Naime kaj: Seljačka buna ili zadnja crta obrane hrvatskog načina života

Vrijeme:3 min, 1 sec

 

Vrijeme kad se kolju svinje, svinjokolju, vlada je proširila na neodređeno vrijeme. Ubija već mjesecima zdrave, bolesne, potencijalno zdrave i potencijalno bolesne svinje. Sve je to suprotivo hrvatskoj tradiciji jednako kao i zdravom razumu. Ali i europskim uredbama, koje nalažu sanitarni koridor u krugu tri kilometra od žarišta zaraze (afričke svinjske kuge). Naša vlada je tri europska kilometra zamijenila cjelokupnim teritorijem županija. Plenković je javno priznao da nema pojma o svinjokolji, u tom pogledu mu vjerujem, pa ipak njegova vlada protegnula je svinjokolju na nekoliko mjeseci na veselje kafilerije u suvlasništvu njegova ministra vanjskih i europskih poslova. Odbio je i poziv slavonskih seljaka koji su ga pozvali na svinjokolju, kako bi naučio nešto od osnove hrvatskog načina života.

Dalmaciju je stoljećima hranila srdela. Zagorje krava. Slavoniju svinja. To bi morao znati svatko tko ima ambiciju „preuzeti odgovornost“ (A. Plenković, HTV1, 2016.) za upravljanje državom. U tim pitanjima uvijek je ljekovito poći od sebe. Naime, kaj. Već godinama preuzimam odgovornost za obiteljsku nabavu dalmatinske ribe i maslinova ulja, zagorske junetine, peradi i bučinoga ulja, ličkoga krumpira, te slavonskih i baranjskih prehrambenih proizvoda, osobito onih iz domaće proizvodnje tradicionalnog kolinja. Moja je odgovornost to veća što je u nas više trgovačkih lanaca u stranom vlasništvu. U njima je hrana, više-manje, a osobito meso i mesne prerađevine „obično smeće“ (Ž. K., moj omiljeni mesar) upakirano u još veće smeće – nerazgradivu plastiku.

Sve što mogu nabavljam od domaćih obiteljskih gospodarstava – od mesa i ribe, preko voća, povrća, sireva i začina, pa do vrhunske kapljice. Kad sve skupa zbrojim i svedem pod zajednički nazivnik, ispadne jeftinije, zdravije, mirišljavije, ukusnije i bolje negoli da sam u svojoj komociji otišao u nabavu kod nekog od trgovačkih mastodonata koji i dalje niču poput otrovnih gljiva poslije kiše. Čudi me i zabrinjava što to ova i prethodne vlade ne znaju, pa kontinuirano provode takve politike koje zatiru hrvatsko i nekritički podupiru uvoz prehrambenog „smeća“.

Za razliku od Plenkovića, od malih nogu znam što je kolinje. U vrijeme kolinja išlo se iz Zagreba u Zagorje na imanje dede Štefa i bake Katice, počivali u miru Božjem. Plastičnih balona tad nije bilo, pa sam u pravilu za igru dobio najmanje jedan, često puta i tri osušena svinjska balona (mjehura). A onda redom: svinjska jetrica za doručak i tako dalje, da ne nabrajam… Moji pređi, kako u Zagorju, tako i u Baranji, živjeli su od svojega rada, jeli su što su sami proizveli. Prvi karcinomi u široj i bližoj obitelji pojavili su se tek kod onih koji su napustili tradicijsko i prihvatili „moderno“. To jest kad su sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća popušili komunističku formulu: fućkaš selo, svi u grad. Tu formulu operativno provodi i ova, kao i nekoliko prethodnih vlada.

Poštovani čitatelji, ovo sam skicirao kao uvod u širu temu. Pripremajući se za članak o novoj seljačkoj buni skupio sam dosta materijala koji itekako opravdavaju nastalu „seljačku bunu“. I kad sam već pomislio da ću nastaviti na temelju podataka dalje pisati, naiđoh na jednu nezavisnu tv emisiju u kojoj je gostovala saborska zastupnica gđa Ružica Vukovac. Ona me oslobodila daljnje muke pisanja, budući da je sve bitno rekla. Stoga, umjesto nastavka teksta šaljem poveznicu na spomenutu emisiju. Tko god smogne snage i vremena neka posluša njezin glas razuma kako bi mogao, unatoč režimske propagande i medijskog jednoumlja, dokučiti prave razloge prosvjeda hrvatskih seljaka. U pitanju je goli život i opstanak! Iskreno se nadam da gđu Vukovac predsjednik vlade ne će nazvati teroristom i ekstremistom.

Evo poveznice: 

Ružica Vukovac: Za svinjogojce je Plenković izdvojio 8 milijuna, za Ukrajinu 200. Čiji je on premijer? – narod.hr

 

Hrvatsko nebo