H. Hitrec/Ako više nema Schengena, onda nam vratite i kunu

Listopad 2023. raste dalje

Vrijeme mošta i knjiga, češnjofka i čvaraka, frankfurtskih kobasica i sajmova literarnih djela, a oduvijek mi je bilo zagonetno tko i kako iz Hrvatske dospijeva na vašar književne taštine. Otprilike znam da selekciju obavlja stanovita gospođa kojoj nikako da zapamtim ime, čini mi se da je slično tunelu kroz Alpe, ali se ne mogu zakleti. Kako bilo, kažu mi da je izbor uvijek nekako sklon neizboru u javnom životu previše desnih pisaca, što je u redu jer je riječ o nacionalističkoj bagri koja se skriva pod plaštem umjetnosti riječi, a nagrade takvi i tako ne bi dobili jer su rezervirane za lijevo krilo, pa zatim ugovarani i prijevodi sa sličnima iz velikih europa, ma kao i sve ostalo podložno politici i svjetonazorima, kretanjima rata i mira u svijetu, u kojima palestinska književnica kovrčave kose ne može dobiti nagradu da ne bi bila izazvana druga strana. Sve rečeno nije od jučer, a osobno nisam pogođen što me nikada ne vode kao ovcu u Frankfurt, jer mi se taj grad zamjerio kada su na onom užasno kompliciranom aerodromu izgubili sanduk s mojim mrtvim ocem. (Pronađen je, o.p.) Pa ni za prijevodima ne žalim, ja pišem za svoj, hrvatski narod, i baš me briga za ostale.

Bliže se Svi sveti i Dušni dan, neki postovci još govore o Danu mrtvih, a neki napredni o Sajmenom danu, a ja umjesto u Frankfurt idem na Mirogoj vidjeti je li opet pomahnitao drač koji raste iza kamene ploče, režem tanke grane čudovišnog, morbidnog izdanka koji ne želi umrijeti i uvijek se ponovno rađa, reinkarnacija doista neviđena ili možda simbol vitalnosti na neočekivanome mjestu. Uzgred, gledam uokolo i vidim da je pošast plastike preplavila i groblja, a i to nije od jučer, razumjeli ljudi da se plastika ne raspada desetljećima, pa umjesto prirodnoga cvijeća ostavljaju na grobovima umjetno, uz plastične lampione, i sve je to ružno i tužno. Pa što ako se tek ubrano, svježe cvijeće s vremenom osuši, uvene, zar to nije nalik životu ljudskom i posve prikladno.

Tako mi ni betonske grobnice nisu baš prirasle srcu. Toliko puta sam na sprovodima čuo onu našu „Laka ti hrvatska zemlja“, a pokojnika spustili u beton. Još samo čekam potresenoga govornika da kaže: „Lak ti hrvatski beton.“

Nisam ni ja daleko od nepoznate vječnosti, ali na vrijeme kažem: ako mi tko na grob stavi plastični vijenac, ustat ću i opaliti mu šljagu. Za sada sam, hvala na pitanju, relativno živ. Da me podsjete koliko sam star, u Matici priredili kolokvij s dobrim, pametnim govornicima, a mojemu mačku Maku svidjela se najviše priča o ludom mačku. Ispričao ju je Nino Škrabe. Naime, kada sam živio u Zagrebu, u Zvonimirovoj, imao sam mačka koji je skakao s četvrtoga kata u malo, betonsko dvorište koje je graničilo s većim, onim uz kino Mosor. Skočio je dvaput i ništa mu nije bilo, treći je put slomio nogu, a kad su ga izliječili odnio sam ga u Jasku kod udomitelja Nine, jaskanskoga Marina Držića. Navodno je taj moj mačak postao glavnim ženskarom odnosno mačkarom, a zvali su ga mojim prezimenom. Bilo je to davno, u vremenima kada sam optužio Senkera i Mujičića da puštaju Škrabea samo do mitnice, a oni u Zagrebu ubiru plodove slave.

Ako ne znate što je mitnica, sjetite se graničnih prijelaza (u slučaju mitnica unutar iste zemlje). Tako se dan poslije spomenutoga kolokvija vozimo iz Samobora prema Grdanjcu, odmah poslije Bregane maleni je, pomoćni valjda, granični prijelaz na kojemu se mogu izbjeći ljetne gužve. Gledam, stoji desetak automobila u koloni. Pa što je to, što se dogodilo sa Schengenom. Ima li ga još ili nema? Ma tek smo upali, a već slovenski žandari traže papire, te iz koje si avlije i slično. Ako više nema Schengena, premda i privremeno, onda nam vratite i kunu, kažem. Bit će i to. No mi skrećemo ulijevo (ha) ostajući u Hrvatskoj, uz rijeku, graničnu rijeku koja se može preplivati, a i prehodati kada je vodostaj nizak, zavojitom, uskom cestom kroz jedan od prekrasnih krajolika naše i inače lijepe zemlje, do Grdanjca i Kršlinova mlina – najmlađi moj sin Fran ima rođendan, za dar želi puževe i pastrve. Tako sjedimo uskoro uz glasni slap, žubori Bregančica sa žumberačkih padina, igraju se djeca na livadi, a pokraj mene na klupi novine s fotografijama ranjenih mališana na Bliskom istoku, bez vode i hrane, u polusvijesti sanjaju slapove.

A mi Hrvati već toliko dugo bez rata, osim ideoloških i sličnih, na ubijenu djecu u srpskoj agresiji već i zaboravljamo, a i na onu protjeranu zajedno s roditeljima, prognanu iz Vojvodine. Dva su događaja u prošlom tjednu podsjetila Hrvate u Vojvodini da ne mogu mirno spavati. Muzej u Srbiji posvećen Draži Mihailoviću, ubojici Hrvata (i muslimana) u Drugom ratu, i drugi: skup u Zagrebu, u organizaciji Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, održan u Društvu hrvatskih književnika (predsjednik Zajednice Ivo Martinović). Povod nije suvremen, nije ni Draža, a nije ni Šešelj, nego ban hrvatski Josip Jelačić, rođen 16. listopada, prije 222 godine. Vojvođanski Hrvati imaju četiri svoja blagdana, jedan od njih je i taj znameniti 16. dan listopada kada je u Petrovaradinu došao na svijet budući ban. Pa slave i Hrvati koji su usprkos svemu ostali u Vojvodini, kao i onih četrdeset tisuća otjeranih devedesetih u četničkim divljanjima, osobito iz Srijema, ali i Banata i Bačke, najviše 1992. Utočište su našli u Hrvatskoj, naravno, snašli se kako su znali i umjeli.

Skup u DHK bio je dostojan i dostojanstven, videoveza i s Vojvodinom, govorilo se o poznatim i ne posve poznatim povijesnim podatcima, o rodnoj kući banovoj i crkvi sv. Jurja mučenika u kojoj je kršten. Početkom 19. stoljeća u Petrovaradinu bijaše 98 posto Hrvata, s malenim Josipom i 99, a koliko ih je danas nisam provjerio. U novije je doba Petrovaradin, zvan još i Gibraltar na Dunavu, utopljen u Novi Sad kao dio toga grada, a ugaona kuća Jelačićevih roditelja dobila nove stanare, od kojih su neki u njoj i sada, nakon što je plemeniti Vučić ceremonijalno darovao kuću Hrvatima, odnosno dio koji još ni danas nije priveden svrsi i trebalo bi mnogo truda i novca da bude. Tako da je to bio napola danajski dar, baš vučićevski. I položaj Hrvata se napola popravio, kako kaže Žigmanov, no daleko od visokih standarda koje uživa srpska manjina u Hrvatskoj, a k tomu se s vremena na vrijeme navijaju novi tamni oblaci – slučaj s Dražinim muzejom samo je jedan od njih, još gori je (jer jezik i narod su nerazdvojivi) pokušaj, ne baš neuspjeli, da se Bunjevci prikažu kao narodnost odvojena od Hrvata. Ipak se ustraje, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata dobro radi, ima i nagradu nazvanu po A. G. Matošu i Dane hrvatske knjige, pa i Dane Balinta Vojkova, skupljača narodne književnosti.

Opisao sam otprilike stanje banove rodne kuće, nezavršenu priču za sada, a sve me to neugodno podsjeća na (ne)dovršenje Matoševe rodne kuće u Tovarniku, veza je i te kako poznata jer je i Matoš Bunjevac. Još nešto nije dovršeno, ali na zapadu Hrvatske, u Zaprešiću. Nakon desetljeća i desetljeća zapuštenosti i namjernoga nemara komunističkih vlasti, u samostalnoj su Hrvatskoj Jelačićevi Novi dvori barem koliko-toliko restaurirani, spašeni od propadanja, ali tek slijedi opsežni zahvat koji će i interijere i eksterijere poštovateljima prikazati u punini.

S tim u svezi, na opisanom skupu na Trgu bana Jelačića br. 7 u Zagrebu, nekoliko metara od Fernkornova spomenika i sjećanja na Antuna Bauera, ravnatelja Gliptoteke koji je odvažno bio spasio razrezanoga Jelačića i njegova konja od sudbine (htjeli ih rastaliti) namijenjene im u komunističkom ludilu, znači toga 16. listopada 2023. bio je nazočan i gospodin Žaja, ravnatelj Muzeja Skurjeni, smještenog u bivšoj žitnici Novih dvora, ako se ne varam. Darovao mi je sjajan katalog, tiskan uz izložbu u doba korone pa je malo ljudi za nju saznalo, ni ja nisam znao, a trebao sam. Slike, fotografije Novih dvora iz ladanjskoga razdoblja dviju kćeri banova brata Đure, faksimili iz novina sredinom 19. stoljeća iz kojih se vidi da je slava bana Jelačića daleko doprla (The Illustrated London News), serežani, časnici, portreti, Sofijin prsten i vrlo dragocjen, prvi put na hrvatski jezik preveden Jelačićev proglas u trenutku kada prelazi Dravu, originalno pisan njemačkim. Proglas upućen mađarskom narodu s kojim „osjećam najtopliju, povezanošću tijekom stoljeća naslijeđenu simpatiju, ulazim s oružjem u rukama, poduzimam taj korak tek nakon što mi je oduzeta svaka nada za miroljubivu nagodbu“. (s „revolucionarima“ koji nisu vidjeli Hrvatsku na zemljovidu, o.p.) Tekst je dug, a pri kraju Jelačić ponavlja da dolazi ne kao neprijatelj nego kao prijatelj i saveznik… pružajući bratsku ruku. Potpisan je kao maršal-poručnik i ban.

Što se dalje događalo, poznato je. Vratimo se Novim dvorima: 1945. oskvrnjena je kapela u kojoj je pokopan ban Jelačić, ukraden inventar i razvaljena grobnica. Jesu li tada stradale kosti banove i njegove malene kćeri nije jasno, možda je ta morbidna orgija obavljena sedamdesetih u novoj provali barbarskih nehrvatskih revolucionara. U svakom slučaju, 1990. našli smo razbacane kosti, kao na smetlištu, prenesene su na Mirogoj, a poslije – kada je obnovljena grobnica (dao ju je sagraditi Đuro Jelačić 1884., po Bolléovim nacrtima) – prenijete u Nove dvore. Koji je dio kostura komu pripadao nije posve poznato, jer je uz bana i njegovu kćer ondje bio pokopan i brat Antun. (Ponovila se povijest – tako su pravoslavci kamenjem uništili kosti kneza Branimira, u sarkofagu koji je pronašao Marun.)

Nije imao lijep život pobjednik kod Schwechata, a ni mrtvoga ga nisu ostavili na miru. U mladosti, ali i u zrelim godinama, patio je od čudne bolesti kojoj nitko nije znao uzroka, ponekad danima paraliziran. Pa usprkos tomu postao je proslavljenim vojskovođom i, u kratkom, ali bitnom trenutku, nositelj hrvatske državnosti, u svakom slučaju nositelj hrvatske državotvorne misli. O tome sam govorio u DHK 16. listopada kao gost vojvođanskih Hrvata, ne kao povjesnik nego književnik koji je (prvi?) napisao roman o Jelačiću. Pod naslovom Što Bog dade i sreća junačka, banovo geslo. I još nešto u svezi sa spomenutim blistavim katalogom – može se ondje naći prvi Fernkornov nacrt spomenika: sablja je okrenuta natraške, kao u zamahu.

Nego, spomenuo sam Đuru Jelačića, banova brata koji je dočekao i prvu godinu 20. stoljeća, privatno i obiteljski podosta neugodna osoba. Sudjelovao je u Krimskom ratu i u opsadi Mletaka, obnašao čast potkapetana Kraljevine, a umirovljen je naglo nakon govora održanog u Hrvatskom saboru one znamenite godine 1861. (Starčević). Reče tada Đuro da bi „ volio vidjeti narod naš pod turskim jarmom skučen nego pod isključivim uplivom drugih naših uobraženih susjeda… Turci možda jesu zadovoljni imutkom i katkad tijelom ugnjetenih naroda, dok izobraženi narodi od onih kojima vladaju osim imutka i tijela ištu još i dušu, to jest narodnost. Ali čuvstvo narodnosti od Boga je usađeno u srcima naroda, a što od Boga dođe, sveto je…Osvjedočen sam da će ovo čuvstvo spasiti narod naš.“

I jest. A glede Vojvodine i bana Jelačića svršetkom četrdesetih 19. stoljeća, eh, to je velika priča. Ne ću vas zamarati. Vojvodovina, Vojvodstvo i na kraju Vojvodina Serbska pod vrhovnom vlasti Beča, a Jelačić je trebao postati (uz ostalo) i vojvodom te tvorevine, ali nije.

Mijenjam temu, ostajući u povijesti, dva stoljeća niže. U Hrvatskom državnom arhivu izložena je čuvena Škrinja privilegija iz 17. stoljeća. Dobro. Ne znam samo kako je dežurnim medijskim idiotima promaknulo da je prvo polje na hrvatskom grbu – bijelo. Skandalozno! Čekam ipak naknadne reakcije i svršetak istrage koja će pokazati da je protonotar Ivan Zakmardi bio ustaša.

Jezik naš svagdašnji

Pisao sam nedavno o autobiografiji Stjepana Babića naslovljenoj Na Božjim putovima. Nisam spomenuo poglavlje o „predmetima“ u vrijeme kada je u Brodu na Savi polazio školu. U izvještaju za školsku godinu 1937/38 (nastavnici uglavnom Srbi) nalaze se: geografija, istorija, vanevropski kontinenti i veronauka. Međutim, za divno čudo, u svjedodžbama se još nalaze zemljopis i prirodopis.

I kada sam se ja školovao u komunističko doba, imali smo zemljopis. A onda je došla samostalna RH, zemljopis je dobio cipelu, pa uvedena geografija, valjda po naputku Izvještaja iz 1937. Jer zemljopis zvuči nekako previše hrvatski.

Hrvoje Hitrec

hkm.hr / Hrvatsko nebo