Dr. sc. Mrduljaš/U strukturama vlasti dominira prosrpska opcija, ali nema dovoljnu snagu za desubjektivizaciju Crne Gore i pripajanje Srbiji

Crnogorsko društvo kontinuirano je zasuto lavinom srpskih propagandnih sadržaja usmjerenih na brisanje crnogorskoga identiteta, i dok god traje ta akcija, za koju crnogorsko društvo još nema pravi odgovor, Crnogorci bi trebali bojkotirati popise stanovništva

Nakon izbora predsjednika crnogorske Skupštine i glasovanja o povjerenju novoj Vladi, u noći 30. na 31. listopada, ne stišavaju se prijepori u crnogorskom javnom prostoru u svezi s tim izborom, kao i procedurom izbora i iskazivanja povjerenja premijeru Milojku Spajiću, koji nije čak podastro ni program nove Vlade.

Osim oštrih kritika zbog izbora Andrije Mandića, četničkoga vojvode i Putinova heroja, za predsjednika Skupštine, otvoreno je i pitanje njegova dvojnoga državljanstva. Osim crnogorskoga, navodno ima srbijansko, koje je dobio 2009. godine. Prema crnogorskomu zakonu o državljanstvu zbog toga bi automatski trebao izgubiti crnogorsko državljanstvo i ne može biti predsjednik Skupštine Crne Gore.

O tome što se dogodilo u Podgorici, zapravo na crnogorskoj političkoj sceni spomenute noći, razgovarali smo s jednim od ponajboljih poznavatelja crnogorskih političkih prilika dr. sc. Sašom Mrduljašem, znanstvenim savjetnikom i voditeljem splitskoga Centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Je li Zapad, konkretno EU i NATO, izborom Andrije Mandića, koji se ponosi titulom četničkoga vojvode, za predsjednika Skupštine Crne Gore, prihvatio političku rehabilitaciju četništva, nakon što je prešao preko toga u Srbiji?

Mislim da za Zapad pitanje četništva, shvaćenoga u kontekstu Drugoga svjetskoga rata i nije posebno relevantno na razini oblikovanja suvremene politike prema ovdašnjim prostorima. U smislu pak povijesnoga odnosa, Zapad baš i ne može imati isključivo negativan odnos prema četničkomu pokretu s obzirom da ga je zadugo podržavao, za trajanja spomenutoga rata. Istovremeno ne vidim konkretnih naznaka da Zapad podržava ono što je u državotvornom smislu bio proklamirani cilj četničkoga pokreta, ali i dugoročni cilj današnje, prevladavajuće srpske politike. Dakle, redefinicija ovdašnjih državnih i teritorijalnih realiteta u srpsku korist.

Možemo li nakon posljednjih događaja u Crnoj Gori, pobjede prosrpskih politika, govoriti o nestanku državnoga subjektiviteta Crne Gore i procesu nastanka Velike Srbije?

Ne možemo. Istina je da u strukturama vlasti u Crnoj Gori dominira prosrpska i srpska opcija, da unutar tih struktura ima privrženika srpske državotvorne ideologije i da bi oni po prirodi stvari isporučili Crnu Goru Srbiji. Ali već na razini te iste vlasti, a posebice na razini ukupnoga glasačkoga tijela u Crnoj Gori ta opcija nema dovoljnu snagu za tako radikalan preokret, tj. za desubjektivizaciju Crne Gore i njezino pripajanje Srbiji. Naime, valja shvatiti da je prosrpstvo ili srpstvo dijela pravoslavne autohtone populacije u Crnoj Gori pojava koja nema ekvivalente u drugim sredinama te da ju ne možemo objasniti svojim iskustvom. Kod crnogorske, prosrpski opredijeljene populacije, a u manjoj mjeri i one koja se odnedavno izjašnjava u srpskom nacionalnom smislu također postoji više ili manje snažna identifikacija sa crnogorstvom i Crnom Gorom. Koliko god se u postojećim okolnostima zanemarivalo tu činjenicu, nje su izrazito svjesni promotori srpske državotvorne ideologije doživljavajući ju kao jednu od bitnih zaprjeka u pokušajima ovladavanja Crnom Gorom.

Kako je bilo moguće da se stranka vrlo zvučnoga imena – Europa sad, crnogorskoga predsjednika, tako prijetvorno proda Europskoj uniji da ne vidi tko joj čuva leđa?

Ništa oni nisu nikomu prodali. Spajić i Milatović dio su jednoga ambijenta unutar kojega svoje mjesto imaju i Vučićeve partije u Crnoj Gori, ponajprije Nova srpska demokracija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP). Na njih dvojicu učinjen je određeni pritisak od strane Zapada da se distanciraju od tih partija, ali je jednako tako učinjen pritisak i od sredine kojoj pripadaja da to ne učine. Između tih dvaju pritisaka oni su podlegli onomu koji je trenutačno bio jači te prihvatili da NSD i DNP budu dio nove vlasti. Sad ćemo vidjeti kamo će ih to odvesti u odnosu na Zapad. Na kraju krajeva, vidjet ćemo i kako će NSD i DNP funkcionirati u novim prilikama. Jer za Crnu Goru ne bi bilo ništa neobično da i te dvije partije s vremenom „promijene ploču“, posebice u okolnostima kad participiraju u vlasti.

Hrvatska graniči s Crnom Gorom u kojoj vidimo novu realnost, nestala je građanska Crna Gora. Kako se Hrvatska treba postaviti?

Nije nestala građanska Crna Gora. I dalje postoji širok blok nacionalno-crnogorskih, lijevih, centrističkih i manjinskih stranaka, ali je u opoziciji. Na kraju krajeva, ne može se ni vladajuću Europu sad i Demokrate tek tako okvalificirati kao protivnike građanske Crne Gore. Ali jest, riječ je o prosrpskim partijama uvelike indiferentnim na lavinu anticrnogorskih sadržaja koje producira srpsko društvo, odnosno o strankama koje su omogućile vučićevskim NSD-u i DNP-u sudjelovanje u vlasti. Ta i takva Europa sad zajedno s Demokratima ipak nije na onoj liniji koja bi isključivala mogućnost suradnje nove crnogorske vlasti s Hrvatskom. Pa, na kraju krajeva, po prvotnim je zamislima s tim dvjema partijama u koaliciju trebala ići Hrvatska građanska inicijativa, a kalkuliralo se s mogućnošću da im potporu pruži sam DPS. No pravu potporu Hrvatske mogu imati samo jasno profilirane suverenističke stranke unutar Crne Gore te one koje se iskreno zalažu za crnogorsko-hrvatsku suradnju.

Crna Gora je članica NATO saveza. Kakve će posljedice izbor prosrpskoga i proruskoga predsjednika Skupštine imati za taj savez?

Ne će imati nikakve posljedice za NATO savez nego za novu crnogorsku vlast jer će se naći načina da se neutralizira svako djelovanje koje bi bilo na štetu NATO-a.

U Podgorici je paralelno s izborom predsjednika Skupštine i Vlade održan prosvjedni skup – „Na okup“, zastupnici DPS-a kad su napuštali Skupštinu stavili su na mikrofone crne vrpce, izbor novoga predsjednika Skupštine nazvan je početkom „crnih dana crnogorskog parlamentarizma“. Ima li crnogorska demokratska oporba snage preokrenuti tijek događaja?

Trenutačno nema. Izbori su bili i prošli, glasači su rekli svoje i sadašnje stanje takvo je kakvo jest. Ono će se, međutim, mijenjati sasvim izvjesnim lutanjima i promašajima nove vlasti. Posebice će se promijeniti ako se s vremenom jasnije očituje njezin antizapadni karakter. Stoga je pred sadašnjom opozicijom da sve učini kako bi bila spremna preuzeti vlast kada se za to stvore uvjeti. A oni bi se mogli stvoriti i prije nego što se očekuje.

Za kraj studenoga najavljen je popis stanovništva u Crnoj Gori. Može li to biti povod novim žestokim sukobima, odnosno potpunom brisanju državnosti Crne Gore?

Crnogorska državnost otpornija je nego što se misli i zasigurno ne će biti dovedena u pitanje, pa ni popisom koji bi trebao uslijediti. No pitanje je kako će se u budućnosti zbivati popisi u Crnoj Gori. Jer nije stvar samo u tome da se do popisnih podataka dođe na transparentan i provjerljiv način. Naime, crnogorsko društvo kontinuirano je zasuto lavinom srpskih propagandnih sadržaja usmjerenih na brisanje crnogorskoga identiteta. I dok god traje ta akcija, za koju crnogorsko društvo još uvijek nema pravi odgovor, zapravo bi Crnogorci trebali bojkotirati popise stanovništva. Barem na razini izjašnjavanja o identitetskim pitanjima. No ako otpočnu s tom praksom, nju će nastaviti i (pro)srpska populacija kad se jednom izmijeni vlast.

Kolika je u svim ovim procesima bila uloga Srpske pravoslavne Crkve ili – kako se sve češće govori – Crkve Srbije?

Presudna. Riječ je o nacionalnoj instituciji srpskoga naroda posvećenoj onomu što se doživljava srpskim nacionalnim i državnim interesima. A u njih spada i pokušaj „pretakanja“ Crnogoraca u nacionalne Srbe, što je pretpostavka državnoj desubjektivizaciji Crne Gore i svođenju njezine prostornosti na dio Srbije. I dok god bude u mogućnosti, ta će Crkva djelovati na tom planu.

Budući da SPC nastupa sve više kao politički čimbenik na prostoru bivše Jugoslavije, treba li u Hrvatskoj pristupiti redefiniranju ugovora države sa SPC?

Ako se temeljitom i validnom pravnom analizom utvrdi da postojeći ugovor šteti državnim interesima Hrvatske, onda ga u odgovarajućoj pravnoj proceduri treba redefinirati. No ono što bi bilo bitno za Hrvatsku jest to da ima „svoju“ Pravoslavnu Crkvu Hrvatske. Ne zbog asimilacije Srba ili bilo koga nego iz drugoga razloga. Naime, u Hrvatsku dolaze, a s vremenom će još više dolaziti pravoslavci iz različitih sredina. Pa pored ostaloga i iz Ukrajine. U njoj će s vremenom postajati dio hrvatskoga društva, a neki će se osjećati Hrvatima ili se već osjećaju. Stoga je nerazumno da ti i takvi ljudi, podrijetlom nesrbi svoje vjerske potrebe obavljaju u SPC. Da na neki način SPC okuplja sve, dakle i nesrpske pravoslavce u Hrvatskoj i da im još „ugrađuje“ srpski nacionalni osjećaj. Jer drugo se od nje ne može očekivati s obzirom na to da je riječ o srpskoj nacionalnoj instituciji. U svakom slučaju, SPC je tu i bit će nadalje, no za Hrvatsku je od velike važnosti da ima i „vlastitu“ pravoslavnu Crkvu koja istodobno ne smije imati nikakve pa ni idejno-povijesne konekcije s onom iz NDH. Jer te konekcije već na startu urušavaju mogućnost da Pravoslavna Crkva Hrvatske zaživi i ispuni svoju svrhu.

Hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

hkv.ba / Hrvatsko nebo