Stotinu pet godina od razlaza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom
Vrijeme:3 min, 22 sec
Na današnji dan prije 105 godina, pri kraju I. svjetskog rata, Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1918. povijesnu oluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Na taj događaj, koji je prethodio skorom, katastrofalnom odlasku “gusaka u maglu”, to jest u bratstvo-jedinstvo Hrvata sa Srbima, podsjetio je čitatelje na portalu epoha Branko Pagon. U to vrijeme, samo 10 posto Hrvata, okupljenih oko Čistih pravaša i malih kršćansko-pravaških stranaka, bilo je za neovisnu Hrvatsku, a svi ostali bili su za ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. I Stjepan Radić bio je za ujedinjenje, ali na ravnopravnim osnovama, a ne bezuvjetno – no na ujedinjenje se pristalo bezuvjetno.
Nakon kratke rasprave donesena je jednoglasna odluka da se: „raskidaju sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austrijom i Ugarskom. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Gradom Rijekom proglašavaju se nezavisnom državom prema Austriji i Ugarskoj koja s ostalim južnoslavenskim zemljama dotada pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije stupa u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba“.
Tim zaključcima prestali su državnopravni odnosi između Hrvatske i Ugarske uspostavljeni još 1102. godine, kao i državnopravni odnosi s Austrijom uspostavljeni 1527. godine.
Saborskom odlukom naglašava se volja pristupanja u zajedničku državu s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Sastavljena je i pokrajinska vlada za Hrvatsku i Slavoniju na čelu s banom Antunom Mihalovichem, koji se stavio na raspolaganje Narodnom vijeću.
Te zaključke prihvaćaju i ostali južnoslavenski političari iz Monarhije te se 29. listopada uzima kao datum osnutka Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Novoosnovana država obuhvaćala je Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Rijeku, Trst, slovenske zemlje (Korušku, Kranjsku, Štajersku, Gorišku i Gradišku), Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu (Baranja, Banat i Bačka). [Na Baranju, Bačku i Banat pretendiralo se, ali te pokrajine ostale su do sloma Austro-Ugarske formalno pod njezinim vrhovništvom.]
U praksi, već 1. studenoga postrojbe talijanske vojske nasilno okupiraju cijelu Istru, Kvarner i Grad Rijeka, što je poslije i potvrđeno Rapalskim Ugovorom godine 1920. [koji će potpisati predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, a na štetu hrvatskih i slovenskih zemalja].
Kao najviša vlast ističe se Predsjednišvo Narodnog vijeća u Zagrebu, kojem su podređene pokrajinske vlade u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Splitu i Novom Sadu.
Narodno vijeće poslalo je 31. listopada notu predstavnicima Antante i srbijanskoj vladi o uspostavljanju nove države i namjeru o ujedinjenju, a za svog vanjskog predstavnika ovlastilo je Jugoslavenski odbor, koji je djelovao u emigraciji.
Uskoro, tijekom mjeseca studenoga, kompletnu vlast u Narodnom vijeću preuzimaju Anton Korošec, Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribićević. To Narodno vijeće izvršilo je državni udar i bez znanja i odobrenja Hrvatskog sabora otputovalo u Beogradu te 1. prosinca 1918. predalo hrvatski narod, bez njegove odluke, regentu kralju Aleksandru Karađorđeviću. Država SHS i Narodno vijeće time je prestalo postojati i njezinim ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom nastaje Kraljevina SHS, bez odluke Hrvatskog sabora.
Danas, 105 godina poslije toga, možemo se pitati zašto se Hrvatska nije osamostalila već te 1918. godine, već je jurila u zagrljaj Karađorđevićeve Juge.
U to vrijeme, samo 10 posto Hrvata okupljenih oko Čistih pravaša i malih kršćansko-pravaških stranaka bilo je za neovisnu Hrvatsku, a svi ostali bili su za ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
Čak je i veliki Stjepan Radić bio za ujedinjenje, ali na ravnopravnim osnovama, a ne bezuvjetno. „Ne srljajte kao guske u maglu“, uzalud je apelirao velikan hrvatskog naroda i žrtva velikosrpskog atentata 1928. godine.
Već 5. prosinca 1918. godine srpska vojska puca po prosvjednicima, razvojačenim pripadnicima hrvatskog domobranstva 25. i 53 domobranske pukovnije na Jelačić placu (Prosinačke žrtve), koji su zahtijevali uspostavu Republike Hrvatske. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi.
To je bio kraj sna o mogućoj ravnopravnosti Hrvatske u Kraljevini SHS.
Povezano:
epoha/Hrvatsko nebo
