M. Bratanić/Vraća se i učvršćuje davno zadani jugoslavenski informativni okvir

Razgovor s književnikom i turističkim djelatnikom
Mikijem Bratanićem

Književnik i turistički djelatnik Miki Bratanić (Split, 1970., odrastao u Vrbanju na Hvaru) proslavlja trideset godina književnoga stvaralaštva. S obzirom na obljetnicu, ali i ciklus knjiga o konobi kao dalmatinskoj i mediteranskoj baštini, razgovarali smo s autorom niza priča i pjesama, među kojima važno mjesto imaju i one vukovarske, kao i povijesnih romana „Korijeni“ te „Otok u plamenu“ o zločinima fašista na Hvaru 1943. godine.

Miki Bratanić, Foto: Matko Petrić

Uz tridesetu obljetnicu Vašega književnoga stvaralaštva, koji su Vam trenutci u ova tri desetljeća bili posebni, a koji teški, nakon kojih je svejedno opstala upornost pisanja?

Istina je da čovjek pamti ili barem nastoji pamtiti samo dobre stvari. Kada se okrenem iza sebe i pogledam u ovih 30 godina, vidim samo lijepo i dobro. Vidim 20 naslova knjiga i mnogo dobrih ljudi s kojima sam surađivao. Recenziju za moju prvu zbirku poezije napisao je poznati kritičar Anatolij Kudrjavcev, a nakon njega su uslijedile brojne druge dobre kritike, poput onih napisanih od naših akademika Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Tomislava Raukara, Nenada Cambija, Jakše Fiamenga, ali drugih uglednih ljudi, profesora i doktora znanosti. To je veliko životno iskustvo, privilegija i čast. Najviše sam suradnika okupio oko svog autorskog projekta „Priča o konobi”. U sklopu tog projekta Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo je zbirku naše obiteljske konobe u Vrbanju na otoku Hvaru kulturnim dobrom. Na temi konobe sam objavio ukupno četiri knjige: „Konoba”, „Priča o konobi”, „Priče iz konobe za djecu” te „Priče iz konobe za starije”. Osmislio sam multimedijalnu prezentaciju s kojom sam svoju priču o konobi prezentirao i izvan okvira konobe, otoka Dalmacije i Hrvatske. Na tom projektu pozitivne kritike mom radu i podršku dali su mi Silvio Braica, Joško Ćaleta, Rene Bakalović, Veljko Barbieri, Neven Ljubičić, Ivan Urlić, Rade Bužančić, Joško Belamarić, Joško Božanić i mnogi drugi. Na poseban način ističem Ljubu Stipišića Delmatu, koji je bio veliki obožavatelj priče o konobi i koji je uglazbio moju pjesmu „U konobi moga dida” te napisao predgovor mojoj knjizi „Konoba“.

Moj umjetnički rad u ovih 30 godina bio je uvijek usmjeren u ono običajno, baštinsko i tradicijsko, s naglaskom na potrebu poznavanja svoje vlastite povijesti, i očuvanja identiteta. Razvio sam ga u četiri pravca: briga za našim jezikom u vidu pisanja na dijalektu kako mojeg rodnog mjesta Vrbanj na otoku Hvaru, tako i na splitskoj urbanoj čakavici, te u vidu objavljivanja rječnika manje poznatih riječi u gotovo svakoj knjizi, a posebno u knjizi „Konoba“; briga za rasvjetljavanjem naše novije povijesti i pronalaženjem povijesne istine u vidu istraživanja velikosrpsko-jugoslavenske politike prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, s fokusom na zlo i zločine te politike (u tom segmentu objavio sam ukupno četiri knjige); briga za očuvanjem pučkih crkvenih napjeva mjesta Vrbanj koje sudjeluje u procesiji „Za križen” i koje ima vrlo bogato pučko nasljeđe (kao producent i nakladnik, objavio sam sa svojim pučkim pjevačima ukupno četiri nosača zvuka); briga za očuvanjem i korištenjem naše etnografske, običajne, tradicijske baštine u vidu projekta „Priča o konobi” u kojem sam hrvatskoj i svjetskoj javnosti kroz prizmu konobe predstavljao Hvar, Dalmaciju i Hrvatsku u lijepom i pozitivnom svjetlu, povezujući i ističući nacionalnu i UNESCO-ovu materijalnu i nematerijalnu baštinu.

Među Vašom „Poezijom to go“ izdvaja se ciklus „Moje svjetlo za Vukovar“. Kako tumačite što se svake godine iznova, barem u prevladavajućoj medijskoj struji, preispituje i umanjuje važnost iskazivanja pijeteta Gradu heroju?

Moje skromno, laičko, amatersko istraživanje povijesti zla i zločina velikosrpsko-jugoslavenske politike pomoglo mi je da sagledam širu sliku i kontinuitet jednog obrasca djelovanja te politike prema svima koji su se protivili Jugoslaviji kao ideji u bilo kojem obliku. Od 1916. godine i prvih otvorenih zločina nad Hrvatima (Odesa), preko prosinačkih žrtava iz 1918. i za vrijeme trajanja prve Jugoslavije, tijekom Drugoga svjetskog rata, posebno neposredno nakon njegova završetka, pa tijekom druge Jugoslavije i konačno za vrijeme Domovinskog rata. To je stoljetni kontinuitet zla i zločina, koji se nažalost događa i danas, jer skrivanje zločina, prešućivanje zločina, umanjivanje zločina, relativiziranje zločina, opravdavanje zločina i nekažnjavanje zločina jest zločin. Vukovar je samo jedna postaja tog našega križnog puta, a njihova zločina. Ali ta nam je postaja najbliža i najupečatljivija, jer smo ju mogli ipak nekako osjetiti direktno i osobno, makar kroz one stravične snimke koje su nam bile dostupne. Vukovar je simbol stradanja i žrtve, ali i simbol želje hrvatskog naroda da se oslobodi od onih koji su sebe nazivali osloboditelji. To je simbol zla i zločina agresora na Vukovar, onih koji vrlo uspješno skrivaju svoj zločin i danas. Zato je potrebno o Vukovaru govoriti i pisati. Mi smo pjesnici čuđenje u svijetu. Ali mi se više ničemu i nikome ne čudimo. Mi pišemo. Ostavljamo neki svoj čudni trag. I vjerujemo da ga ipak netko prepoznaje i slijedi.

Što smatrate nedorečenim, točnije koje ste si ciljeve zadali za sljedeće desetljeće stvaralaštva, planirate li proširenje projekta „Priča o konobi“? Zašto je važno iznova pripovijedati priče naših djedova i baka?

Trenutačno radim na tiskanju svoje knjige „Priručnik za život u Hrvatskoj”, serijalu članaka većinom objavljenih na portalu Narod, kojima se dotičem onih povijesnih tabu-tema o koje se spotičemo i zbog kojih nam povijest nije učiteljica nego neka zla babaroga. Nastojim digitalizirati svoju građu i učiniti ju svima dostupnom za čitanje, pa mi je i to dio plana za budućnost. Običan sam obiteljski čovjek, pa se kao i svi drugi borim za egzistenciju i život dostojan čovjeka. Teško je izdvajati previše slobodnog vremena, a to je nužno ako čovjek želi stvoriti nešto kvalitetno. Priču o konobi polako zatvaram. Smatram da sam učinio mnogo, ali se taj moj rad nije institucionalno uklopio u neke šire projekte, pa time omogućio neki daljnji angažman. Nije lako kao pojedinac, samostalno i volonterski uz velike troškove predstavljati svoju zemlju, njezine vrijednosti od kojih su mnoge svjetske, a bez institucionalne podrške. Naravno da priča o konobi živi, ona je neugasiva, pitanje je samo kada će se naći netko tko će u njoj prepoznati potencijal, onako kao što sam ga ja prepoznao u običajima, tradiciji i baštini Lijepe Naše.

U pandemijskom vremenu objavili ste knjigu „Otok u plamenu“ o paljenju Vrbanja i Dola te granatiranju Vrboske od strane talijanskih fašista. Uz sve tematske okosnice – kako literarno približiti sve što se događalo u vihoru Drugoga svjetskoga rata (i) na Hvaru, s posebnim osvrtom na Odbor za prikupljanje pomoći postradalima na otoku Hvaru.

Spomenuti događaj iz 3. siječnja 1943. godine predstavlja najveću humanitarnu katastrofu u povijesti otoka Hvara, ali i najveću humanitarnu akciju pomoći u povijesti otoka Hvara. O tim događajima, hvarska i hrvatska javnost nije znala gotovo ništa. Trebalo je čekati osam desetljeća da se o tome objavi knjiga. Ponosan sam što sam kao amater, laik, dakle čovjek koji nije povjesničar, bio autor i izdavač te knjige. Danas znamo istinu zahvaljujući dokumentaciji koju su sačuvali članovi tadašnjeg Odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru iz Zagreba, te ju ranih devedesetih donijeli na otok Hvar i predali sa zamolbom da se ona objavi. Trebalo je tada opet čekati tri desetljeća da se nađe netko tko bi to učinio. Zahvaljujem stručnim i obrazovanim ljudima Mateu Brataniću, Jošku Bracanoviću i Tomislavu Đonliću na recenzijama i podršci u pisanju ove knjige, te posebno gospodinu Andriji Vidoševiću koji mi je ukazao povjerenje i ustupio vrijednu dokumentaciju o humanitarnoj pomoći. Ta dokumentacija ima iznimnu vrijednost, jer ne samo da pokazuje razmjere pomoći i tko je sve pomagao već otvara i širu sliku tragedije i političku sliku jugoslavenske politike, posebno njezin odnos prema svemu što je dolazilo iz tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, pa makar to bila humanitarna pomoć. Naime, nakon fašističkog zločina u obliku paljenja hvarskih sela i kapitulacije Italije, na otok Hvar je došlo nacističko zlo. Nijemci su deportirali velik broj stanovnika istočnog dijela otoka u Slavoniju. Svi su se ti ljudi kasnije obraćali za pomoć istom onom odboru osnovanom za pomoć postradalima od talijanskoga fašističkog paljenja. Među dokumentima tako imamo popise otočana iz raznih mjesta u Slavoniji. Imamo uplatnice raznih osoba, firmi, gradova i općina iz tadašnje Nezavisne Države Hrvatske koji pomažu stradalima na Hvaru. Među uplatnicama je i uplatnica grada Vukovara. Tu je i pismo hvarskog biskupa Pušića koji se obraća nadbiskupu Alojziju Stepincu, obavještava ga o tragediji i moli za pomoć. U Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu nalazi se pismo koje nadbiskup Stepinac upućuje poglavniku Paveliću i traži konkretne akcije u pomoći. Taj se poziv za pomoć ostvaruje jer Ministarstvo gospodarstva i druge institucije podupiru rad Odbora i pomažu u prikupljanju i slanju pomoći. Knjiga „Otok u plamenu” rehabilitira mnoge ljude koji su svojim humanitarnim radom u tim teškim ratnim vremenima zaslužili spomenik, a netko im je prišio etiketu neprijatelja naroda, kolaboracionista i reakcionara. Ovdje citiram riječi doktora Josipa Berkovića, koje sam stavio u uvodu u svoju knjigu, a koje je on izrekao u Zagrebu na osnutku Odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru: „Ljudi; sad prestaje sve, bili to partizani ili ustaše, to je naš narod i učinit ćemo sve da se tome siromašnome narodu pomogne u velikoj nevolji.”

Foto: Mladen Šćerbe

Riječ baština često se spominje, ali ona je pomalo marginalizirana, kao da se želi arhivirati i(li) staviti po strani. Što je za Vas baština uz „Male ljude velike baštine“, „Procesiju Za križen“, „Posljednje čuvare Agera“ i ostale teme koje spominjete na svojem mrežnom portalu?

Na svojoj mrežnoj stranici (mikibratanic.com) nastojao sam okupiti sve svoje radove, ali i istaknuti upravo te vrijednosti koje čine identitet jednog naroda. Postavio sam tako i male odjeljke u kojima sam tematski okupio svoje pjesme ili eseje, novinske članke u kojima se ističe vrijednost baštine, tradicije i običaja, te općenito naše kulture. Uvijek dajem naglasak na tog „malog čovjeka” jer i sam pripadam tom malom krugu ljudi, koji pokušavaju ostaviti nekakav dobar trag. Smisao je da takvih malih ljudi bude mnogo. Onda će i taj trag biti snažniji i vidljiviji. Težaci su bili formalno neobrazovani ljudi, kao što je i moj otac, ali njihovo životno iskustvo je neprocjenjivo. Od njih se može mnogo toga naučiti. Oni su bili živi nositelji prijenosa tradicije, baštine i običaja i to u onim najtežim vremenima. Kada su fašistički, nacistički i komunistički režimi nastojali ugasiti tradiciju procesije „Za križen” i time ugasiti i nadu i vjeru tog malog čovjeka, on taj svoj križ nije ispuštao iz ruke. Režimi su se ugasili, ali vjera malog čovjeka, nada i sveti križ za kojim hodaju, žive i dalje, kao baština.

Od baštine se može dobro živjeti i to znaju svi koji putuju po svijetu. Turizam je jedna od najsnažnijih grana gospodarstva svake zemlje, a turisti kada dođu u neku zemlju većinom razgledavaju baštinu. Ne okreću se budućnosti, jer u budućnosti nema ništa. Sve što gledaju i sve čemu se dive je u povijesti. Sve je povijest.

Kako danas predstavljati ono nacionalno, domovinsko, patriotsko, često izloženi (ne)vrjednovanju liberalne, nezainteresirane javnosti koja sve navedene pojmove smatra zaostalima i konzervativnima?

U Vašem vrijednom pitanju jasno se može prepoznati ono o čemu pišem u kontekstu povijesti i odnosa velikosrpsko-jugoslavenske politike prema Hrvatskoj. Na to Vaše pitanje potrebno je odgovoriti pitanjima: A tko to utječe na javnost na takav način? Tko pokušava kulturu, baštinu, tradiciju, običaje, dakle temelje identiteta jednog naroda, predstaviti zaostalim i konzervativnim? Tko time pokušava uništiti temelje identiteta jednog naroda? Zašto to netko čini? Tko je taj netko? A odgovor se nameće sam po sebi. To čini ona politika koja već čitavo stoljeće provodi agresiju na Hrvatsku i hrvatski narod. Nažalost ta politika prisutna je tu u Hrvatskoj, među nama, u našem javno političkom životu. Zato briga za te vrijednosti nema alternativu. Na nama je da se borimo i da to branimo i očuvamo.

Čemu Vas je profesionalno iskustvo naučilo u implementaciji književnoga stvaralaštva? Kako ste struku povezali s umjetnošću i je li moguće odvojiti ljubav prema pisanju od svih zanimanja kojima ste se bavili i bavite?

Svoj umjetnički stvaralački rad započeo sam 1993., a u isto vrijeme, u istom mjesecu, ožujku te godine, započeo sam svoj profesionalni rad. Zaposlio sam se tada u jednoj od najvećih svjetskih informatičkih firmi. Tu sam dobio mogućnosti za razvoj i usavršavanje, ali i za putovanja i upoznavanja različitih ljudi i kultura. Stekao sam vještine koje su mi pomogle u mom istraživanju. Imao sam pristup tehnologijama i resursima mnogo prije drugih. To mi je olakšalo moj umjetnički stvaralački rad u mnogim segmentima. Naravno, taj profesionalni rad tražio je velik angažman, pa je bavljenje svime po strani bilo vrlo teško. Samo moja obitelj zna koliko sam noći proveo budan pišući i čitajući. Ali nije mi žao. Radostan sam zbog traga koji ostaje. A trag je već priznat.

Za dugogodišnji kontinuirani doprinos u promicanju i očuvanju kulturne baštine svojim autorskim stvaralaštvom i stručnim radom, dodijeljena mi je Osobna nagrada Grada Staroga Grada. Dobitnik sam prestižne nagrade medalje Marko Polo za postignuća u promociji Hrvatske u turizmu, koja mi je u organizaciji svjetske međunarodne institucije Fédération Internationale des Journalistes et Ecrivains du Tourisme dodijeljena za dugogodišnji kontinuirani doprinos u promicanju i očuvanju kulturne baštine i tradicionalnih obilježja hrvatskog turizma kroz projekt „Priča o konobi”. Međunarodna organizacija koja djeluje pri UN-u – Hrvatski Svjetski Kongres (SAD) – dodijelila mi je priznanje za doprinos povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske. Budući da sam sve to napravio pored svojih profesionalnih radnih obveza, dakle kao volonter, amater, laik, u vidu svog hobija, ovakva priznanja još me više vesele.

Foto: Nikola Radovani

Vaše pojedine knjige imaju i snažnu duhovnu patinu („Ruzarij za Hrvatski križni put“, „Razgovor s tišinom“…). Kako je ono duhovno sazrijevalo u Vama i oplemenjivalo svakodnevicu?

Utjecaj mog istraživanja povijesti odrazio se i na taj način. Preciznije, upoznavajući što se dogodilo u povijesti imao sam potrebu odraziti se i izraziti u tim poetskim slikama. „Ruzarij za Hrvatski križni put” prva je samostalna zbirka razmišljanja nekog autora o stradanju ratnih vojnih i civilnih zarobljenika nakon završetka Drugoga svjetskog rata i zločina koji je nad njima napravila velikosrpsko-jugoslavenska politika. To je vrlo skromna knjiga gledano s umjetničkog aspekta, ali vrlo vrijedna gledano s civilizacijskog aspekta, jer ukazuje na potrebu suočavanja s prošlošću. U njoj je životna priča časne sestre Mare Pije Pađen, akademske slikarice, koja je i sama stradalnica Hrvatskog križnog puta i čije slike krase ovu ruzarijsku knjižicu. Tu je i vrijedna mapa križnog puta autora Ivana Rendića, sa svim pravcima kretanja kolona zarobljenika koji su vođeni po prostoru Jugoslavije i na tom putu mučeni i ubijani. Tu je i mapa većih stratišta, na kojima su masovno ubijani i zatrpavani. Posebno su vrijedne izvorne fotografije iz tog vremena preuzete iz monografije „Bleiburg memento“. To je moj skromni doprinos istini. On je djelomično izražen i u spomenutoj zbirci „Razgovor s tišinom” koja je obavljena u digitalnom izdanju, a sadrži duhovne i socijalne poetske sličice.

Vi ste producent i nakladnik triju nosača zvuka: „Obredi Velike sedmice i procesija Za križen“, „Kroz Godinu-kroz godine“ i „Kralju kojemu sve živi“. Što su sve pjevači crkve Svetoga Duha iz Vrbanja donijeli hrvatskoj kulturi kroz tih 116 napjeva?

Na ukupno četiri nosača zvuka zabilježili smo 116 napjeva neprocjenjive vrijednosti. To je nematerijalna baština i zato je njezino dokumentiranje još važnije, jer je nematerijalnu baštinu nemoguće obnoviti kad se zapusti. Ponosan sam na to što je nosač zvuka „Kralju kojemu sve živi” bio nominiran za diskografsku nagradu „Porin” u kategoriji najboljega albuma duhovne glazbe. To je još jedna stručna potvrda da je sve ono što sam osobno radio bilo dobro i potrebno. To još više potvrđuje i vrijednost sačuvanih materijala pučkih pjevača, koji stoljećima bez notnih zapisa, dakle s koljena na koljeno, preciznije od uha na uho, prenose tu baštinu neizmijenjeno, izvorno, autentično.

Kako danas izgleda spomenuti „Priručnik za život u Hrvatskoj“, također objavljen 2021. godine, što osim molitve i rada savjetovati u kolumnama i feljtonima prosječnomu hrvatskomu stanovniku?

Hrvatska je nakon osamostaljenja trebala uspostaviti poseban kontinuirani edukativni program u kojem bi se javnost upoznala s manipulacijama i lažima velikosrpsko-jugoslavenske politike o našoj povijesti. Nažalost, to se nije dogodilo. Naprotiv, dogodilo se i događa se danas potpuno suprotno. Vraća se i učvršćuje davno zadani jugoslavenski informativni okvir u kojem se sve hrvatsko stavlja u kontekst zla, a sve jugoslavensko u kontekst dobra. Ponovno slušamo iste priče o ustašama i NDH kao početku zla i to jedinog i najvećeg zla. Ponovno se na isti način istim obrascem skriva ono velikosrpsko jugoslavensko zlo. Ponovno se manipulira javnošću. Zato sam, nakon „Ruzarija za Hrvatski križni put”, romana „Korijeni” i knjige „Otok u plamenu” odlučio objaviti „Priručnik za život u Hrvatskoj”, kao nužnost, moju malu kap dobra i istine.

„Priručnik za život u Hrvatskoj” uskoro će biti predstavljen i to u tiskanom izdanju. Drago mi je da sam i tu okupio drage ljude koji su već ostavili pozitivan trag u Hrvatskoj, a njihova imena bit će i u ovoj knjizi. Tako su osvrte na ovu zbirku članaka napisali Matija Štahan, Stjepan Šterc, Zlatko Miliša i Vlatka Vukelić. Lijepo je kada doktori znanosti stave svoj potpis na rad jednog amatera i laika, jer prepoznaju potrebu takvog oblika prijenosa informacija javnosti. A „Priručnik za život u Hrvatskoj” pisan je jednostavnim ljudskim jezikom koji svi mogu razumjeti. On na jednostavan način pristupa naizgled kompleksnim temama, komprimirajući u vrlo kratke članke razumljive svakom čovjeku razne povijesne teme poput Bleiburga, Jasenovca, ustaša, partizana i četnika, te općenito odnosa Jugoslavije prema Hrvatskoj, preciznije velikosrpske jugoslavenske politike prema svima koji su joj se protivili.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

______________

Miki Bratanić

Moje svjetlo za Vukovar

Moje svjetlo za Vukovar je pjesma
Nju mi nitko ne može ugasiti.
Moje svjetlo za Vukovar su riječi
Njih mi nitko ne može zaustaviti.
Moje svjetlo za Vukovar ste Vi
Vi koji čitate i vjerujete
Da pjesma može biti svjetlo

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak
Pokriva jezu i strah na dnu podruma
Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša
Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno
Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja
Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja
Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle
Nismo sigurni koji je danas dan
Toliko iščekivani mir sada unosi nemir
Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti
Toliko je mirno da postaje hladno
Više nismo gladni, ne mislimo na večeru
Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi
Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas
Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo
Čuju se krikovi neljudski i ljudski
Željeli bismo da ova noć prođe što prije
Da se probudimo iz ovog dugog sna
Mislimo na one koji su sada u krevetu
Djeca više ne plaču, a stariji suze liju
Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi

hkv.ba / Hrvatsko nebo