„U Rusiji nitko ne cijeni nasljeđe moje majke“

Naslov knjige Vere Politkovskaje odnosi se na rat Rusije protiv Ukrajine, koji se u Rusiji naziva „specijalna vojna operacija”. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Vera Politkovskaja je otišla u Italiju, gdje sada radi kao slobodna novinarka. DW je razgovarao s njom na Sajmu knjiga u Frankfurtu.

DW: Vaša knjiga pod naslovom „Moja majka bi to nazvala ratom” objavljena je u Njemačkoj. Kako i kada ste odlučili da je napišete?

Vera Politkovskaja: Godinama smo u obitelji razmišljali o tome da se mnogo zna o radu moje majke – kako je bila u Čečeniji i o čemu je pisala. Ali u isto vrijeme malo se znalo o njoj kao osobi. Život moje majke nije bio samo posao, postojala je i druga strana o kojoj gotovo nitko ništa nije znao. I često smo pričali o tome kako bi bilo dobro kada bi netko od nas mogao opisati ovu drugu stranu. Kada mi je ponuđeno da napišem ovu knjigu, odmah sam prihvatila.

Kakva je bila Vaša majka?

Bila je teška osoba, jer bi jednostavan čovjek teško mogao raditi i izdržati takav posao. Imala je prilično kompliciran karakter, koji se manifestirao i na poslu i u obitelji. Kao djeca, moj brat i ja smo često doživljavali da naša majka ima vrlo jasnu predstavu o tome kako se trebaju razvijati naši životi. Naše obrazovanje joj je bilo vrlo važno. I naravno, bilo je protesta jer smo bili tinejdžeri i željeli smo raditi i druge stvari.

Kada ste bili mladi, što ste mislili o radu svoje majke u Novoj Gazeti? Jeste li je podržavali?

Početkom 1990-ih sam bila dijete i više zauzeta vlastitim životom, pa ne mogu reći da sam obraćala mnogo pažnje na njezin rad. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, moja majka se počela aktivno baviti Čečenijom. Tada su se pojavili prvi problemi koji su se odnosili na njezinu sigurnost. Znala je što radi. Glavni utjecaj njezinog rada na nas u to vrijeme bio je to što je s nama razgovarala o sigurnosnim pitanjima i upozoravala nas da budemo oprezni.

U svojoj knjizi pišete da je Vaša majka predosjećala vlastitu smrt…

Da, počelo je nakon smrti njezinog kolege Jurija Ščekočihina. On je bio otrovan. Kasnije je moja majka počela pričati na prilično čudan način o tome kako bi to morala biti lijepa smrt ako bi – da je to bila njezina sudbina – bila ubijena na isti način kao Jurij Ščekočihin. Rekla je da bi bilo lijepo da je to buket ruža posut otrovom. Uzela bi ga, duboko udahnula i umrla na način tako lijep za ženu….

Ali šalu na stranu, zaista je bilo ozbiljnih rasprava o tome kako ona želi biti sahranjena, što da se radi ako umre, gdje se u kući nalaze dokumenti i novac. Naravno, to se nije događalo često, ali se o tome govorilo.

Vaša knjiga je najprije objavljena u Italiji, zatim u Finskoj i sada u Njemačkoj. Planirate li izdanje na ruskom?

Za sada još nije planirano. Prvo, mislim da ova knjiga vjerojatno ne bi našla značajniju publiku u Rusiji. Drugo, budimo iskreni: ono što se trenutno događa u Rusiji apsolutno nije u skladu s onim što je napisano u ovoj knjizi. Određeni dio ljudi u Rusiji bi mogao biti zainteresiran da je pročita, ali još nije pravo vrijeme. Možda nekad kasnije.

Što ste prvo pomislili kada ste saznali da je Rusija napala Ukrajinu?

To je bio šok. Iako su svi zapadni mediji ranije najavljivali da će se to dogoditi, naravno da nisam htjela u to vjerovati. Nekoliko dana prije početka rata bio je onaj čuveni Putinov govor (u kojem je proglasio priznanje neovisnosti „Donjecke i Luganske Narodne Republike”, nap. red.). Kada sam to čula, shvatila sam da će se to dogoditi. Ipak, teško je bilo zamisliti razmjere ovog rata. I prva racionalna misao nakon što je počeo rat, nakon što sam se malo oporavila od šoka, bila je da moram napustiti zemlju. Ako smo – u smislu Rusije – ranije bili na rubu provalije, u tom trenutku smo jednostavno upali u nju.

Što se treba dogoditi da se javno mnijenje u Rusiji promijeni?

Prema neovisnim sociološkim studijama, najviše 30 posto stanovništva podržava rat. I mislim da je to istina. Ljudi ne žele rat. Drugi problem je podrška Putinu. U Rusiji zapravo postoje ljudi koji vjeruju u ovo: tko bi, ako ne Putin, mogao vladati tako velikom zemljom s toliko problema? Neću kritizirati ove ljude, ali naravno mislim da nisu u pravu.

Jasno je da sadašnji sustav u Rusiji neće nestati sve dok Putin ne ode, a najvjerojatnije će ostati na vlasti do 2036. godine. Ali ljudi uzalud vjeruju da ćemo, kada Putina ne bude, odmah dobiti divnu Rusiju budućnosti. Njegovim odlaskom se ništa neće promijeniti. 2036. godine, nakon njegovog odlaska, pojavit će se novi veliki problemi.

Početi će borba za vlast, koja će najvjerojatnije biti krvava i vrlo teška. Tada će stvari u zemlji godinama početi trunuti i tek nakon mnogo godina, u najboljem slučaju, na vlast će doći razuman čovjek. Shvaćate li o kom vremenskom okviru govorimo? Ne znam hoću li to doživjeti.

Vaša majka je u svojoj knjizi „U Putinovoj Rusiji“ i u svojim člancima predvidjela mnogo od onoga što je uslijedilo nakon njezine smrti – na primjer da su ratovi u Čečeniji samo početak i do čega će dovesti Putinova vladavina. Zašto njezina upozorenja nisu shvaćena ozbiljno, ni u Rusiji ni na Zapadu?

Ljudi koji su tada čitali njezina djela, kako u Rusiji, tako i na Zapadu, vjerovali su da u velikoj mjeri pretjeruje. Ali kao što je kasnija povijest pokazala, ništa od toga nije bilo preuveličano.

Kakvo je nasljeđe Vaša majka ostavila za sobom?

Sve stvari nazvati pravim imenom. Razumjeti da samo zato što ste u manjini ne znači da niste u pravu. I da se ponašate u skladu sa svojim stavovima i vlastitom procjenom situacije. Ako govorimo o novinarskoj ostavštini, nadam se da će ona biti cijenjena negdje izvan Rusije. Jer u Rusiji, slobodno se može reći, nitko ne cijeni njezino nasljeđe.