D. Dijanović/Zakon o hrvatskom jeziku predstavlja važan povijesni iskorak

Veliki povijesni iskorak za zaštitu hrvatskog jezika

U saborsku proceduru Vlada je sa sjednice 25. listopada uputila prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku kojim se uređuje službena i javna uporaba hrvatskoga standardnog jezika te osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku. Zakon se u proceduru šalje, istaknuo je predsjednik Vlade Andrej Plenković, u povodu 180. obljetnice važnoga događanja u hrvatskoj povijesti, a to je 2. svibnja 1843. godine kada je Ivan Kukuljević Sakcinski po prvi put održao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru te pozvao na uvođenje hrvatskog jezika u škole, urede i javni život, budući da je od 13. stoljeća sve bilo na latinskom jeziku.

Zakon o hrvatsku jeziku Hrvatska je trebala donijeti mnogo prije, no za dobre poteze nikada nije kasno.

Važan iskorak

Ugroza hrvatskog jezika traje već više od 150 godina. Mogli bismo reći da ona postaje bjelodana 1850. kad je sklopljen tzv. bečki Književni dogovor koji je polazio od unitarističke pozicije o južnim Slavenima kao jednom narodu. Ante Starčević žestoko je kritizirao tadašnje jezične politike. Stotinu godina kasnije, 1950., nakon tzv. Novosadskog dogovora hrvatski jezik u javnoj uporabi zamjenjuje se nazivom hrvatsko-srpski ili hrvatski ili srpski jezik. Napadi na hrvatski jezik ne prestaju ni stvaranjem hrvatske države.

U situaciji dok se na hrvatski jezik udara izvana (tu prije svega mislimo na Srbiju i njezino crtanje granica srpskog jezika, a i na globalni utjecaj engleskoga jezika iz kojega nam u javni i medijski prostor, a i u jezik pojedinih struka (znanstveno-tehničko područje) ulaze riječi koje nisu prilagođene hrvatskomu jezičnomu sustavu), ali i iznutra (Deklaracija o zajedničkom jeziku 2017.) donošenje Zakona o hrvatskom jeziku nedvojbeno predstavlja važan povijesni iskorak koji se može usporediti s Deklaracijom iz 1967. I jedna i druga godina u povijesnoj će se periodizaciji isticati kao ključne kad je u pitanju zaštita hrvatskog jezika.

Donošenjem Zakona šalje se jasna poruka o tome da se hrvatska država brine o hrvatskom jeziku. Hrvatska pritom nije usamljena. Mnoge države imaju posebne jezične zakone kao npr. Francuska, Švedska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Rumunjska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Belgija, Finska, Švicarska (na razini kantona), Španjolska, Irska, a izvan EU-a u Europi Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Makedonija, Srbija, Kosovo i druge zemlje.

Uznemirenost protivnika hrvatskog jezika

Sama najava zakona izazvala je veliku uznemirenost protivnika hrvatskog jezika. Kao što snaha u Šumi Striborovoj pokaže zmijski jezik kad vidi svračiće, tako i relikti prošlih vremena rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika i njegove zaštite. Odnos prema jeziku predstavlja detektor koji jasno pokazuje namjere svih sudionika javne rasprave. Na jeziku se lome koplja i pokazuje tko je tko.

Sam Zakon ne propisuje sankcije (lex imperfecta) što će otvoriti prostor da najamnici „zajedničkog jezika“ i dalje krše pravila i da u medijima u privatnom vlasništvu pišu tačka umjesto točka. No i takav prijedlog bez sankcija reliktima prošlih vremena jako smeta. A smeta im zapravo sve što na bilo koji način afirmira hrvatski jezik.

Dok protivnici hrvatskog jezika rogobore protiv Zakona i spominju nekakvu jezičnu žandarmeriju, iako baš oni pripadaju duhovnom krugu onih koji su bliži žandarima i milicajcima, dio krugova koji se brinu o jeziku smatraju da je zakon polovično rješenje. Možda i jest tako, no već samo donošenje zakona šalje dobru poruku. Lakše je u budućnosti mijenjati ovaj zakon, ako se bude vidjelo da postoje nedostatci, nego donositi novi zakon. Zakonom se propisuje obveza službene i javne komunikacije na hrvatskom standardnom jeziku i u tom svojstvu upošljavanje lektora u svim tijelima javne vlasti i državne uprave. Već to je prvi korak u implementaciji jezične politike.

Jezik je bez dileme ključna odrednica identiteta, odnosno, kao što je rekao Heidegger – jezik je kuća bitka. U „Zapisu popa Martinca“ o bitki na Krbavskom polju jezik se izjednačava s narodom. Pokušaji germanizacije i mađarizacije u hrvatskim zemljama redovito su išli na jezičnom planu baš kao i kasniji pokušaji srbizacije. Jezik predstavlja srce identiteta svake nacije. Zato se hrvatski jezik toliko i napada.

Mnogi se pitaju bi li kažnjavanje doprinijelo boljoj provedbi Zakona. Nedvojbeno bi. Zakoni predviđaju sankcije zato da bi se one provodile. Da ubojstvo nije kažnjivo, zasigurno bi bilo više ubojstava. O krađama da ne govorimo. Svrha kažnjavanja uvijek je i preventivne prirode jer se šalje porukama i drugima, a ne samo počinitelju, da ne čine prekršaje. Zakon ne predviđa kažnjavanje što možemo smatrati ustupkom onom dijelu javnosti koji se protivi bilo kakvoj regulaciji jezika.

Lektori

Neki od takvih „mudraca“ spominju velike lektorske troškove. Usluge lektora sigurno će koštati, no tu se ne radi o astronomskim ciframa. Predviđeno Vijeće za hrvatski jezik također bi, prema mojem, a i nekim drugim mišljenjima trebalo raspolagati posebnim proračunom kako bi bilo djelotvorno: za administrativne, tehničke i pravne poslove, ali i za stručni rad i projektne aktivnosti. Novac se često trošio za projekte koji su stvarali samo gubitke, a pritom se dovoljno prisjetiti brodogradilišta. Da ne govorimo o svim kriminalnim aferama i koliko je tu novca pokradeno. Kad se sve to ima na umu, uopće je smiješno problematizirati troškove brige o hrvatskom jeziku u hrvatskoj državi.

U dijelu javnosti pojavile su se kritike da je odredba o obveznom zapošljavanju lektora ili vanjske lektorske službe u svim tijelima državne vlasti i uprave te drugim javnopravnim tijelima potencijalni izvor klijentelističkog zapošljavanja. Koliko su takve kritike opravdane? I dosad su, vjerujemo, svim tim tijelima bili potrebni lektori, samo što je to sad Zakonom naglašeno, propisano i napokon se pokušava osmisliti neki sustav i omogućiti ujednačenost. Ne razumijemo čemu tolike mistifikacije. U svakom području rada traže se stručne osobe kako bi obavile svoj dio posla. Da bi neki tekst bio pravopisno, gramatički, leksički i stilski dotjeran, potrebni su nam lektori. Neki se ponašaju kao da je Zakon izmislio novo zanimanje da bi država zaposlila neke beskorisne ljude koje, eto, treba nekako zbrinuti.

Budimo otvoreni: određeni krugovi jednostavno ne žele da se hrvatska standardnojezična norma udaljava od drugih tzv. štokavskih jezika i da se ne narušava tzv. srpskohrvatski kao temeljni jezični model. Tu su korijeni većine kritičara.

Vijeće za hrvatski jezik

Kad ne želiš riješiti problem osnuješ povjerenstvo. Hoće li i Vijeće za hrvatski jezik funkcionirati po istom principu? Funkcija Vijeća za hrvatski jezik bit će temeljno određena ukupnom jezičnom politikom. Onoliko koliko vladajuće strukture bude bile spremne na brigu o hrvatskom jeziku toliko će i Vijeće biti uspješno u svome radu. Ako je Zakon donesen samo da se ovo pitanje skine s dnevnog reda, onda će Vijeće imati funkciju kao i svako povjerenstvo koje se osniva kako se problem ne bi riješio. Mi se, naravno, nadamo suprotnom. Vijeće treba ima legitimitet da se neovisno i stručno bavi jezičnim pitanjima i daje svoje prijedloge, a na ostalima je da ta rješenja pokušaju provesti. Članove Vijeća trebalo bi birati na osnovi njihova autoriteta i stručnosti u predmetnom području. Jezična politika mora biti čvrsta i ne bi se trebala mijenjati sa svakom političkom promjenom. U tom nam smislu trebaju dokazani ljudi koji su uspjeli sačuvati svoj stručni autoritet i integritet, a ne oportunisti koji su spremni mijenjati svoja mišljenja ovisno o političkom trenutku. Hrvatski jezik treba biti povrh toga!

Hrvatsko kulturno vijeće istaknulo je da bi sjedište Vijeća trebalo biti u Matici hrvatskoj ili HAZU-u, da bi u rad povjerenstva trebalo biti uključeno Društvo hrvatskih književnika i Hrvatska matica iseljenika te da bi Vijeće trebalo imati vlastiti proračun. Vijeće bi tako dobilo snažnu intelektualnu podlogu i potporu s jedne strane, a financijsku neovisnost s druge strane. Vijeće bi svakako trebalo raspolagati posebnim proračunom kako bi bilo djelotvorno. Novac mu je potreban za administrativne, tehničke i pravne poslove, ali i za stručni rad i projektne aktivnosti. Naravno, bile bi poželjne i naknade članovima Vijeća jer bi ih se na taj način obvezalo na ozbiljan i sustavan rad. Poticaj osnivanju Vijeća daje politika pa će od angažiranosti i brige politike za hrvatski jezik ovisiti i jezična politika i rad Vijeća. Naravno, očekivano bi bilo da u stručnim pitanjima bude poštovano stručno mišljenje Vijeće.

Što znači skrb o jeziku?

U medijskom prostoru mogu se čuti i mišljenja da je skrb o jezik ispraznica. Što je to uopće skrb o jeziku, pitaju se kritičari. Odgovor je jednostavan: skrbiti se o hrvatskom jeziku znači voditi takvu politiku koja će jasno propisati da je hrvatski jezik u Hrvatskoj službeni jezik i da je obvezatna njegova uporaba u školstvu, državnim tijelima, ali tvrtkama, robnim deklaracijama, ugovorima, medijima i na javnim skupovima. Ovdje govorimo o standardu. S druge strane, država treba stvoriti poticajno okružje za zaštitu narječnih idioma. Treba podupirati, i financijski, udruge i tijela koja će zaštititi lokalno jezično bogatstvo.

Već smo spomenuli opasnosti koje već više od 150 godina dolaze s istoka. One su i danas prisutne u okviru tzv. politike srpskog sveta. Opasnost dolazi i u vidu posvemašnje anglizacije hrvatskog jezika. Dovoljno se prošetati centrom bilo kojega grada da bi se vidjelo kakvog su maha uzeli uglavnom engleski izrazi. Kao što je prethodno rečeno, u javni i medijski prostor, ali i u jezik pojedinih struka ulaze riječi koje ni na koji način nisu prilagođene hrvatskomu jezičnomu sustavu (Show, News, Showbiz, Showtime, Lifestyle, Premium, Tech, OpenSpace – eto, tako izgledaju nazivi nekih rubrika na hrvatskim vodećim portalima).

Hrvatsko društvo pisaca uputilo je prigovor da je jedina svrha novoga zakona – ukloniti srbizme iz hrvatskog jezika. Kakav crimen! Ono o čemu se HDP brine jest što bi moglo biti otežano objavljivanje knjiga autorima iz okružja. No to nije problem hrvatske države. Hrvatska vodi svoju suverenu politiku i pritom se treba voditi vlastitim interesima. To je temeljno pravilo međunarodnih odnosa. U skladu s time Hrvatska prije svega treba voditi brigu o svojem jeziku i svojim književnicima. Poznata je Lasićeva figura iz devedesetih o bugarskoj i srpskoj književnosti. Za strane književnike iz tzv. regije vrijede ista pravila kao i za sve druge strane književnike.

Čini se da i danas knjižnice imaju svoje standarde za stranu knjigu (građa na stranim jezicima treba činiti 10 posto ukupnoga knjižnoga fonda). Očito je da njima smeta nešto drugo, naime, htjeli bi knjigu na stranom jeziku objaviti u Hrvatskoj, ali tako da ona ne bude svrstana pod knjige na stranim jezicima. HDP je naveo nešto u stilu „besmisleno je prevoditi“. Dakle, oni bi htjeli npr. knjigu srpskoga autora, na srpskom jeziku, objaviti u Hrvatskoj i još valjda dobiti novčanu potporu Ministarstva kulture RH za knjige koje se daju hrvatskim izdavačima za knjige na hrvatskom jeziku. Kako da ne!

Zlatna formula

Sam normativni okvir u Zakonu o hrvatskom jeziku postavljen je dovoljno široko da bi se, ako bude volje, vodila djelotvorna i uspješna nacionalna jezična politika. Bit će ključna sama provedba. Ta jezična politika, ponavljamo, treba biti čvrsta, postojana, ne smije se mijenjati sa svakom političkom promjenom. Osim toga, jasno je da bi nacionalna jezična politika trebala biti podudarna s ukupnom nacionalnom kulturnom politikom. Inače ni jezična politika nema smisla. Jezik, kultura, identitet – to su pojmovi koji nas definiraju.

Kritičari Zakona o jeziku odjednom su postali veliki zaštitnici lokalnih govora i dijalekata koji će, ističe se, biti ugroženi novim zakonom. No u samom Zakonu navodi se Zlatna formula hrvatskog jezika ča-kaj-što. Ona svjedoči o našoj živoj tronarječnosti koja je i ovim jezičnim zakonom istaknuta. I dobro je da je to naglašeno. Naime, postoje oni kojima smeta Zakon o hrvatskom jeziku samo zato što je „o hrvatskom jeziku“, o takvim ne treba ni govoriti, no postoje i oni koji Zakon o hrvatskom jeziku podrazumijevaju samo kao neki zakon o hrvatskom standardnom jeziku pa se boje, potpuno neopravdano, da će im netko, posebice u privatnoj komunikaciji zabraniti govoriti njihovim narječjima.

Međutim, nikomu od nas hrvatski standardni jezik nije organski idiom, svi ga moramo učiti kako bismo se mogli njime služiti i sporazumijevati u službenoj i javnoj komunikaciji, a naša narječja, kao naše golemo bogatstvo, moramo čuvati i njegovati, jer ona čine ukupnost našega hrvatskoga jezika. Uopće, smiješno je na Zakon o hrvatskom jeziku gledati kao na zakon koji nešto zabranjuje ili ograničava izvornim govornicima hrvatskoga jezika. To je kao kad bi se reklo da Zakon o radu zabranjuje ljudima raditi. Ne, on utvrđuje neka pravila, uređuje sustav.

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku dala je Matica hrvatska. Na čelu s velikim hrvatskim književnikom Mirom Gavranom ona daje znakove buđenja i povratka nekim davnim matičnim funkcijama. Nadamo se da je Zakon o jeziku tek prvi korak. Brojna su područja hrvatskog društva i kulture koja su neobrađena i gdje je zarasla visoka trava. Nadamo se da će Matica biti spiritus movens nekoga novoga hrvatskog preporoda.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo