Nenad Piskač: Točka otpora uči iz povijesti i ne ponavlja povijesne pogrješke

0

 

 

U političkoj povijesti Hrvata posljednja važna točka otpora vladajućem režimu (neki bi rekli „vladajućoj paradigmi“) bio je pokret Franje Tuđmana – Hrvatska demokratska zajednica. U nju je Tuđman „usisao“ čak i svoje ideološke protivnike, progonitelje i dijelove represivnog aparata totalitarnoga komunističkog poretka. Privukao ih je sebi kako bi u okolnostima nastupajuće srbijanske agresije otklonio opasnost od „građanskoga rata“ nedržavotvornih protiv državotvornih Hrvata i ojačao mogućnosti za postizanje krajnjega cilja – uspostaviti hrvatsku državu zaključno s njezinim međunarodnim priznanjem i ulaskom u UN. Tuđman je učio iz povijesti, osobito iz povijesti hrvatskih strateških stranputica kao što su jugoslavenstvo i hrvatska srbofilija u bilo kom obliku. HDZ je kao točka otpora jugokomunističkome režimu uspješno izvršio svoju povijesnu zadaću. Zatvorio je „otvorena pitanja“ hrvatske državnosti zaostala iz 19. i 20. stoljeća. Poražene snage taj hrvatski uspjeh mogu oprostiti samo tako da se Hrvatska u većoj ili manjoj mjeri odrekne pobjede! I nikako drukčije. Osobito Srbija i oni koji su nudili rješenje Planom Z-4.

Dvadeset godina poslije Tuđmana…

HDZ je od točke otpora prije tridesetak godina, međutim, u posljednjih dvadeset godina napravio luk do točke kojoj treba suprotstaviti novu jaku, politički definiranu točku otpora. Onu koja će odgovarati izazovima 21. stoljeća. U posttuđmanovskom razdoblju razbivši „jedinstvo hrvatskoga naroda“ na kojemu je Tuđman gradio hrvatske uspjehe od 1990. do 1999., HDZ se sve više priklanjao svojim prirodnim političkim protivnicima, njihovim apetitima i težnji za ponavljanjem povijesnih pogrješaka. Riječ je o onoj manjini koja nikad nije željela samostalnu hrvatsku državu. Tuđman je smatrao da takvih u Hrvatskoj ima oko 25 posto, što su izlaznost i rezultati državnih izbora godine 2020. i potvrdili.

U proteklih 20 godina HDZ je i svojega najvećeg protivnika, SDP, učinio potpuno ireleventnim (a usput i HSP, HSS, HSLS…), gotovo nepotrebnim političkim čimbenikom, budući da je od njih preuzeo njihov svjetonazor, sustav vrijednosti, pa onda i politička rješenja i način upravljanja državom. Pritom je, s druge strane, stvarao monolitan režim, koji, dakako, služeći partikularnim interesima umjesto nacionalnim, neumorno reži prvenstveno na one koji bi mogli artikulirati i čak organizirati – relevantnu točku otpora neučinkovitom poretku.

Dok je HDZ bila „stranka opasnih namjera“ izborila je na izborima godine 1990. prve dvije velike pobjede. Izvukla je na biralište osamdesetak posto birača! I drugo, osvojila je 42 posto glasova, odnosno 58 posto mandata. Budući da je u međuvremenu postala tigar od papira, na ovogodišnje je izbore izvukla je na birališta manje od pedeset posto birača, osvojila je u tako mizernoj izlaznosti samo 16,4 posto glasova, odnosno šezdeset i šest mandata. Stoga je zapravo najveći uspjeh HDZ-a i režima općenito, činjenica da su na nacionalnom planu uspješno spriječile formiranje nove točke otpora i da su nedirnutim ostavili nakaradni izborni sustav. Neki od poteza hrvatske nacionalne oporbe išli su upravo u smjeru davanja „argumenata“ Plenkoviću da koalira s Pupovcem, što Plenkovića, naravno, ne opravdava, a niti služi na čast političkoj pameti tzv. oporbe.

Iza Pupovca je 150 godina neumornoga rada…

U nacionalnom smislu, kao nekadašnja „središnja nacionalna stranka“, HDZ je zahvaljujući isključivo svojim politikama izgubio svrhu, smisao i razlog vlastitoga postojanja. I sada je u tom pogledu sam sebi svrha, smisao i razlog postojanja. A osobito otkad je o 25. obljetnici hrvatske pobjedonosne Oluje, bez ikakva unutarstranačkoga otpora prihvatio staru srbijansku (anti)tezu o vječno „genocidnim Hrvatima“ i „ugroženim Srbima“, a što konstruktivni režimizam tumači kao veliki uspjeh državne politike. Otkad je, dakle, svojom voljom prihvatio Pupovca za svojega ključnoga političkoga partnera, a time i nezaobilaznog čimbenika vlasti.

Pupovac nije bezazlen. On je vjerni sljednik srbijanske logike, strategije i taktike u Hrvatskoj, brižno njegovanima i nepromjenjivima već stotinu i pedeset godina. No, sam po sebi Pupovac ne može ništa učiniti na prvedbi plana (Načertanija, Memoranduma i drugih strateški važnih dokumenata imperijalnoga srpstva), ako u Hrvatskoj nema potporu vlasti. Tako je još od Károlyja Khuen-Héderváryja (1849. – 1918.), potom Tita i njegovih pomazanika Vladimira Bakarića i Ivice Račana. A srbofilijska politika nastavila se sa Stjepanom Mesićem, Ivom Josipovićem, Kolindom Grabar-Kitarović, Ivom Sanaderom… I sad je definitivno jasno da je završni izvršni udarac povratku u prošlost pod krinkom okretanja budućnosti pripao Andreju Plenkoviću.

Prije 30 godina HDZ je stvarao povijest i borio se i protiv Pupovčevih političkih polazišta i ciljeva. Danas je njegova ključna politika ponavljanje strateških pogrješaka. Nije to samo zbog tanke većine koju je stvorio s Pupovcem, već je posrijedi izraz volje i težnje stranke, režimaca i njihova poretka. A kud to vodi Pupovac je odmah pokazao svojim izjavama o tomu što treba maknuti iz hrvatskoga javnoga prostora, te kad, koga i gdje treba „komemorirati“. I da će on jednom godišnje određivati svojega kviska kako bi kvisko zasjenio proslavu hrvatske pobjede u Kninu. Dakle, on će određivati odgovore na ideološka pitanja, a ne zakoni! On će, a ne povijesne činjenice, odrediti tko je nad kime počinio „genocid“! On će, dakle, na tragu jugomitova i kulta „ugroženoga Srbina“ u bitnomu kormilariti i određivati smjer stranci koju je utemeljio Tuđman. I kad bi se kandidirao za predsjednika HDZ-a Pupovac bi vjerojatno pobijedio.

Bez rada nema kruha

Kao što su pokazali nedavni državni izbori HDZ može osvojiti relevantan broj mandata samo u strogo kontroliranim uvjetima uz poticanje što manje izlaznosti. U atmosferi straha od bilo koga ili čega. Uz pomoć dvije neustavne izborne jedinice. Pod okriljem maske (sindromom glasovanja začepljenoga nosa, ovaj put pojačan maskom) i još nekim, doduše, teško dokažljivim smicalicama, kao što je fingirana oporba, izborni inženjering, medijsko jednoumlje…

Zbog moralnoga i političkoga nepremostivoga posrnuća HDZ-a, provođena od Sanadera do Plenkovića Garašaninovom taktikom „kamen po kamen“, dakle, mic po mic, potrebno je stvoriti novu točku otpora. Bilo je nekih pokušaja, no, nijedan nije urodio plodom. U ovom trenutku Plenkovićev režim ima mikroskopski vidljivu oporbu. I za svaku ključnu točku dnevnoga reda, da se ne zavaravamo, on može i u ovom trenutku skupiti dvotrećinsku većinu, kao što ju je prikupio prigodom ratifikacije o Istanbulskoj konvenciji.

Onaj pak dio oporbe, koji ne spada u aktualnu saborsku većinu sastavljenu izbornim pravilima i režimskim zamkama od onih Tuđmanovih 25 posto, karakterizira nejedinstvo i nedostatak razrađenih politika u jednakoj mjeri kao i lijenost nadomještena malim i velikim izdajama, čemu je dokaz nedostatak ozbiljne infrastrukture bez koje nema ni ozbiljnih promjena. Stoga je za novu pravu točku otpora važno da se već sad počne s temeljitim, odozdo prema gore, pripremama za iduće državne izbore, a ne dva-tri mjeseca prije izbora i to odozgo prema dolje prema kriteriju dograbiti višu poziciju na izbornim listama. Dvije-tri laste uletjele u saborsko gnijezdo prepuno kukavičjih jaja ne čine hrvatsko proljeće za 21. stoljeće. Ako je Pupovac posljedica stoljeća i pol neumornoga rada na logici „genocidnih Hrvata“ i „ugroženih Srba“, a jest, onda iz te činjenice i hrvatska točka otpora mora nešto naučiti, barem to da bez rada nema kruha.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara