Opasna tranzicija međunarodnog poretka

Sva zbivanja na globalnoj geopolitičkoj sceni ukazuju nam na to da je došlo do velikog povratka realizma u međunarodne odnose. Živimo u vremenu tranzicije međunarodnog poretka. Stari poredak se ruši, a novi se još nije rodio. To su najopasnija razdoblja u povijesti.

Kao i u svakome kriznom vremenu, tako i u današnjem dolazi do povratka geopolitike u javni prostor.  To znači i njezine ključne aspekte kao što su sukobi velikih sila i borba oko resursa i utjecaja. Takva sigurnosna situacija podrazumijeva i povećavanje vojnih proračuna, naoružavanje i klasičnu dinamiku sigurnosne dileme.  Liberalna paradigma međunarodnih odnosa u mnogim je aspektima srušena. Javljaju se države kojima je nacionalistička paradigma važnija od trgovine i suradnje.

Dio autora već više od petnaest godina govori o novom hladnom ratu koji, za razliku od – uvjetno govoreći staroga – ima tri globalna aktera: Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu.  Pritom se taj rat ne vodi u Koreji i Vijetnamu ili oko Berlina, nego na samim ruskim odnosno kineskim granicama, što ga čini i opasnijim.

Nema nikakve dileme da je agresija Ruske Federacije na Ukrajinu probila je određene sigurnosne barijere i proširile granice mogućeg. Analitičar Richard Haass primjećuje da je agresija preokrenula „mnoge pretpostavke koje su utjecale na razmišljanje o međunarodnim odnosima u razdoblju nakon hladnog rata. Završio je praznik iz povijesti u kojemu su ratovi među državama bili rijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija zemalja silom. I pokazalo se da ekonomska međuovisnost nije bedem protiv prijetnji svjetskom poretku. Mnogi su vjerovali da bi oslanjanje Rusije na zapadnoeuropska tržišta za izvoz energije potaknulo suzdržanost“.

Sve dosadašnje spoznaje govore o tome da je tzv. specijalna vojna operacija u Ukrajini trebala završiti kao blitzkrieg operacija u nekoliko dana. Nije prvi put u povijesti da su obavještajne službe dale vladaru krive informacije o stanju na terenu; informacije koje on želi čuti. U Ukrajinu su od 2014. do 2022. uložena velika sredstva u stvaranje proruskog raspoloženja, no posao očito nije odrađen. Umjesto cvijeća rusku je vojsku dočekalo protutenkovsko raspoloženje. Možemo reći da je ruski državni vrh počinio stratešku pogrješku. Krivo je procijenjeno raspoloženje ukrajinskog stanovništva, ali i snaga ukrajinske vojske.

Ruska vojska je 2014. i 2022. zauzela velik dio ukrajinskog teritorija, no značajan dio ciljeva nije ostvaren. Dok se u slučaju Čečenije, Gruzije i Sirije radilo o akcijama ograničenog dometa, ovdje je prvi put vojska Ruska Federacije došla u sukobu s jednom organiziranom državnom vojskom. K tome, iako je rat u Ukrajini primarno rat Rusije i Ukrajine, akt agresije, jasno je da u širem smislu možemo govoriti o ratu Ruske Federacije i Zapada koji Ukrajini pruža vojnu, političku i obavještajnu pomoć. I sam se ruski narativ u tom pogledu promijenio pa se više ne govori o denacifikaciji, nego o borbi protiv imperijalnog Zapada.

Ukrajinska vojska u prvoj je godini rata izvršile prve uspješne oslobodilačke operacije. To je davalo legitimitet pomoći koju Zapad u vojnom smislu pruža Ukrajini. Nakon tih prvih uspješnih operacija najavljena je velika kontraofenziva koja je prema nekim najavama trebala biti okrunjena oslobađanjem Krima. Ofenziva je krenula u lipnju, no sada je jasno da nije polučila očekivane rezultate. Nakon početnih nesnalaženja i pogrješaka i ruska je strana stabilizirala položaja i izgradila vrlo jaku obranu koju je vrlo teško probiti.

Već nekoliko mjesec rat u Ukrajini došao je u u pat poziciju. Pretvorio se rat iscrpljivanja u kojemu niti jedna strana ne može ostvariti značajniji vojni uspjeh i nadmoć bez velikih žrtava. Svaki zauzeti kilometar plaća se visokom cijenom broja poginulih. No unatoč tome i jedna i druga strana napadaju i vjeruju u pobjedu.

U takvoj situaciji, kad nema direktnoga strateškog dijaloga i bilo kakvog međusobnog povjerenja nastavak rata čini se kao najizglednija opcija. Svaki rat na kraju završava za pregovaračkim stolom ili kao zamrznuti konflikt kao u slučaju Koreje, no do tada će, na žalost, poginuti još veliki broj ljudi. Ukrajina se ne može prestati braniti jer u tom slučaju gubi državu, a Rusija ima velike zalihe naoružavanja što ju uvjerava u mišljenju da će dugoročni rat iscrpljivanja ići u njezinu korist. Sve to govori, pod uvjetom da će Zapad nastaviti pružati potporu u Ukrajini, u prilog tome da bi se rat mogao voditi još nekoliko godina. Teško da ijedna strana može postići takvu vojnu prednost da bi drugu dovela na pregovarački stol.

Od početka rata jasno je da presudnu pomoć Ukrajini pružaju Sjedinjene Američke Države. U toj zemlji već mjesecima opada potpora javnosti za politiku potpore Ukrajini. U lipnju je 65 posto Amerikanca željelo da Kongres osigura više oružja Kijevu, a sada je to oko 41 posto. Pad potpore posebno je naglašen kod republikanskog biračkog tijela.

Rat u Gazi, u koji su involvirani mnogi globalni i regionalni poluteškaši i teškaši, predstavlja novo opterećenje po američki proračun. Izrael je strateški saveznik SAD-a, a pokrenuta kopnena ofenziva na Gazu uključivat će ogromnu potrošnju vojnih resursa. To se događa u situaciji dok se na Zapadu već mjesecima govori o nedovoljnoj proizvodnji streljiva. Sve to dio američkoga vojnog establishmenta navodi na kalkulacije o tome koliko se resursa može investirati u koji konflikt. Oni radikalniji zahtijevaju preusmjeravanje vojno-sigurnosnih resursa iz Ukrajine prema azijsko-pacifičkoj regiji u okviru strateškog rivalstva s Kinom (koja, opet, uspostavlja sve snažniju suradnju s Rusijom) i prepuštanje ukrajinskog rata Europi, konkretno ponajviše Njemačkoj, pa u tom pogledu možda treba tumačiti nedavne najave njemačkog kancelara Olafa Scholza o tome da će njemačka vojska ponovno biti spremna za rat, ali udvostručenje pomoći Njemačke Ukrajini.

Ratu u Ukrajini ne nazire se kraj, a otvaranje novih kriznih žarišta kao i tranzicija međunarodnog poretka prema multipolarnosti svijet gura u još veću neizvjesnost. Više nego ikada svijetu su potrebni mudri državnici i obnova političke i ljudske odgovornosti. Zelotske politike bilo koje strane u kratkom roku mogu dovesti do globalnog rata s nesagledivim posljedicama po ljudsku civilizaciju.