Reći nam je NE plačljivom hrvatstvu i reći nam je DA ozbiljnoj hrvatskoj politici!

Antipolitici valja suprotstaviti politiku i angažman! Pri čemu se mora upozoriti svakoga da angažman nije davanje oduška vlastitim osjećajima i frustracijama po fejsbuku i drugdje u nestvarnom i neobvezujućem prostoru. Moramo joj suprotstaviti politiku i angažman ne samo zato što će se realpolitika odnosno politička vlast, ako se mi i ne bavimo njom, ona baviti nama, nego zato što je u pitanju sudbina hrvatskog naroda. Stoga „… naši bi ljudi trebali definitivno i za uvijek shvatiti, da je politika u svojoj bitnosti nauka o sudbini naroda, kao i primjena te nauke, pa prema tome predstavlja najsuperiornije, najteže i najodgovornije zanimanje“ (Ivan Oršanić, Vizija slobode).  

Neslužbeno je predizborna kampanja počela. Počele su razno-razne igre kakve su već viđene prije svih dosadašnjih izbora. Ništa posebno. Kao i do sada, pojavit će se novi i stari „spasitelji“, rashodovani političari, hrpa nezavisnih lista i kandidata, registrirat će se nove stranke koje će grickati po koji postotak glasova kako bi ih po D’Hondtovoj metodi vratili stvarnim (tajnim) osnivateljima i oduzeli glasove njihovim konkurentima ili, ako prođu prag, postali dio većine; već zaboravljene velike afere i skandale oživljavat će se kako bi se koga ustoličilo ili uništilo. Itd., itd. „Sve za vlast, vlast ni za što!“.

“Duboka država”, značajevi i poslušnici

Tzv. „duboka država“ (nositelji stvarne političke i druge moći u postsocijalističkoj i postjugoslavenskoj RH) intenzivira svoje aktivnosti s ciljem da okupi oportuniste, minimaliste, domaće plaćenike, tuđe sluge, izdajnike i kukavice, i sve one koji bi po katoličkoj vjeri (ne dao Bog) završili u paklu. Njezin trajni cilj jest osigurati „liberaliziranoj i globaliziranoj“ staroj Partiji, raspoređenoj u dvjema velikim i nizu malih stranaka i u svim važnim institucijama, daljnju kontrolu hrvatske države.

Mogli bismo reći da je domaća tzv. „duboka država“ patentirala i nametnula „jednopartijsko višestranačje“ i da je do sada uspješno spriječila nastanak ili rast onih opcije koje se njemu protive ili bi ga mogle razobličiti odnosno ’razmontirati’. I to tzv. „duboka država“ i mnoštva ’nadležnih’ političkih, institucionalnih, znanstveno-stručnih, prosvjetno-propagandnih, medijskih i drugih pregalaca koji joj služe nazivaju demokracijom. Za takvu njihovu demokraciju nisu naime potrebni demokrati ni čvrsti i samostojni karakteri, hrvatski: značajevi, nego poslušnici.

Tome treba dodati i utjecaj tzv. „međunarodne zajednice“, koja funkcionira kao neka vrsta međunarodne odnosno globalne „duboke države“ i koja je od 2000. do danas bila presudna da se ustoliči točno određene ljude i opcije – one koje će ostvarivati interese njezinih glavnih sila, a ne hrvatske narodne interese. Zanimljivo je da i domaća i međunarodna „duboka država“ jako dobro surađuju; zna se, naravno, koja vodi glavnu riječ.

U takvu ozračju ljudi gube vjeru u demokraciju i više ne reagiraju na klišeje kao na onaj da demokracija nije savršen sustav, ali je najmanje loš; ili da je demokracija loš oblik vladavine, ali da ne znamo bolji. U bilo kojem sustavu ljudi mogu biti žrtve autoritarnih, nesposobnih i korumpiranih vladara, no čak i u formalnoj demokraciji kao što je naša mogu ih birati ili ih kažnjavati, uzdizati ih ili ih srušiti.

Odluke naroda nisu nepogrješive, demokracija ne podrazumijeva nepogrješivost naroda, samo mu pruža mogućnost za kajanje i za ispravljanje. No kada većina bira na temelju osjećaja, mogućnost da pogriješi povećava se. Sentimentalnost pretvara rad u nešto neozbiljno i neodređeno. I rodoljublje i domoljublje važni su, ali postaju politika kada ih vodi razum. Javni život u kojemu prevladavaju osjećaji nije politika. Nije politika ni takvo privatno domoljublje. Osjećajni, domoljubni, rodoljubni izljevi i odušci, čuvstva i osjećaji, nesvjesni porivi i kivnosti nemaju nikakve dublje veze s pravom politikom utemeljenom na razumu odnosno na čvrsto oblikovanoj i zreloj volji.

Nisu svi korumpirani niti su svi na prodaju!

U krizama narod zna biti opterećen i postaje skeptičan, sumnjičav, mrzovoljan, pakostan, dakle pogodan za još jednu antipolitičku kampanju, što otvara put da se iz ničega pojavi još jednom neki lažni „spasitelj“, koji će kao i prethodni „spasitelji“ i dalje uništavati hrvatsku državu i hrvatski narod. Dovoljno je sjetiti se tko sve do sada bijaše osvojio vlast i kako.

Antipolitika se služi generalizacijom. Iako se često poziva na činjenice, kao na primjer na koruptivne radnje jednoga ili više političara, predstavlja ih kao dokaz da se svi političari ponašaju tako, da su svi korumpirani, da su svi isti. Korumpirani političar udarna je vijest, pošteni političar nije vijest i nikoga ne zanima. Tako antipolitika isključuje slobodne, odgovorne i karakterne osobe. Tako narod, koji oblikuje svoju predodžbu po onomu što mu serviraju glavni mediji pod kontrolom tzv. „duboke države“, ostaje uskraćen za te osobe i za jednu poštenu opciju pa bira među onima koji ga vjerodostojno ne predstavljaju, ili jednostavno apstinira, suzdržava se od izlaska na biračko mjesto..

Nositelji antipolitike žele narodu omrznuti politiku. Zato ju prikazuju kao nešto loše, prljavo, nešto s čime se pošten čovjek ne treba baviti. Htjeli bi da nastavimo žaliti sebe i mrziti neprijatelje jer stvari ne idu kako smo zamišljali. Ne smeta im otpor koji ne prelazi u djela, koji nije spreman na borbu i na žrtvovanje kako bi se ciljevi ostvarili. Vesele se svaki put kada se domoljubi – skupa s onima koji im u istupima, kolumnama, komentarima, osvrtima i nebrojenim ’žrtvoslovnim’ uradcima takve ’mudrosti’ prodaju – plačljivo i samosažalno i nemoćno guše u suzama plačljivoga hrvatstva, ili u mazohističkom ’pravedničkom gnjevu’, koji nije u stanju ni jedan euro, a kamoli što jače od toga, uložiti u dionice hrvatske pravedničke akcije.

Antipolitici valja suprotstaviti politiku i angažman! Pri čemu se mora upozoriti svakoga da angažman nije davanje oduška vlastitim osjećajima i frustracijama po fejsbuku i drugdje u nestvarnom i neobvezujućem prostoru. Moramo joj suprotstaviti politiku i angažman ne samo zato što će se realpolitika odnosno politička vlast, ako se mi i ne bavimo njom, ona baviti nama, nego zato što je u pitanju sudbina hrvatskog naroda. Stoga „… naši bi ljudi trebali definitivno i za uvijek shvatiti, da je politika u svojoj bitnosti nauka o sudbini naroda, kao i primjena te nauke, pa prema tome predstavlja najsuperiornije, najteže i najodgovornije zanimanje“ (Ivan Oršanić, Vizija slobode).

Što im poručuje Knjiga Mudrosti!

A međunarodnoj i domaćoj „dubokoj državi“ preporučujemo prvo misno čitanje ovoga dana iz Knjige Mudrosti:

Čujte, dakle, kraljevi, i urazumite se!

Poučite se, vladari krajeva zemaljskih!

Poslušajte, vi koji upravljate mnoštvima

i koji se hvastate silom svojih naroda!

Gospod vam je moć podario,

i vladavina je od Svevišnjeg,

koji će ispitivati djela vaša

i vaše nakane istražiti.

Iako ste upravljači njegova kraljevstva,

ne vladaste pravedno

niti se držaste zakona,

niti vas je Božja volja vodila.

Užasno i brzo on će vas napasti,

jer za velikaše je nemilosrdna kazna;

najmanji su oproštenja dostojni,

a moćnici će biti moćno kažnjeni.

Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim,

niti se plaši kakve veličine:

ta on je stvorio i mala i velika,

i jednako se brine za sve,

a istraga oštra očekuje mogućnike.

Vama su dakle, vladari, upravljene riječi moje,

da se naučite mudrosti i ne griješite.

Jer oni koji sveto čuvaju svetinje,

posvećuju se,

i koji su u tom poučeni,

nalaze obranu.

Žudite stoga za riječima mojim,

čeznite za njima: one će vas poučiti.

M. O.

M. O./Hrvatsko nebo