Glavašević još do sutra može birati između prvorazrednog sljepila i podle pokvarenosti!

Dokle bezočnost i beščašće mogu ići pokazao je upravo u intervjuu za glasilo etničke manjine Srba u Hrvatskoj intervju što ga je s Bojanom Glavaševićem, zlosretnim sinom legendarnog Siniše Glavaševića, kojega je ubila srpsko-okupatorska barbarska sila, načinila i objavila Paulina Arbutina. On se po nizu danih izjava, a kakve daje već godinama, našao ruku pod ruku s notornim Miloradom Pupovcem. Koji je ono što se g. 1991. događalo u Vukovaru htio svesti na brojenje etničkih krvnih zrnaca i građanski rat. A nešto je sasvim, sasvim drugo bilo posrijedi. Pupovac dobro zna što. A Glavašević?

Evo nekoliko izvadaka iz Glavaševićevih odgovora u mnogo dužem intervjuu, objavljenom pod naslovom „Bojan Glavašević: Domovinski pokret je mržnja na plinski pogon“.

Vukovarsko stradanje je bilo velika tragedija 1991., a Penavino ponašanje velika je šteta za Vukovar danas. U hrvatskom društvu moguće je graditi političku karijeru na mitologiziranju karaktera srpske manjine.

Svi nevino stradali građani ujedinjeni su u svojoj tragediji. Koje god su im bile razlike u životu, u smrti im je zajedničko da su nevine žrtve. To je njihova nacionalnost, jedina koja im je preostala. Penava je ciljano vulgarizirao plakat i u prvi plan istakao ustašku konotaciju…

Intencija je jasna jer znamo što je HOS-ova ideologija. Neukusno je u proustaškom konceptu iskoristiti poginulog hrvatskog branitelja, Francuza, bez pristanka njegove majke. Istina o HOS-u i HOS-ovoj ustaškoj ideologiji nikome nije sporna, ali Penava i ekipa nemaju hrabrosti čvrsto stati iza nje, nego se kukavički poigravaju simbolikom. 

Domovinski pokret je mržnja na plinski pogon. Čak su i suverenisti, inače autentičnija desnica koja djeluje iz uvjerenja, za razliku od domovinaca koji djeluju iz interesa, potpuno fejk.

Uvjeren sam da građani Vukovara za Penavu nisu glasali da bi gurao ustaštvo, poraženu ideologiju Drugog svjetskog rata, u obilježavanje stradanja Vukovara 1991., niti da stradanje Vukovara eksploatira u svoje političke svrhe. Ustaštvu nije mjesto u Vukovaru i većina građana Vukovara to jako dobro zna.

Penava je vrlo destruktivan, velika štetočina i proizvođač mržnje u društvu, ali je i dalje politička margina i kao takav manje opasan nego kad je kolonu sjećanja dijelio HDZ kao politički mejnstrim za kojeg je glasalo 30 posto birača. Istinski mi je nevjerojatno da doista postoje ljudi, pritom Vukovarci, koji su u stanju monopolizirati i eksploatirati žrtvu Vukovara, pogaziti zajedničku svetinju. Okrenuli su se ne samo protiv Srba u Vukovaru, nego protiv Hrvata drugačijeg političkog opredjeljenja. Takvim skupinama ništa nije sveto.

Jedina krajnje desna stranka na vlasti koju su birali građani Hrvatske bio je HDZ i to u trenucima kad je sam bio sklon samospaljivanju na lomači mržnje i nacionalizma, ali ni to nije potrajalo.

U pluralnom društvu postoje trovači, ali borba protiv takvih trovača je aktivno građanstvo.

Mislim da trebamo graditi jednu uključivu politiku sjećanja u kojoj se povijesna istina jasno zna i njome se ne manipulira, a koja istovremeno ostavlja dovoljno prostora za sućut prema svim nevinim žrtvama, neovisno o nacionalnom predznaku. Ovo što vidimo danas, kako neki mladi ljudi uzvikuju nacističke pozdrave i slikaju se na Memorijalnom groblju u Vukovaru s rukama podignutim u takozvani rimski pozdrav, to je jednim dijelom posljedica činjenice da društvo i politika nešto takvo jasno ne osuđuju.

A osuda je svima u interesu: obrana Hrvatske u Domovinskom ratu nije bila vezana ni za ustaštvo ni za nacizam, izjednačavanje tih ideologija s obranom Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu predstavlja najveću zamislivu uvredu svima onima koji su dali život za slobodnu, demokratsku Hrvatsku. Ti mladi ljudi zapravo nemaju pojma što je domoljublje i netko bi ih tome trebao naučiti. Hrvatsku se ne voli tako da zazivaš genocidne ideologije.

Glavašević se tako našao ruku pod ruku s notornim Miloradom Pupovcem, koji ono što se g. 1991. događalo u Vukovaru hoće svesti na brojenje etničkih krvnih zrnaca i građanski rat. A nešto je sasvim drugo bilo posrijedi. Bila je posrijedi nezakonita pobuna protiv vlasti tadašnje (Socijalističke) Republike Hrvatske, terorizam, četništvo, agresija jugoslavenske vojske na jedan od dotadašnjih konstitutivnih jugoslavenskih naroda odnosno na njegovu konstitutivnu republiku, bilo je posrijedi miješanje Beograda, sigurnosnih i paraobavještajnih službi Srbije, angažiranjem rezervista i dragovoljaca, a sve s ciljem prisilnog pokoravanja i Vukovara i Hrvatske, prisilnog zadržavanja Hrvatske u Jugoslaviji ili komadanja osamostaljenje Hrvatske poradi stvaranja „velike Srbije“, do zamišljene zapadne granice Virovitica – Karlovac – Karlobag.

O tomu ni Glavašević ni Pupovac nikada ništa ne kažu, a dalo bi se reći. I kada liju krokodilske suze za Srbe koji su u Vukovaru i oko njega tobože stalno pod nekakvom presijom, represijom i ugrozom i danas, trebalo bi prvo reći u čemu je problem. A problem je u prikrivanju zločina i masovnih grobnica, u skrivanju i neprocesuiranju zločinaca s agresorske strane, u abliranju i povlašćivanju pripadnika vojske i policije „republike srpske krajine“ koji su počinili zločine, a osobito u nepriznavanju počinjenih zala i zločina.

Zla i zločine počinjene u ime spomenutih agresora i ostalih Pupovac nikada nije priznao, a praktički ni izričito spomenuo. Ne! On se samo bavi nekakvom “hrvatskom krivnjom”. Ovih godina, pod Plenkovićevim kišobranom, baca vijenac u Dunav, mimo cijelog Vukovara i cijele Hrvatske koja dolazi u Kolonu sjećanja i odlazi na mjesta masovnih pokolja koje su počinili spomenuti. A Glavašević na svoj način izjednačava krivnju i hoće sve što se događalo svesti na neki izmišljeni građanski sukob u samom Vukovaru.

Ne, druže i filočetniče i jugoslave Glavaševiću, nije za Vukovar bitan bio niti se događao unutar njega građanski rat, niti je sve skupa bilo samo “veliko stradanje”, nego i “veliki, masovni zločin”! Zločin u ime Jugoslavije i zločin u ime “Velike Srbije”. Vukovar je bio dio hrvatske republike koja se demokratski odlučila biti samostalnom državom. Dio te osamostaljene države bio je i Vukovar, koji se najviše našao na udaru svih rodova vojske i paravojske zato što je bio najbliži Srbiji i Beogradu, kao produžene ruke politike Beograda koji nije poštovao pravo Hrvatskoj da sama odlučuje o svojoj sudbini, dok se istodobno nije dopuštalo ni pomisliti da itko takvo pravo na suverenost ne bi priznavao samoj Srbiji.

Ignorirati to i baviti se brojenjem krvnih zrnaca stradalih u Vukovaru znači ili prvorazredno sljepilo ili prvorazrednu podmuklost i pokvarenost. Za Pupovca znamo da sve zna i sve  razumije, samo se pravi da ne zna i ne razumije. Za Glavaševića nismo sigurni da sve i sve razumije. On do sutra, 18. studenoga 2023. još može birati između prvorazrednog sljepila i podle pokvarenosti.

To će biti njegov definitivni izbor, za koji više ne će postojati „popravni rok“.

Hrvatsko nebo