IVICA GRANIĆ/“Je li ambiciozni Slavonac s karizmatskim potencijalom taj koji zna sve ono što treba znati za suvremenu konzervativnu budnicu?”

Domoljubnu scenu kronično opterećuje pitanje postoji li ‘netko treći’, koji bi se respektabilno umiješao u bitku između Penave, Radića, Ćipe, Petrova, Grmoje, Raspudića, Troskota i ostalih aktera na tom političkom spektru. Je li možda gospodin Ante Prkačin, ambiciozni Slavonac s naglašenom vojnom komponentom, vrlo nezadovoljan općom situacijom, je li baš on taj koji zna sve ono što treba znati za suvremenu građansku konzervativnu budnicu, što ih, kao stvari stoje, ne znaju ni u Domovinskom pokretu, a ni u MOST-u.

Bez sumnje, hrvatski historijski trenutak je, kao nikada ranije, psihološki sazrio za pojavu uvjerljivoga konzervativnog kandidata. Jedna od temeljnih marksističkih dogmi govorila je o tome kako društvene okolnosti po automatizmu stvaraju lidere, no iskustvo i ‘učiteljica života’ kažu kako je stanje stvari upravo suprotno: lideri su ti koji upravljaju i koji kreiraju, i vrijeme i događaje, koliko god se preovladajuće političke teorije suprotstavljale takvoj nedeterminističkoj viziji. Pitanje je, dakle, ima li u ovom momentu igdje na vidiku itko s karizmatskim potencijalom koji se još nije uspio pretvoriti u (samo)reproducirajuću fosil, poput niza kvazi političara koji su dominirali desnom scenom?

Starčević i Tuđman

I sam general Prkačin znao je kazati kako žali za zadnjom takvom veličinom, prerano umrlim predsjednikom Tuđmanom, riječ je o čovjeku, i ljudima, koji bavljenje politikom doživljavaju kao životnu misiju, a ne kao borbu za povlastice koje donose moć i položaj. No, autora ovoga članka Prkačin više asocira na Tuđmanovog najvjernijeg ministra, Gojka Šuška. Obojici, uvjetno rečeno, donekle nedostaje kulturološka komponenta, no oni su to uspjeli eliminirati strašnim osjećajem za političku realnost, uspijevali su, dakle, taj ‘nedostatak’ raskošno kompenzirati sposobnošću specijalnog nadahnuća publike, što ih je drastično izdvajalo iz poltronske galerije ondašnjih ili aktualnih likova, s raznim predznacima, interesno povezanih u razne društvene grupe, s kojima su, na svoje načine, i Ante i Gojko vodili teške psihološke bitke.
Antu Prkačina, koji sa suradnicima u novoosnovanoj stranci Hrvatsko bilo (HRB) upravo nastoji utemeljiti građanski konzervativni pokret za promjene, ali distanciran od prevladavajuće ponavljajuće desničarske ispraznosti, nadahnjuju s jedne strane, kako rekosmo, pokojni predsjednik Tuđman, a s druge, često to ističe, dr. Ante Starčević, oba domoljubi visokoga etičkoga profila, oba pokojni, i oba na neki način obilježeni sizifovskim kompleksom potrebe za mijenjanjem nepromjenjivog, ili pozitivnim djelovanjem u sredini beznadno obilježenoj stoljetnom negativnom gravitacijom.

Nova politička inicijativa

Gospodin Prkačin, bez obzira na to što djeluje s razmjerne političke margine, ostavlja prije svega dojam kao da primarno teži za efikasnošću. Njegovi saborski govori, ili nastupi, nikada nisu praćeni političkom besplodnošću, sivilom, on nije biljojed u političkom zvjerinjaku, i uočavajući te činjenice on novu političku inicijativu, HRB, nastoji predstaviti preko maksimalno egzaktnih poruka, koje će u publici odmah nepogrešivo pronaći receptore. Ispravno je, na primjer, nedavno uočio kako je Ivica Račan potpisao najštetniji ugovor u novijoj hrvatskoj povijesti, onaj iz veljače 2002. godine sa SPC-om, za koji će narednih dana HRB podnijeti tužbu, tužbenim zahtjevom biti će traženo proglašenje pravne ništetnosti tih ugovora. Zatim je nedavno u slobodnom govoru opet poentirao, tema su odnosi RH i Srbije, zatražio je tada javno da njegov govor pogleda i srpska Akademija (SANU), navodeći kako mu je jasno da se nitko od tamošnjih akademika ne usudi s njim u polemiku, ali da jedna šuša (Katarina Peović op.a.), koja ništa od toga ne zna ponoviti, njegov govor naziva – bljuvotinom. Nešto ranije je ustvrdio i kako se u Hrvatskoj ‘politikom bave ljudi koji nisu prošli nikakve zdravstvene ili psihološke provjere’, čime se razvila mogućnost da odluke o sudbinama mnogih, na lokalnim ili višim razinama vlasti, donose osobe s nepotvrđenom sposobnošću racionalnoga prosuđivanja. Građanima to nije bilo problematično razumjeti, jer praktički svakodnevno to iskušavaju na vlastitoj koži.

Problemi desnih elita

Intelektualna nekompetentnost i posljedična insufijencija značajnoga dijela desnih političkih elita kroničan je nacionalni problem, o kojem se, razumljivo, u tim strankama ne govori. Kad je o spomenutoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) u Hrvatskoj riječ, Prkačina zaprepašćuje činjenica kako kod vladajućih ne postoji minimum političke volje koja bi dovršila taj problem, odnosno riješila podvalu, činjenice su tu vrlo jasne, u pitanju je nepostojeća organizacija, koju vode nepostojeća interna kvazi crkvena tijela. Naglašava kako je (SPC) u pitanju više politička, a manje vjerska organizacija, izrazio je i spremnost da se problem internacionalizira, iako su mnogi, uostalom, s tom pričom već i upoznati.

Političke privilegije

Ante Prkačin programatski želi ukinuti političke privilegije, broj zastupnika smatra prevelikim, a i njihove plaće, kako navodi, treba izravnati s onima koje su primali prije no što su ušli u Sabor. Želi dokinuti povlastice raznih nevladinih organizacija koje ogroman novac troše gotovo ni na što. I on i HRB se zalažu za smanjenje državne administracije, smanjenje broja općina koje značajnim dijelom funkcioniraju kao mehanizmi za reprodukciju parazitske kaste. Također i budžet Ureda predsjednika države drži temeljito prevelikim za hrvatske potrebe, mogućnosti, i efekte koje donosi državi.
Razvoj socijalne države, drastičan obračun s parazitskim institucijama od kojeg se ne pošteđuje čak ni Crkva, čisti računi kada je u pitanju novija nacionalna povijest, okretanje egzistencijalnoj realnosti poput težnje ka energetskoj neovisnosti, zatim proizvodnji i distribuciji hrane, demistifikacija politike na raznim planovima, posebno financijskom, mogu se nazvati parametrima Prkačinovog, ali i programa HRB-a.

Moderni hrvatski suverenitet

Zaključno, Ante Prkačin, političar je koji već godinama nastoji naciji pokazati progresivne nijanse modernog hrvatskog suvereniteta, zapravo poprilično je revolucionaran u svojim političkim ambicijama. Nesumnjivo je proizvod ogorčenja raznim bukačima i kvazi revolucionarima, koji su okupirali desnu scenu.
Kakvi su izgledi njega i HRB-a? Ponešto zavise ne samo od općeg odnosa snaga u Hrvatskoj, zabetoniranog i tradicionalno nenaklonjenog novim pojavama, već i od ljudi koje će se okupiti oko nove političke koncepcije. Svjestan je da su ga mnogi ranije koristiti samo kao put za uhljebljenje u Saboru, ali bez obzira na moguće zamke, ako on i HRB žele proboj, a žele, ključ je u širokoj fronti, s uvjerljivim imenima.

Piše: doc.dr.sc. Ivica Granić

embargo.hr / Hrvatsko nebo