Nataša Božinović: Od ilirskog do srpskohrvatskog

„Illyricvm“ je hrvatski povijesni film koji me oduševio puninom svoje jednostavnosti. Redatelj Simon Bogojević Narath osmislio je, kako sam veli „audiovizualni vremeplov“ u koji je ogromna filmska ekipa uz pomoć jezikoslovaca,  arheologa i drugih stručnjaka, uložila truda da bi se dobio  hvale vrijedan proizvod. 

, u filmu se govori latinski i ilirski jezik, produkcija je osim hrvatske, slovenska, talijanska, BiH i Kosovska, a snimalo se u nas, BiH i Italiji. O filmu možete pročitati razne tekstove i intervjue, ali najbolje ga je pogledati. Nemojte očekivati holivudski spektakl, radi se o jednostavnoj priči, osvetničkome putu glavnoga junaka, liburnskog pastira. On se pridružuje rimskoj postrojbi koja prikuplja poreze od ilirskih plemena. Gledatelji su promatrači iz relativne sigurnosti kino ili kućne fotelje jer prije se doima da ste u blizini  stabla, travke, ili kakva druga „zaklona“ u samoj sceni događanja. Nema sjaja i raskoši glavnoga grada Rima, ali imamo rimsku promatračnicu koja je baš onakva kakva bi i trebala biti na raznim pustopoljinama Carstva. I, ne treba više. Ono što je uvijek interesantno, bar meni, i ono što kao i nogomet možemo svi komentirati, jesu političko sociološki aspekti filma.

Za razliku od mnogih naših projugoslavensko- globalističko jeftinih preseransa, na prvu, a možda i na drugu, može se reći da ih je film Illyricvm lišen. Bar onih jeftinih. Međutim, teorija da kao Hrvati baštinimo isključivo ilirsko nasljeđe, može biti na neki način inferiorna jer ide logikom da samo možemo baštiniti  manje civilizirane narode koji se, a i film pokazuje, tuku između sebe žešće negoli s Rimljanima. To je ona starogradska jugoslavenska: romansko stanovništvo  gradska gospoda, a Hrvati primitivni vlaji koji pjevaju gangu. U filmu gangu pjevaju Iliri čime se sugerira ilirsko nasljeđe u hrvatskome potomstvu. Koliko znam, kod Albanaca, do sada poznatih slijednika Ilira, nema gange. I nakon dolaska Hrvata, nema više ni latinskoga, ni ilirskog jezika. Sve ih je jednako, i Rimljane i Ilire, „potamanila“ hrvatska kultura. Nekako je logičnije da onda tako jezično uspješni baštinimo i jedan i drugi genetski kod, ali je naglasak na barbarskome radi bipolariziranja hrvatskoga društva na civilizirani građanski, koji prisvajaju protivnici hrvatske državnosti i na onaj barbarski, hajdučki koji se nameće državotvornim Hrvatima u gradskim zaleđima.

Grljenje ovoga potonjega dolazi  dragovoljno i ne mora uvijek mirisati na jugoslavensko etiketiranje i svrstavanje. Pripadanje barbarskome, ustvari primitivnome ponašanju zna biti infantilno privlačno kao osnovnoškolcu koji se hvali svojim najneposlušnijim razredom s najviše ukora u povijesti škole. Ali u konačnici uvijek tim dječjim dišpetom na razne načine ovlada jugoslavenska lukavost. Megdan se može prebaciti i na nogometne navijače te njihove akcije za shvatiti stilove i manipulativne radnje pri ovladavanju nad pojedinim likovima, ikonama i simbolima. A i na aktivističke izraze čije korijenje nalazimo u predpolitičkim građanskim grupacijama s akcentom na jugoslavenstvo, a koji se ujedinio u konkretnom slučaju, mlaćenju saborskih klupa, s hajdučko hrvatskim elementom.

Film Illyricvm, kao rijedak biser hrvatskoga filma, ne zaslužuje biti opterećen politikom. Više je motiv za obradu dijela konteksta hrvatske kulturne politike, a koja će prije iznjedriti film o Rimljanima, Keltima, Gotima, Avarima, pa i Ilirima(neovisno koliko koketirali s hrvatskom povezanošću), negoli o jasnim hrvatskim povijesnim podvizima, junacima, pričama, bajkama. Ako se trend nastavi, očekujem ubrzo film o vučedolskoj kulturi. Naravno, nabrojani potencijalni filmovi nisu nikakvi viškovi, prije su  inferiorno malograđansko preskakanje onoga što je trebalo odavno biti filmskim trendom, ali je upornošću Jugoslavena uspjelo zatvoriti sva vrata. Stoga razumijem mlade umjetnike koji će, kako sada stvari stoje, uvijek posezati za onim što daje lovu. A lova se ne daje za povijesne hrvatske teme. Eto, može se provući kroz  gangu među ilirskom braćom, ali to je sve.

Opet sveukupno, vani je bolja percepcija Hrvatske negoli među našim kulturnim politikantima. Žalosno je, a to je upravo zbog takvih negativnih spodoba, što je uzrok tomu samo turizam i nogomet. Nedavno sam pogledala  južnokorejski   film gdje je jedan sporedni lik imao na sebi hrvatski dres. Baš kao što smo redovito gledali dresove raznih britanskih, talijanskih i španjolskih klubova u filmovima diljem svijeta, danas zahvaljujući uspjehu hrvatskoga nogometa, jednako tako gledamo na svim kontinentima i hrvatski dres.

Drugi pak film o kojem ću reći par riječi, nije hrvatski nego francuski, a može još više svjedočiti o pomutnji koju stvori hrvatska kulturna politika koja preskače hrvatstvo.  Radi se o filmu Largo Winch(2008.). U njemu prirodne ljepote Hrvatske glumi Italija i Malta, a hrvatski izumrli jezik  glumi srpski jezik.  Glavni lik  se odgajao u Hrvatskoj uz more gdje su svi govorili srpski, a ako izguglate podatke o filmu, osim srpskoga, uz francuski i engleski, u filmu se pojavljuje i drevni jezik srpskohrvatski. Francuska, zemlja EU, ne zna za postojanje jednoga od jezika EU, hrvatskoga. Moraju izmisliti nepostojeći jezik. Umjesto teškoga hrvatskoga(koji se u Hrvatskoj očito više ne govori), jezikoslovci angažirani u ovome filmu su se potrudili rekonstruirati znatno lakši izumrli jezik, srpskohrvatski. Bitno je napomenuti da se radnja događa u više zemalja, ali ne u Srbiji. Tko je sudjelovao u rekonstrukciji srpskohrvatskoga, ostaje nepoznato, ali predmnijevam  zašto su se radije latili toga posla. Imali su lagan posao. Mnogi od tzv. hrvatskih pisaca i novinara koji bi trebali biti promotori hrvatske kulture, govore tim jezikom i dan danas. Zovu ga zajednički. Poučeni sudbinom latinskog i ilirskog na ovim prostorima, zajedničari se žestoko  bore da zajednički ne izumre. U bilo kojoj varijanti. Samo da nije isključivo hrvatski. Eh, taj agresivni čisto hrvatski kojim bi trebali govoriti tamo neki Hrvati pali s neba u sedmom stoljeću(možda i prije), i uporno padaju i upadaju u  domove i stanove sretnih jugoslavenskih solitera, ko najezda kukaca, buba, skakavaca…

Zbog takva leta s neba ne možeš im pohvatati jezik ni u ludilu. Lakše je slušati jergoviće, tomiće, dežuloviće, HND sektaše,  što ti o jeziku tvome poje i na kraju spoje. Pad Hrvata s hrvatskoga neba u (ne)kulturnu zbilju prosječnog malograđanina Jugosl(a)ovena stvara golemu pomutnju i njima samima, a kamoli stranim jezičnim stručnjacima. Srpski glumac Miki Manojlović glumi oca glavnoga lika Larga Wincha iz istoimena filma, pa su možda štedjeli na stručnim jezičnim savjetima, a možda im nije ni bilo bitno pored jugoslavenskih krkana iz Hrvatske koji će pozdraviti takve smutnje i pomutnje s pozdravom: Za srpsko-(ako baš mora i)hrvatski, uvijek zajednički,  spremni! I kako vidim, puno su spremniji od naše spremnosti za standardni hrvatski jezik. Da ne ostane samo na deklariranim novinarima i piscima Jugoslavenima, trulu hrvatsku kulturnu politiku, potvrdit će i  mladi sportski novinari koji su jezik učili od srpskih kolega iako su rođeni netom prije samostalnosti ili koju godinu poslije. I oni u svojim prijenosima nogometnih utakmica, rekonstruiraju drevni srpskohrvatski. Tako nam taj jezik, ako uzmemo u obzir nogomet kao svjetski najvažniju sporednu stvar na svijetu, globalno zabija. Prečka i stativa debelo penetrira u mrežu grede i vratnica. Čvrsto se nadam da nakon Zakona o  hrvatskome jeziku, takvo što neću više slušati.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo