Šiljo/Vika i povika na Penavu – da se ne bi govorilo o zločinima i zločincima crveno-crnog agresora!

Orkestrirana političarska, stranačka i medijska vika i povika na vukovarskog gradonačelnika i predsjednika Domovinskog pokreta Ivana Penavu pokazuje sve značajke nekadašnjih harangi koje bi povodom pojave „neprijateljskog djelovanja“ organizirale „svjesne socijalističke snage“. Zašto im je haranga potrebna? Zato da bi se zaglušno govorilo o jednom javnom pozivu i jednom plakatu – a pritom šutjelo o zločinima počinjenima nad braniteljima Vukovara i Vukovarcima, nad Hrvatima i ostalima. Da se ne bi govorilo o zločinima yugo-srbskog, crveno-crnog agresora! Onako kao što se vikom na ustaške zločine, NDH i „Jasenovac“ pola stoljeća, zapravo sve do danas, ne-osuđivali zločin genocida nad hrvatskim narodom, osobito ne njegovi počinitelji – „oslobodioci“ – godine 1945.

Možda je Panavin poziv mogao ili trebao biti malko drukčije intoniran. Možda je plakat o kojemu su se svi žestoko raskokodakali mogao ili trebao biti malko drukčiji. Recimo takav da se inkriminirano slovo „U“ na plakatu napisalo manjim ili većim od ostalih slova. Možda se HOS nije trebalo toliko napadno izdvajati od ostalih, nego manje ili više „napadnije“. Možda. Možda je Penava trebao biti oprezniji da se to što čini ne bi protumačilo kao dio predizborne kampanje u prilog Domovinskog pokreta. Možda. No sve su to nijanse o kojima se može i treba razgovarati i raspravljati. Uz dužno poštovanje i prema vukovarskom gradonačelniku i prema Domovinskom pokretu, a osobito prema nedužnim žrtvama obrane Vukovara i ukupne obrane Hrvatske u ovoj žalosnoj i ujedno veličajnoj prigodi.

„Dan neizbrisivog spomena na počinjenje i počinitelje surovih agresorskih zločina…“

Dan 18. studenoga proglašen je u mandatu ove vlade, g. 2020., za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Uzdignut je na rang državnog blagdana i neradnog dana. On je zaslužio biti time. No zar samo i jedino time?

Općenito, među Hrvatima razvijen je kult patnje, žrtve i stradanja ’na pravdi Boga’. Za to postoje duboki i neprebrojivi razlozi u ukupnoj hrvatskoj povijesti, osobito u onoj iz razdoblja osmanlijskih pustošenja te u onoj prošlostoljetnoj. Hrvatski je narod više puta desetkovan. Nitko nikada nije proglasio da je nad njim više puta u njegovoj mučeničkoj i ujedno slavnoj povijesti izvršen genocid. Ni tko ga je sve počinio.

Kada se nad nekom skupinom, nad nekim narodom dogodi genocid, tj. uništenje ili desetkovanje njemu pripadnoga roda i poroda, ili kada se nad njegovim pripadnicima počine teški i masovni i bezrazložni i nezakoniti pokolji i pomori, tu uvijek imamo dvije strane. Jedna je strana „pasivna“, ona koja je to pretrpjela. Druga je strana „aktivna“, ona koja je pokolje i pomore i pojedinačne zločine počinila.

Da bi se bolje razumjelo u čemu je ’stvar’, zamislimo da je taj „državni blagdan“ drukčije nazvan. Recimo ovako: Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i Dan neizbrisivog spomena na počinjenje i počinitelje surovih agresorskih zločina u Domovinskom ratu, napose u Vukovaru i Škabrnji.

Čega to bitnoga nedostaje u ’kulturi sjećanja’ i ’kulturi djelovanja’ u Hrvatskoj?

Razmislimo li malo bolje, priznat ćemo da je drugi dio tog naziva upravo ono što u nazivu tog spomendana nedostaje. I ne samo u nazivu, nego i u ’kulturi sjećanja’, na koju inače pozivaju sve relevantne rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Europskog parlamenta. I ne samo u ’kulturi sjećanja’, nego i u ’kulturi djelovanja’. Što bi ona značila? Značila bi neumorno istraživanje počinjenih zločina o okolnosti u kojima su počinjeni, prikupljanje dokumenata i druge građe, otkrivanje osumnjičenih, pokretanje kaznenih postupaka i izricanje sudbenih presuda.

’Kultura djelovanja’ značila bi i ustrajanje na svim drugim vrstama konzekvenci za sve krivce: izvršitelje, nalogodavce, političke pokrovitelje i današnje poricatelje. Konzekvence bi bile i međunarodnopravne i političke i diplomatske i zakonodavne i obrazovne i informativne i odgojno-formativne. Time bi smisao tog spomendana i tog sjećanja na dan 18. studenoga bio pun i potpun. Time bi se vršila pravda u istini. Sve dotle dok bude živih koji s pravom trebaju doći na udar pravde, pravedničkog sjećanja i pravedničkog djelovanja.

Paralelno s time, isto bi trebalo činiti na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, poznat i kao Dan crne vrpce, koji se obilježava 23. kolovoza kao spomendan u Republici Hrvatskoj. To je paneuropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću. Spomendan je uveden odlukom Hrvatskoga sabora, a slijedom Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008.. Europski parlament donio je, povrh toga, 19. rujna 2019. Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

U ustima tobože proeuropskim režimaca i prorežimaca, i onih iz HDZ-ova i onih iz SDP-ova šireg jata, često se nađu izrazi kao što su „europske vrijednosti“, „vladavina prava“ odnosno, rjeđe, „pravna država“. Doduše, još su im draži slogani „zaboraviti prošlost“, „okrenuti se prema budućnosti“ i „raditi na pomirenju“. Na pomirenju između oplakivanih žrtava i nerasvijetljenih i nekažnjenih zločinaca?! Na zaboravljanju „onoga što je bilo“. A time i „onoga što jest“, sve do sada.

O čemu „svjesne socijalističke“, jugoslavenske, velesrbske i protuhrvatske snage – ’gromoglasno šute’?

Dokle dakle spomenute „svjesne socijalističke snage“, s kojima su isprepletene „svjesne jugoslavenske“, „svjesne velesrbske“ i „svjesne nehrvatske te antihrvatske“ snage vode bezočne medijske kampanje protiv Penave, DP-a, HOS-a, bijelog polja, crnih odora, košulja i kapa, ZDS-a, U-a, komemoriranja na Pliberškom polju kod Bleiburga, povijesnog „revizionizma“, neoustaštva, „fašizma“, „ekstremizma“, „isključivosti“ i ostalih „negativnih pojava“ danas, dotle im, tobože nesvjesno i nenamjerno, promiče potreba i obveza problematizacije onoga o čemu ’gromoglasno’ šute. O čemu uglavnom šuti i službena politika i policija i DORH i gotovo čitav establišment. I to godinama i dugim desetljećima.

Svi oni šute o onomu što Stipo Mlinarić Ćipo i Ivan Penava upravo, uz ostalo, čine: prijavljuju one za koje imaju prikupljenih dokaza da ih se osumnjiči, okrivi i optuži za neke od počinjenih ratnih i poratnih zločina na vukovarskom i drugim područjima. To su, razumije se, zločini u kojima su svoje prste imali ili imaju mnogi. Sve do onih koji ih ne istražuju, koji ih zataškavaju, koji ne postupaju po zakonu kada se oglušuju o svako moguće otkriće o mogućim konkretnim krivcima. Riječ je o ljudima „s imenom i prezimenom“.

O svemu tomu stranke i političari i urednici i novinari crvenoga i, ne u doslovnom smislu, kvislinškoga establišmenta uporno i ustrajno – šute. Evo najnovijeg primjera, povezanoga i s Ćipom – koji je osnovao Centar dr. Ivana Šretera za istraživanje o počinjenim i neistraženim i nekažnjenim ratnim zločinima u Domovinskom ratu – i s gradonačelnikom Penavom i s mučeničkim Vukovarom. Upravo jučer, u subotu, 3. studenoga, Ivan Penava objavio je na svojem Facebook-profilu sljedeće:

[DORH-u PREDANA KAZNENA PRIJAVA ZA RATNE ZLOČINE NAD VUKOVAROM]

5 godina nakon što sam organizirao prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina ne postoje pomaci po tom pitanju od strane naše države.

Tromost, nepoduzetnost i nebriga neće nas spriječiti da se nastavimo boriti za istinu i pravdu koju hrvatski narod zaslužuje.

U suradnji s Centrom dr. Ivan Šreter i angažiranim odvjetnikom DORH-u je podnesena kaznena prijava potkrijepljena dokumentima, a koja se odnosi na tzv. „operaciju Vukovar“ te koja bjelodano pokazuje tko je upravljao, osmislio i naredio sve što se događalo prije 32 godine.

Prijava je podnesena protiv 51 osobe koja je sudjelovala u ratnom zločinu nad Vukovarom, a iz nje je vidljivo da je sve kontrolirala JNA kao i da je naoružavala sela gdje su bili nastanjeni pretežno Srbi 1990. i početkom 1991. godine.

Država i državno odvjetništvo koje nije bilo u stanju poduzeti minimalne poteze sada nema izliku da se ne može.

Dok naša vlada nudi pomoć Ukrajini u procesuiranju ratnih zločina te podupire Izrael u kažnjavanju ratnih zločinaca, hrvatskom narodu prolaze godine bez pravde.

Može se kad se hoće, a očito je da se nije htjelo i da se neće.

U toj sažetoj informaciji rečeno je zapravo sve što u ovoj prigodi treba reći. Sve što čine Penavi jako protivni, a koje smo već spomenuli, obična je pjena i bacanje hrvatskoj javnosti i hrvatskom narodu prašine u oči. Puko „zamajavanje“, kako bi na svom jeziku rekli srbijanski Srbi. Obična i primitivna „zamjena teza“, kako su voljeli govoriti komunistički političari i marksistički publicisti poput, recimo, na toj crti neumorno jednostrane i manipulativne Jelene Lovrić, sada kolumnistice neojugoslavenskog tjednika Nacional. Ili neki manje poznati iz Nacionalnu bratskih konzorcija koji izdaje Jutarnji list i Novi list, a i onih koji kontroliraju javne i mnoge privatne televizije i općenito medije, a i državne i ostale institucije.

Šiljo/Hrvatsko nebo