J. Sabol: Politička odgovornost hrvatskih katolika za razvoj društva

Vrijeme:5 min, 28 sec

 

Crkva: hijerarhija, kler, vjernici laici i kriza današnje civilizacije

Ako svjesno analitički promatramo stanje našeg društva, sa spontanim žaljenjem nam dolaze na pamet dva pojma političke etike: pojam jedinstva i pojam sloge. U ta dva pojma ljudi su od nekada polagali nadu secda će se društveni problemi ipak moći riješiti: u jedinstvu duha i misli u bitnim vrjednotama i ciljevima, i u solidarnom djelovanju kod praktičnog rješavanja društvenih problema. Nažalost, današnje stanje društva govori o tome da svijest jedinstva i sloge gotovo više ne postoji. Jedinstvene volje o usmjerenju današnjeg i sutrašnjeg razvoja društva nema. Ništa nije unaprijed određeno ni osigurano jer je sav život ovisan o subjektivnim uvjerenjima i osjećajima, i o interesima pojedinih grupacija unutar društva. To je posljedica zajamčenog prava na individualni stil života i na subjektivno shvaćanje moralne dobrote i spoznaje istine.

Živimo također u vremenu u kojemu naš, gotovo cjelokupni život, ovisi o politici koju provode više ili manje profesionalni političari. Politika i sposobnost političara su, dakle, naša „sudbina“ u pozitivnom i negativnom smislu. Budući da je tome tako, zahtijeva zrela politička svijest građana birača da kritički prosuđuju političare postavljajući pitanja o njihovoj intelektualnoj sposobnosti i o moralnoj strukturi njihove osobnosti. Moral i svjetonazor, naime, imaju tu moć da bitno utječu na kreiranje konkretne politike.

Čovjek liberalno-materijalističkog svjetonazora ostvarivat će drukčiju politiku nego čovjek konzervativno-tradicijskog usmjerenja. Čovjek nevjernik će se zalagati za donošenje drukčijih zakona nego čovjek vjernik. Različitost njihovih stajališta dolazi do izražaja na poseban način kod etičkih i moralnih pitanja. Političar koji ne prihvaća postojanje objektivnog moralnog reda, konkretno naravnog zakona i Božjeg zakona, nego moral smatra produktom svijesti aktualnog stanja razvoja društva, zalagat će se za donošenje drukčijih zakona nego političar kršćanskog gledanja na svijet koji je uvjeren da postoji objektivni moralni red koji je Bog Stvoritelj, osim po svojoj objavi kroz povijest čovječanstva, usadio i u naravno-prirodni red, primjerice u savjest čovjeka. Birači, dakle, mogu svojim izborom osigurati provođenje one politike koja je u skladu s njihovim osobnim svjetonazorom u svim pitanjima života: u pitanju etike i morala, u pitanju kulturne tradicije, u pitanju gospodarstva. Jednom riječju: birači odlučuju o tome na kojim vrjednotama će se oblikovati nacionalni i društveni razvoj ove države, i kakvi će odnosi vladati među ljudima u društvu. Zar onda nije legitimno pitati, kako je moguće da u „katoličkom“ društvu, (86 % katolika), budu izglasani zakoni protivni vjerskom svjetonazoru?

Predsjednik države vjernik: legitimno pitanje?

Sociološki gledano upravo je abnormalno da birači jedne većinski katoličko-kršćanske zemlje, kakva je Hrvatska, biraju na najviše položaje državnih služba (predsjednika države, premijera, ministre), kandidate koji se javno izjašnjavaju nevjernicima, agnosticima, i koji domoljublje smatraju sporednom vrjednotom. Tako je bilo do sada u političkom događanju. Stoga, postavljamo opravdano sociološko-psihološko pitanje, kako je to moguće i što se događalo sa sviješću katoličkog hrvatskog naroda, prije svega s njegovom političkom sviješću da nije uzeto u obzir pitanje svjetonazorskog usmjerenja kod izbora kandidata za najviše državne službe? Naravno, sve ovo je također teološko-ekleziološko pitanje o stanju vjere katolika Hrvatske, o njihovoj odgovornosti za „res publica“ iz snage žive vjere i na osnovi njihova vjerničkog gledanja na svijet.

Katolik žive vjere dobro zna o negativnom utjecaju agnosticizma, relativizma i ateizma na današnju civilizaciju. Taj utjecaj dolazi osobito do izražaja u oblikovanju temeljnih vrjednota društvenog života. Kriza tih vrednota i kriza morala ima uzrok u spomenutoj orijentaciji života. O tome nam svjedoče mnoga istraživanja društvenih znanosti. Pred tom činjenicom postavlja se pitanje bi li došlo do krize vrjednota i morala, i općenito do krize današnje civilizacije, da su kršćanski vjernici živjeli svoju vjeru i time učinkovito utjecali na oblikovanje društvenog i političkog života, specijalno u društvu koje većinski čine deklarirani vjernici kao u nas u Hrvatskoj? Jesu li katolički i kršćanski vjernici spremni prihvatiti tvrdnju socijalno-kulturoloških znanosti da je kriza vjere i Crkve uzrok sveopće krize današnje civilizacije?

Izgleda da smo ovu krizu civilizacije prouzročili mi kao kršćanski vjernici ostvarujući jadikovku Pavla apostola izrečenu vjernicima Korinćanima: „Ako neživa glazbala, svirala ili citra, ne daju razgovijetna glasa, kako će se razabrati što se to izvodi na svirali ili citri? Ili ako trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na boj? Tako i vi, ako jezikom ne budete jasno zborili, kako će se razabrati što se govori? Govorit ćete u vjetar“ (1 Kor, 14,7-9). Kad bi se samo radilo o nejasnoći govora nas vjernika u društvu!

Kriza društva i kriza Crkve – pitanje vjere i nevjere

Katolička Crkva je bila i jest svjesna da se radi o mnogo dubljoj problematici u pitanju odnosa vjernika prema svijetu i društvu, nego samo o nejasnom govoru. Radi se o pitanju slabe ili jake vjere. Vjernici su pozvani snagom svoje žive vjere usmjeravati razvoj društva za volju općeg dobra i na zadovoljstvo svih građana. Ako se to ne događa, društvo i sustavi države bit će zahvaćeni sveopćom krizom. „Danas smo skloni tvrditi da su agnosticizam i skeptički relativizam ona filozofija i ona uvjerenja koja odgovaraju demokratskim oblicima političkog života. Oni koji su uvjereni da posjeduju istinu i žive po njoj (a to su vjernici), ne uživaju povjerenja demokratskog društva jer jednostavno ne prihvaćaju da politička većina određuje, što je istina, i jer za njih istina nije promjenljiva i ovisna od trendova javnog Čitanje sv. Pismamišljenja… Demokracija bez objektivno vrijedećih moralnih istina i dužnosti pretvorit će se vrlo lako u otvoreni i podmukli totalitarizam.“(papa Ivan Pavao II., enc. Centesimus annus, 46).

Zbog nedosljednosti nas vjernika događa se da na društveno-političkom području liberalno-materijalističke snage provode svoje projekte oblikovanja svijesti ljudi u smjeru shvaćanja života koje je često suprotno kršćanskom katoličkom shvaćanju života, i time, prema našem uvjerenju, štetno za uspješan i dobar razvoj društva. Zbog naše slabe vjere i naše političke apstinencije, današnje društvo je usmjereno u suprotnom pravcu kršćanskog gledanja na svijet.

Političar vjernik zna da vrjednote kao što su demokracija, vladavina prava, socijalna država, poštivanje ljudskih prava mogu biti ostvarivane pod jednom pretpostavkom: da su građani spremni provoditi život na temelju krjeposti koje klasična filozofija naziva kardinalnim, a to su: razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost, i na temelju prve i najviše krjeposti kršćanstva: na ljubavi Boga i bližnjega. Ni jednu od ovih krjeposti ne može „proizvesti“ država iz same sebe pomoću obrazovanja i odgoja. Za njihovo oživljavanje i ostvarivanje potrebna je religiozna vjerska orijentacija života čovjeka i društva objavljena i ostvarivana u osobi Isusa Krista: pravog Boga i pravog čovjeka. Stoga sam istog uvjerenja koje je filozof i liječnik Karl Jaspers izrekao riječima: „Nemoguće je da čovjek izgubi smisao za Boga, za transcendenciju, i da ne prestane biti čovjek“.

 

dr. Josip Sabol/hkv.hr/Hrvatsko nebo