D. Dijanović/Europa i Hrvatska u migracijskom žrvnju

Identitetski inženjering na Starom Kontinentu

Britanski političar Enoch Powell 20. travnja 1968. godine održao je govor poznat kao “Rivers of blood” (Rijeke krvi), u kojemu je, govoreći o masovnim migracijama, nagovijestio probleme s asimilacijom migranata, te se založio za poticanje njihova povratka u domicilne zemlje. U govoru povodom usvajanja antidiskriminacijskog zakona Powell je citirao rimskog pjesnika Vergilija i njegovu Eneidu te predskazao: “Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi”. Iako su Powellovi stavovi uživali potporu više od 70 posto javnoga mnijenja (a spominjalo ga se i kao mogućeg premijera), on je proglašen ksenofobom i rasistom. Malj kulture otkazivanja zapečatio je Powellovu političku karijeru, no njegov se govor pokazao proročkim.

Američki vanjskopolitički autor Robert Kaplan u kontroverznom članku „The Coming Anarchy“ 1994. upozorio je da će masovne migracije kao dio nadolazeće anarhije izazvati tenzije diljem svijeta. Migracije se, ako zanemarimo površne i jednodimenzionalne poglede bliske aktivistima za ljudska prava, danas ne smatraju samo humanitarnim pitanjem, nego su već odavno ušle u sferu sekuritiziranih fenomena. One se tretiraju kao jedan od najvećih izazova međunarodne sigurnosti.

Radna snaga

Aktivisti masovnih migracija ističu kako je Europi potrebna radna snaga. To je, naravno, točno, no rijetko se ide u korijene demografske devastacije Europe koji su u šezdesetosmaškoj revoluciji čije je temelje pripravila neomarksistička Frankfurtska škola. Ova je napadala instituciju obitelji kao fašističku kreaciju te je proizvela seksualnu revoluciji čiji se plodovi svode na to da u vremenu u kojemu se nikada više priča o seksu ima sve manje novih ljudi.

No vratimo se na radnu snagu. Točno je da dio miganata krpa deficite u različitim industrijama i manualnim granama, no dobar dio migranata koji dođu u Europu ne rade, nego iskorištavaju socijalnu mrežu. Istraživanje Londonskoga sveučilišnog kolegija pokazalo je da su useljenici izvan europskoga gospodarskog prostora iz uslužnog sektora Velike Britanije izvukli 95 milijardi više nego što su uplatili poreza, od 1995. do 2011.

Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Europe“ navodi primjer Japana. Usprkos tomu što je veće gospodarstvo od bilo kojeg u Europi, Japan je politiku masovne imigracije izbjegao donošenjem odluka koje je zaustavljaju, odvraćanjem ljudi od toga da ostanu u zemlji i otežavanjem dobivanja državljanstva ako niste Japanac. To pokazuje da je i u našemu hiperpovezanom dobu moguće da moderna ekonomija izbjegne masovnu imigraciju u dokaže kako taj proces nije „neizbježan“. Uostalom, ako nam je potrebna radna snaga, zašto se ne vodi takva politika koja će osigurati da se radnici nakon zaslužene mirovine vrate u svoje domicilne zemlje?

Iako politički korektni ljevičarski i liberalni mediji vole pisati o toleranciji, otvorenosti i multikulturalizmu, predgrađa mnogih europskih gradova ne daju ni približno takvu sliku. Visoka stopa kriminala i relativno česti fizički napadi migranata na domicilno stanovništvo, uključujući i pojave silovanja žena (posebno u getima), surova su realnost mnogih europskih gradova i dokaz da je dosadašnji odnos prema doseljenicima bio pogrješan, jer ih nije integrirao u europsko društvo. O tome mediji uglavnom šute, ali su zato vrlo agilni kad je potrebno, prema Godwinovu zakonu, napasti pojedince koji upozoravaju na ove probleme i proglasiti ih hitlerovcima, rasistima, nacistima, fašistima i sl.

Nepremostive civilizacijske razlike

Europljani, premda svi kršćani i bijelci, slične kulture i običaja, stoljećima su međusobno ratovali i međusobno se ubijali. Što bi tek moglo biti u odnosima između ljudi posve različitih običaja, različite kulture i civilizacije? U ljudskoj je prirodi strah od Drugoga i često projiciranje odgovornosti za vlastite neuspjehe na Drugoga. Na žalost, ali to je tako. Empirijski je to dokazano kroz povijest svijeta. I ako smo toga svjesni, zašto onda namjerno potencirati nekontrolirane migracije i stvarati plodno tlo za mržnju i moguće sukobe?

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil ni jednome Sirijcu, rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu?

Migrantski običaji i kultura dijametralno su suprotnim europskima. Velikim dijelom to prozilazi iz vjerske komponente. Posušajmo ponovno Murraya: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastiti vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje.

I dalje: „Svih proteklih desetljeća gotovo nitko nije uzeo u obzir ideologije ili uvjerenja ljudi koji stižu u Europu niti je pokazao imalo zanimanja za to. Političari i mediji općenito su umanjivali razlike između islama i bilo koje druge vjere i nisu odustajali od stava da je rješenje problema, ako problem uopće postoji, vezati budućnost europskih društava za budućnost islama podupiranjem ‘umjerenijih’ kako bi prevladao ‘reformirani islam’. To će, uporno su tvrdili političari, riješiti i europski problem i problem islama u cjelini. Kao da uopće nisi bili svjesni činjenice da je islamska povijest od mutazilita u desetome pa do Iranca Alija Daštija u dvadesetom stoljeću svjedočila brojnim reformističkim pokretima i pojedincima sklonim reformama, ali da su svi poraženi silom, argumentima i žalbama fundamentalista. Europski političari vezivali su buduću sigurnost Europe za reformistički pokret koji se kroz cijelu povijest pokazao neuspješnim i koji će po svoj prilici propasti. No oni i dalje nisu odustajali od tog argumenta“.

Bivši libijski predsjednik Muammar al-Gadafi svojedobno je govorio o islamizaciji Europe putem demografije. Turski je pak predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poručio: “Džamije su naše kasarne, / kubat naši štitovi, / munare su naša koplja, / a klanjači naši vojnici. / Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru. / Allahu ekber, Allahu ekber”.

Teroristički napadi kojima svjedočimo posljednjih godina – od Nice i Beča do Pariza do neki dan Bruxellesa – pripadaju terorizmu religijskoga vala te imaju jasan rukopis radikalnoga islama. Oni su posljedica promašenih protueuropskih politika koje se već desetljećima vode u Europi vabljenjem ljudi iz sasvim drukčijega kulturno-civilizacijskoga i vjerskoga miljea, ali su dijelom i posljedica intervencionističke politike na Bliskom istoku.

Islam jednostavno nije spojiv s demokracijom, tj. kako je to 1970. u Islamskoj deklaraciji zapisao Alija Izetbegović, islam i ne-islamski poredci međusobno su nespojivi jer „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.

U izvršenju terorističkih napada često sudjeluju pripadnici trećega ili četvrtoga naraštaja doseljenika. Siromaštvo i odbačenost pritom nisu glavni motivi terorističkih napada. U knjizi Samira Khalila Samira Islam na Zapadu ističe se da su glavni uzročnici radikalizacije muslimana u Europi tzv. imami. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, upozorava ovaj autor, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama. Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju primateljicu, već naprotiv, „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju su se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladim muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dviju kultura, od kojih su do kraja zapravo usvojili samo jednu“.

Isti autor, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na područje islamologije u istoj knjizi dodaje: „… Istinski su razlozi posve drugi te pripadaju samome muslimanskome svijetu. U biti je riječ o indoktrinaciji koja se čini počevši od osnovne škole, kao i u džamijama te u vjerskome tisku i ostalim medijima. Ta teorija onomu koji je želi slušati neprestano ponavlja kako je kršćanski Zapad pokvareni svijet koji tvore bezbožnici (kuffár); izopačene osobe koje besramno liježu s prvom osobom koja naiđe te općenito prakticiraju najodvratnije gadosti. Navedeno učenje neprestano opetuje kako je Bog naredio da se uklone bezbožnici, homoseksualci, bludnice, kao i svi ostali koji zemljom šire pokvarenost te kako On odobrava i ofenzivni rat, ukoliko je potreban da bi se očistila zemlja. Širenje islama svim mogućim sredstvima volja je Božja, sve dok Dar al-Harb (Kuća Rata), odnosno, Darr al-Kufr (Kuća Bezboštva) – a to znači sve nemuslimanske zemlje, postanu dijelom Dar al-Islam ili Dar al-Salam (Kuće Islama, odnosno, Kuće Mira). Srednjovjekovni, ali u suvremeni pravni pisci pojašnjavaju kako bi svi oni koji pripadaju Kući Rata (ili bezboštva) nemaju pravo štititi ni svoja dobra, niti svoj život. Drugim riječima, takvi se mogu opravdano ubijati i otimati im dobra, jer zemljom šire zlo“.

Šerijat u Europi?

Na X-u profilu portala Visegrád 24 nedavno je objavljen kratki video iz Berlina koji pokazuje mišljenja dijela muslimana u Njemačkoj. Za vrijeme propalestinskih prosvjeda novinari su pokušavali intervjuirati prosvjednike, a jedan novinar uspio je ući u raspravu s jednim prosvjednikom. Mladi prosvjednik je na upita novinara: „Ti želiš autentični islam?“, odgovorio: „Svatko tko se naziva muslimanom trebao bi željeti uspostavu šerijata u cijelom svijetu. Ja želim uspostavu šerijata u Njemačkoj”. Tada se u raspravu umiješao prolaznik koji je pitao prosvjednika: „Ukinuo bi njemački ustav da možeš?”, a prosvjednik je odgovorio bez razmišljanja: „Definitivno”. Prosvjednik vjeruje da je obveza muslimana u trenutku kada postanu većina u Njemačkoj pretvoriti zemlju u džamahiriju (islamsku republiku).

Brojni Francuzi povezuju dramatičan porast silovanja i napastovanja s naglim porastom imigracije iz Maghreba (sjeverne Afrike) i Bliskog istoka. U posljednjih sedam godina ubrzano raste broj prijavljenih slučajeva silovanja i napastovanja u Francuskoj. Prema podatcima francuskog Ministarstva unutarnjih poslova 2016. godine bilo je prijavljeno 12.820 slučajeva silovanja i napastovanja, četiri godine poslije 22.770 slučajeva, a 2021. godine 30.780 slučajeva! Slične pojave imamo I u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj i drugim zemljama.

Prema izvješću o utjecaju radikalnog islama na francusko obrazovanje, čak 100.000 učitelja doživjelo je fizičku agresiju učenika migranata. Prošlogodišnje ankete pokazuju da više od 50 posto od njih namjerno izostavljaju određeni sadržaj zbog straha od muslimanske agresije. Svaki drugi prosvjetni radnik boji se nekog od svojih učenika. Aksiološku prazninu koju je unio model po kojem se obrazovanje uopće nije trebalo odnositi na vjeru sve više popunjava islam. Iako teoretski nema mjesta vjeri u francuskim školama, u praksi muslimanski učenici uspijevaju nametnuti svoja pravila u gotovo svakom području školskog života.

Strah da ne budete proglašeni islamofobom i rasistom (ili, u gorem slučaju, ubijen kao u nizu slučajeva u Nizozemskoj) u svim je ovim zemljama rasprava posljednjih desetljeća bila moguća samo unutar zadanih parametara „pomišljivog mišljenja“. Situacija se mijenja pa je tako nedavno gritanska ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman (koja je indijskoga podrijetla pa može reći više od drugih) upozorila na to da su nekontrolirane migracije egzistencijalni rizik za zapadne nacije i pozvala da se preispita sporazum koji je utjecao na globalnu politiku azila zadnjih sedam godina.

Od ljudskih prava do šerijata

Politika multikulturalizma odavno je propala. Riječ je o protuzapadnoj ideologiji (Samuel Huntingon) koja služi za mijenjanja europskog identiteta. Tamo gdje su migranti manjina igraju na kartu ljudskih prava u suradnji s ljevičarim i woke aktivistima, a tamo gdje su većina više nema ljudskih prava, nego nameću svoja pravila i zazivaju uvođenje šerijata. Uostalom, kakav je to mutlikulturalizam kad u nekim dijelovima Londona ili Amsterdama više nema domicilnog stanovništva? Na udaru migranata posebno su Židovi. I to ne samo nakon nedavnog početka rata u Gazi. Premda čine manje od 1 posto francuskoga stanovništva Židovi su proteklih godina žrtve gotovo polovice svih zabilježenih rasističkih napada u Francuskoj. Nasilje prema Židovima esklira posljednjih tjedana. Samo u Francuskoj u nekoliko je tjedana zabilježeno više od 1000 antijudaističkih izgreda.

Među migrantima bez dvojbe ima značajan broj ubačenih terorista koji ciljano dolaze u Europu, a ima i onih kojima je cilj islamizacija Europe, no treba biti pošten i ljudski reći da većina migranata nisu teroristi te su i sami žrtve globalističkih projekata i geopolitičkih eksperimenata na Bliskom istoku. Migranti pretežito nisu svjesni da ih globalisti koriste kao oruđe kojim će ostvarivati svoje ciljeve. Ne treba srdžbu usmjeravati prema njima, oni su uglavnom nesretni ljudi koji se ovdje nadaju boljem životu (nitko ne odlazi od svoje kuće ako mu je ondje lijepo) i koji su često žrtve zabluda i iskrivljenih predodžbi o mitskome Zapadu na kojemu će ostvariti svoje snove. Migracije su kontrolirane i projektirane, a provode ih globalistički krugovi kojima migranti služe s jedne strane kao „rezervna armija kapitala” (jeftina radna snaga), a s druge kao kao poluga dekristijanizacije Europe, tj. poluga identitetskog inženjeringa.

Velika zamjena stanovništva

Pred koji mjesec donesena je rezolucija Europskog parlamenta u kojoj se tvrdi da u svim državama članicama Europske unije politički predstavnici ekstremne desnice uspješno promoviraju teoriju Velike zamjene kao jednu od ključnih točki u svome političkom diskursu. Autor teorije je francuski pisac Renaud Camus, koji opisuje fenomen kao proces pri kojem se etnički Europljani nastavljaju bivati demografski zamijenjeni strancima putem politika koje guraju liberalne „elite“ koje promiču masovne migracije i nizak natalitet.

No zamjena stanovništva je realnost. Iako nije koristo tu sintagmu, na nju je 2013. u knjizi „Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“ upozorio papa Benedikt XVI. kad je zapisao: „Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije“.

I Hrvatska je posljednjih godina ušla u migracijski žrvanj. Ove godine u Hrvatskoj je bilo oko 200.000 stranih radnika, a agencija Fitch ističe da Hrvatskoj treba pored ovoga još novih 200.000 stranaca. Već time oni bi u Hrvatskoj čini više od 10 posto stanovništva, što se kroz nekoliko desetljeća pretvoriti u 30-40 posto. Identitetski inženjering uvijek kreće s pričama o nedostatku radne snage, a onda se pretvara u kolonizaciju.

Hrvatska je nedovršena država, u rasulu na svim područjima, pa je jasno da se i o demografiji nije vodila gotovo nikakva briga svih ovih godina. Umjesto da se mladim ljudima olakšao život u Hrvatskoj, prvenstveno poreznim rasterećenjima (porezi se zbog širenja uhljebljeničko-partijskih mreža konstantno povećavaju), i da se učinilo sve da se hrvatsko iseljeništvo aktivno uključi u gospodarski život Hrvatske (iseljeništvo za Hrvatsku ima i demografski potencijal), činilo se sve da se mladim ljudima ogadi život u Hrvatskoj, da ih se doslovce otjera iz države. Sada se umjesto njih dovodi strance. Kamo vode takve politike, nije teško zaključiti.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo