Današnja homilija/Nositelji vjerske i civilne poglavarske službe mogu biti bolesno ambiciozni

„Isus u današnjem evanđelju poučava svoje sljedbenike upućujući prijekore farizejima svoga vremena što ne žive onako kako uče druge vjernike. Napada umišljene učitelje koji se razmeću svojom pobožnošću i traže da im drugi iskazuju poštovanje.“ – To se ističe u homiliji dr. Mate Zovkića u Katoličkom tjedniku, pod naslovom Veličina služenja i skromnosti, uz današnja misna čitanja za 31. nedjelju kroz Godinu A (Mal 1,14b-2,2b.8-10; 1 Sol 2,7b-9.13; Mt 23,1-12).

Svoje sljedbenike svih vremena zove da budu veliki služeći braći i sestrama u zajednici te najavljuje poniženje umišljenih i uzdizanje skromnih. “Bit će ponižen… bit će uzvišen” je tzv. teološki pasiv u novozavjetnom grčkom: Bog kojemu nitko ne može glumiti pobožnost i poniznost uzvisit će i poniziti u eshatonu. Ova nas liturgija podsjeća da naša osobna veličina nije u vladanju, nego u služenju. Tako je postupao Gospodin Isus, na to zove svoje vjernike.

Prvo čitanje (Mal 1,14b-2,2b.8-10)

Malahija je djelovao kao prorok oko god. 440. pr. Kr. među stanovnicima Jeruzalema, potomcima povratnika iz babilonskog sužanjstva. U ovom svome govoru pon ovijesne nepravde i socijalne nerede svoga vremena tumači kao Božje pripuštanje za nemar svećenika i naroda pri formalističkom obavljanju bogoslužja. Bog posredstvom proroka predbacuje starozavjetnim svećenicima da su raskinuli s njime savez koji je unutarnja jezgra religioznosti. Bila je to kritika služiteljima bogoslužja koji su obavljali samo izvanjske čine, a nisu srcem usvajali ono što čine. Ovo je starozavjetna podloga za Isusovu kritiku pismoznanaca i farizeja u današnjem evanđelju.

Drugo čitanje (1 Sol 27b-9.13)

U ovom odlomku Prve Solunjanima Pavao podsjeća svoje povijesne čitatelje kako se ponašao među njima kao misionar: predavao im je evanđelje Božje, ali i samoga sebe u trudu i naporu. Svoje zalaganje uspoređuje s majkom koja hrani i njeguje svoju djecu te s ocem koji ih potiče da žive odgovorno, u skladu s prihvaćenom vjerom. Pavao je bio navjestitelj i vjerski poglavar koji je revno služio zajednici i zauzeto živio ono što je vjernicima predlagao.

Najveći među vama neka vam bude poslužitelj (Mt 23,1-12)

Današnje evanđelje početak je Isusova dugačkog govora protiv pismoznanaca i farizeja, čije ponašanje Isus kritizira, ali njihovo učenje drži obvezatnim: “Činite i održavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine!” U vrijeme Isusova djelovanja bilo je oko šest tisuća farizeja u Palestini. Svi su marljivo proučavali Zakon kao glavni dio židovskog Svetog pisma (uz Proroke i Spise) i bili revni učitelji vjere. U Isusovoj domovini držani su nastavljačima Mojsijeve učiteljske službe i vlasti. Isus nije dovodio u pitanje njihovu službu naučavanja, nego njihove postupke: “Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide!”

“Rese” ili teffillin dvije su kutijice od kože na odjeći pobožnih muškaraca. U njih su stavljana četiri teksta SZ (Izl 13,1-10. 11-16; Pnz 6,4-9; 11,13-21). Židovi ih i danas nose za vrijeme jutarnje molitve, osim na Šabat i blagdane. Jednu stavljaju na čelo, drugu na lijevu podlakticu, kako bi doslovno ispunjavali odredbu: “Neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao znamenje posred čela da nas je rukom jakom Gospodin izbavio iz Egipta” (Izl 13,16). Farizeji Isusova vremena razvodnili su taj izvanjski znak unutarnje pokornosti Bogu u razmetljivu religioznost. Sam Isus nosio je to znamenje, što možemo vidjeti iz Mt 9,20, gdje bolesna žena dotiče “skut njegove haljine” s uvjerenjem da će tako ozdraviti od svoje bolesti. U govoru protiv farizeja (koji je Matej satkao oko sedam uzvika “jao” – usp. Mt 23,13.15.16.23.25.27.29) Isus ne osuđuje nošenje pobožnih predmeta koji nas potiču na unutarnju religioznost, nego razmetanje izvanjskom religioznošću. Muškarci Isusova vremena bili su u Izraelu nositelji i prenositelji religijske i nacionalne baštine i ovi vanjski znakovi na njihovoj odjeći trebali su njih i druge poticati na unutarnje pouzdanje u Boga osloboditelja i saveznika.

Isus svojim učenicima zabranjuje uporabu naziva “rabi (učitelju)” i “oče” za vjerske učitelje u zajednici. Odanost koju je tada trebalo iskazivati rabinu bila je tolika da je zamračivala svijest ovisnosti o Bogu kao vrhovnom Ocu i Poglavaru. Vjerski poglavari mogu i trebaju biti Božji predstavnici, ali ne smiju zauzimati Božje mjesto u duhovnom životu svojih vjernika. Izreke nekih rabina tada su toliko citirane i poštovane kao da su značajnije od riječi Božje. To je u očitoj suprotnosti s Isusovim religijskim pokretom. Isus je svojim učenjem i postupanjem pomagao ljudima da dođu bliže k Bogu. Tako bi trebali činiti svi vjerski poglavari. Nikakvi velikani – religijski, nacionalni, politički, kulturni – ne bi smjeli u srcima vjernika zauzimati mjesto koje pripada Bogu. U zajednici Isusovih vjernika apostoli su učenici i sluge Kristovi te kao takvi predstojnici zajednice i voditelji bogoslužja u zajednici svećeničkog naroda Božjega.

Sveti Matej zapisao je te Isusove riječi u prvom redu za vjernike svoje povijesne zajednice. Nije želio kod kršćana pobuđivati protužidovske osjećaje navođenjem Isusovih napada na farizeje i pismoznance. Iz kršćanskog iskustva znao je da postoji trajna napast razmetanja u vršenju poglavarske službe te dodvoravanja vidljivim poglavarima. Nositelji vjerske i civilne poglavarske službe mogu biti bolesno ambiciozni. Zato Matej ovamo prenosi izreku koju Marko i Luka imaju u drugom kontekstu: “Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!” Trajno i neopozivo može uzvisivati i ponizivati samo Bog koji je vrhovni ali nevidljivi poglavar. Kršćanski ideal vjerskog i građanskog poglavara je služenje zajednici. Najveći poglavari su oni koji svoju vjerničku viziju života dijele s drugima primjerom, a ne snagom vlasti. To svi trebamo, za tim svi težimo. – Služenje kao što je Krist služio gleda očima bližnjega, “hoda u obući” drugoga. Isus je s poštovanjem prihvaćao rubne članove vjerske i građanske zajednice. Oprao je učenicima noge i zatražio da tako čine jedni drugima. Ponosni smo što smo egzistencijalni učenici Učitelja koji je velik služenjem. Vjerska i građanska zajednica treba poglavare koji joj omogućuju da vrši svoje poslanje, svoje dužnosti i prava te otklanja svoje nedostatke i rane. Trebamo poglavare koji čine ono što od drugih traže; koji služe zajedničkom dobru vjernika i građana. Većina nas je ponekad bila razočarana svojim vjerskim i građanskim poglavarima. Ali smo također razočarali one koji su nas trebali, koji su očekivali diskretnu pomoć, bez ponižavanja. Na ovoj liturgiji molimo Isusa, Dobrog Pastira, da nam dadne dobre građanske i vjerske poglavare. Molimo i da budemo dobri poglavari, kad na tu službu budemo demokratski izabrani ili od zakonitih vjerskih poglavara postavljeni.

Pitanja za tiho razmišljanje:

1. Prije nego uprem prstom na pogrješke poglavara, pomažem li im da uvide potrebe zajednice te da uspješno služe?
2. Vidim li osobnu veličinu u služenju svima koji me trebaju?

Katolički tjednik (Sarajevo)/Hrvatsko nebo