brojnim neprijateljima hrvatske državnosti i suverenosti i slobode te probuditi u hrvatskom narodu nadu, polet, zanos, slogu i borbenost, tako da je u Domovinskom ratu hrvatski narod pokazao svu svoju snagu i u neravnopravnoj borbi i izašao iz rata kao moralni i kao vojni pobjednik. Taj duh hrvatske snage, samosvojnosti, neustrašivosti i idealizma od Tuđmanove su smrti frontalno ili perfidno, izvana ili iznutra, na sve mile i nemile političke i nepolitičke načine, ubijali u nama njegovi nasljednici odnosno vladajuće garniture odreda, počevši od zlokobne godine 2000., kada su na vlast došli Račan, Mesić i njihova koalicija.
Franjo Tuđman osnažio je hrvatstvo i nacionalni ponos i vjeru u vlastite snage; ovi poslije njega činili su uglavnom suprotno. Samo u tim relacijama i u odnosu na ono stanje okupacije kakvo je postojalo do 1990. odnosno do oslobađanja hrvatskih područja 1995. možemo promatrati i cijeniti nacionalnu i državničku veličinu Franje Tuđmana. A sve drugo što se njemu i njegovoj vladavini s pravom prigovaralo kao loše ili nedopustivo, to sve drugo političke garniture i stranke koje su vladale poslije njegove smrti nisu gotovo ni u čemu ispravile nabolje. Dapače i naprotiv!
Zdravko Gavran
Povezano:
Nenad Piskač: Točka otpora uči iz povijesti i ne ponavlja povijesne pogrješke
Zdravko Gavran i Hrvatsko nebo Vam daruju besplatno pdf. format knjige “Kako su rušili Tuđmana”
Hrvatsko nebo
