Arapsko-islamski samit: Verbalne akrobacije koje potvrđuju nemoć i neuspjeh

Ishodi Arapsko-islamskog samita uglavnom se svode na riječi kojima nedostaju praktični i jasni koraci koji će omogućiti djelovanje i ostvarivanje utjecaja – zaključuje dr. Saeed al-Hajj u svom komentaru, pod gornjim naslovom, velikoga arapsko-islamskog skupa održanoga prije nekoliko dana u Rijadu, glavnom gradu Saudijske Arabije. Komentar je objavljen na platformi AlJazeera, koju financira katarska vlada, inače bliska Iranu i Hamasu, ali i u kontaktima sa SAD-om kao neke vrste posrednik u prijeporima SAD-a s muslimanskim zemljama.

Rijad je 11. studenoga bio domaćin izvanrednog Arapsko-islamskog samita na kojem se raspravljalo o izraelskoj agresiji na Gazu, nakon više od jednog mjeseca od njezina početka. Iako je motiv za spajanje dvaju samita bio ujedinjenje napora u tom pogledu, stavke završne deklaracije samita bile su daleko od akcije i utjecaja.

Dva samita

Nekoliko sati prije održavanja dvaju samita, samita Arapske lige i samita Organizacije islamske saradnje, Rijad je, u svojstvu domaćina, objavio da će biti spojeni u jedan zajednički izvanredni samit. U priopćenju saudijskog ministarstva vanjskih poslova navedeno je: “Polazeći od toga da su čelnici svih zemalja svjesni značaja ujedinjenja napora i izlaska s jedinstvenim kolektivnim stajalištem koje izrazuje zajedničku arapsko-islamsku volju u svezi s onim čemu Gaza i palestinski teritoriji svjedoče glede opasnog i nezapamćenog razvoja događanja, što iziskuje arapsko i islamsko jedinstvo u suprotstavljanju njihovim posljedicama i njihovu obuzdavanju.”

Samitu su nazočili čelnici na visokim pozicijama u arapskim i islamskim zemljama, a većina utjecajnih zemalja uzela je udjela na razini predsjednika, što je dalo dodatno značenje spajanju dvaju samita u jedan. Mnogi su stoga očekivali više kada je riječ o ishodima samita u Rijadu.

Govori većine čelnika koji su se obraćali na samitu bili su usmjereni na nužnost hitnog prekida paljbe, uvođenje pomoći stanovnicima Pojasa Gaze, odbacivanje ideje raseljavanja na jug Pojasa ili u Egipat, na što je okupatorska vlada pozivala. Također, stavljen je naglasak na prava palestinskog naroda, između ostalog i na uspostavljanje njihove nezavisne države.

Samit je izdao deklaraciju u čijoj se preambuli naglašava “naš jedinstven stav u osudi brutalne izraelske agresije na palestinski narod“, te kako se „zajedno suprotstavljamo toj agresiji”, i humanitarnoj katastrofi koju ona uzrokuje, ukazujući da samit radi na tome da se zaustavi agresija i “okončaju sve nezakonite radnje Izraela”.

U preambuli deklaracije objavljene na zajedničkom samitu podsjeća se na prijašnje rezolucije Ujedinjenih naroda u svezi s palestinskim pitanjem, a pozdravljena je i nedavna rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda u svezi s ratom. Istaknuto je da palestinsko pitanje zauzima središnje mjesto i da je Arapska mirovna inicijativa za mir bitna referenca. Navedeno je i to da Izrael, kao okupatorska sila, snosi odgovornost za nastavak sukoba te se upozorava na “katastrofalne posljedice osvetničke agresije koju je pokrenuo Izrael”, što doseže razinu “masovnih ratnih zločina”.

Deklaracija ima 31 stavak, a u prvom se osuđuje “izraelska agresija na Pojas Gaze, ratni zločini i barbarski, brutalni i neljudski masakri” koje čine okupatori. Drugi odbacuje izgovor “samoobrana”, kojim bi se opravdavala gore navedena djela. Treća stavak nešto je što se možda najviše ističe u deklaraciji, a predviđa da se “pod hitno prekine opsada Gaze i naredi ulazak arapskih, islamskih i međunarodnih konvoja humanitarne pomoći”, uključujući hranu, lijekove i gorivo, u Pojas i da se uputi poziv međunarodnim organizacijama da sudjeluju u tom procesu.

Tunis je izrazio suzdržanost prema “svemu što je navedeno u deklaraciji, osim točaka koje se odnose na trenutni prekid agresije na palestinski narod, hitno uvođenje humanitarne pomoći i ukidanje opsade” u cijeloj Palestini. Irak je izrazio suzdržanost prema izrazu: “rješenje s dvjema državama”, zato što je u suprotnosti s iračkim zakonom, te prema izrazu: “ubijanje civila”, jer se time izjednačava “palestinski mučenik s izraelskim doseljenikom”, a i u pogledu izraza: “uspostavljanje normalnih odnosa”.

Između nemoći i neuspjeha

Prva stvar koja privlači pozornost jest da se ovaj “izvanredni i hitni” zajednički samit održava nakon više od mjesec dana od agresije na Pojas Gaze, i nakon što je broj poginulih premašio 11.100 osoba, dok je ranjenih višestruko više, pored toga da je nametnuta opsada i zabrana ulaska hrane, vode, lijekova i goriva. Ministarstvo zdravlja u Gazi priopćilo je, na dan održavanja samita, da “ nije u stanju ni prebrojati žrtve”, zbog prekida telefonskih komunikacija i interneta. Nema sumnje da će odgađanje održavanja samita, i to u vrijeme dok traje ovakva katastrofalna situacija, imati konotacije koje će se direktno odraziti na njegove ishode i mogućnost da ostvari utjecaj.

Druga napomena: u zaključcima samita dominiraju verbalne i retoričke formulacije poput zahtjeva, molbi, potvrda, poziva i izjava potpore, uz gotovo posvemašnju izočnost bilo kakvih praktičkih koraka koje bi samit, na kojem se okupilo 57 čelnika arapskih i islamskih zemalja, trebao poduzeti u svezi sa zajedničkim pitanjem kao što je palestinsko, okupatorskim praksama koje su opisane u uvodu i preambuli, a i činjenicama na terenu.

S druge strane, jedina praktička odluka, a to je razbijanje opsade i dovođenje pomoći, bila je nejasna. Nije objašnjen njezin mehanizam, nisu predstavljeni načini njezine provedbe niti kako da se suprotstavi postojećoj nepopustljivosti Izraela glede ulaska pomoći u Pojas Gaze. Prema tome, može se reći da je to više želja i poziv nego praktički plan.

Također, stavke deklaracije u cijelosti izostavljaju pitanje bilo kakvih sankcija državi okupatoru ili njezinim podupirateljima. Dapače, izostale su i prijetnje sankcijama, kojih nije bilo čak ni u stavku koja poziva na „zaustavljanje izvoza oružja i municije okupatorskim vlastima“. Samo se u 12. stavku poziva na osudu, kako je to nazvano, dvostrukih standarda u primjeni međunarodnog prava. Istaknuto je da će dvostruki standardi “ostaviti traga” na stavove arapskih i islamskih zemalja jer “dovode do razdora između civilizacija i kultura”.

Čak ni uobičajeni jednostavni diplomatski koraci, poput povlačenja ili protjerivanja veleposlanika, ili prijetnje zaleđivanjem ili prekidom diplomatskih odnosa, nisu bili izričito spomenuti u deklaraciji, već su korištene preširoke formulacije, poput: “poziva državama članicama Organizacije i Lige da izvrše diplomatski pritisak” na okupatorske vlasti.

Za razliku od onoga što je na samitu opisno kao ratni zločini i gnusni masakri, u deklaraciji i njezinim stavkama ističe se da je mir jedino rješenje za sukob s okupacijom. Ponovo je stavljen naglasak na Arapsku mirovnu inicijativu i dvodržavno rješenje, uz poziv da se organizira mirovna konferencija u regiji što je prije moguće.

Pozitivna je stvar da je odbijena ideja o raseljavanju stanovništva Gaze, a istaknuto je i to da raseljeni imaju pravo na povratak svojim domovima. U  stavku 14. osuđuje se “raseljavanje milijun i pol Palestinaca sa sjevera Pojasa Gaze na njegov jug”, a takva formulacija mogla bi sugerirati da su civili napustili sjever Pojasa Gaze, što nije točno. Moglo bi se desiti da okupatorske snage, koje prihvaćaju takvu propagandu, to zloupotrijebe.

Na kraju, u stavku 16. stoji da se „osuđuju ubijanja i ciljanja civila“, te se naglašava da „nema razlike između života jednih i drugih“, što znači jednakost između dvije strane. Irak (i Tunis implicitno) izrazili su suzdržanost u pogledu tog stavka. Možda to ukazuje na to da je prijedlog stavka bio još jasniji u svom tekstu: „civili s obiju strana“, a zatim je to izmijenjeno zahvaljujući odbijanju i prigovorima država članica, kako se navodi u nekim izvještajima.

Prema tome, ishodi Arapsko-islamskog samita uglavnom se svode na riječi kojima nedostaju praktički i jasni koraci koji će omogućiti djelovanje i ostvarivanje utjecaja. Čini se da su nesuglasice i neslaganja među državama članicama pridonijele tome da se istupi s ovakvim stavcima i preširokim terminima, koji su više apeli, nego pozivi na praktično djelovanje. Ne može se reći ni da su to upozorenja ili prijetnje bilo kakvim sankcijama, diplomatskim ili formalnim, kako okupatorskoj državi, tako i njenim podupirateljima. Čak i u stavku koja se tiče ukidanja opsade i “hitnog“ dopremanja pomoći nedostajalo je detalja o mehanizmu provedbe i stranama koje će to poduzeti. To će zasigurno biti ispit za provedbu u praksi, kao i za kredibilitet samita i zemalja koje u njemu sudjeluju.

Prema tome, ishod Arapsko-islamskog samita potvrđuje stanje arapskog i islamskog svijeta u vezi s agresijom na Pojas Gaze. To je stanje u kojem se miješaju nemoć, neuspjeh i razočaranje, iz čega bi pojedini mogli naslutiti neki vid umiješanosti. Nema sumnje u to da ishodi samita ne sadrže nikakvu praktičnu zaprjeku “izraelskim“ okupatorskim vlastima i njihovu vojnom establišmentu koja bi ih spriječila da nastave činiti masakre. U njima nema ničega što bi vršilo pritisak na zemlje koje ih podupiru, ponajviše Sjedinjene Američke Države, kako bi smanjile tu potporu, a kamoli zaustavile rat. Prema tome, postoji zabrinutost da će ovi ishodi i njihove jasne implikacije potaknuti okupatorsku državu da pojača opsadu Gaze i potaknuti ju na nove masakre i ratne zločine, kao što se dogodilo u prethodnim epizodama.

Povezano:

Z. Gavran: Izraelsko-palestinski, židovsko-arapsko-iransko-muslimanski gordijski čvor užasa – i kako ga razriješiti

AlJazeera/Hrvatsko nebo