Vladimir Trkmić/Blizu je Gospodin onima koji ga prizivlju

Božja blizina

Oduvijek je veliko životno pitanje bilo koliko je Bog blizak, a koliko dalek čovjeku. Tim su se pitanjem bavili ne samo svećenici, intelektualci, filozofi, nego i sasvim obični ljudi. Čovjekov život u prirodi davao je često odgovor na to pitanje. Pogotovo ljudima u semitskom svijetu. Divljenje prirodi, ljepotama prirode, dovodilo je priproste ljude do zaključka da je priroda koja nas okružuje Božje djelo. Tako je bilo nekad, i tako je danas.

Možemo sasvim slobodno reći da je nekad čovjek više boravio u prirodi nego li danas. Način života nekad i način života danas je bitno različit. Stil života nekad je okupirao čovjeka nužnim boravkom u prirodi, a danas je priroda nešto gdje čovjek rijetko boravi i ne promatra je u njenoj cjelovitosti. Tako nije isto svako jutro doživjeti i gledati izlazak sunca, slušati pjev ptica, ili žurno se probuditi, obući i žuriti automobilom na posao.

Nije isto biti cijeli dan u nekom uredu, na poslu, ili boraviti pod vedrim nebom radeći u polju, na njivi, u vinogradu, biti u planinama ili uz more. Te su razlike stilova života počele mijenjati sliku i doživljaj Božje veličine, blizine, ili njegove udaljenosti. Gdje je Bog? Visoko na nebu, ili u stvarnim događanjima koja nas okružuju? Ili je tu kraj mene, kraj tebe, u izlasku i zalazu sunca, u povjetarcu, u ljepotama prirode, ili se udaljio od svega? Utječe li On na prirodna događanja, ili smo ga iz prirode istjerali svojim nemarom o okolišu: zemlji, vodi, zraku? Klimatske promjene koje smo mi prouzročili poremetile su ravnotežu mnogočega.

Tako više ne znamo kada je proljeće, kada je jesen ili zima. Imamo dugi niz nesnosnih vrućina, a izostala je također prirodna i normalna ravnoteža između sušnih i kišnih razdoblja. Biljke, razni nasadi, njive, vinogradi su ponekad na granici preživljavanja zbog velikih suša ili zbog velikih poplava. Tako čovjek više nije opušten i miran u prirodi koja ga okružuje. On je zabrinut, ne može se opuštati kao nekada. Nekada je Boga i Božju veličinu vidio u svakom cvijetu, čistom potoku ili rijeci. A danas se u sebi, svome srcu i umu, u prirodi osjeća nesigurno. Možemo li se vratiti u normalu? Ako da, kako i na koji način? Tko nas može poučiti da u ljepotama prirode opet gledamo prst i ruku Božju?

Psalmi

Starozavjetni psalmi su jedna od najvećih knjiga biblije. Pripisuju se kralju Davidu. Sadržajno i tematski su hvalospjevi, zahvalnice, slavospjevi, himni, tužaljke, zavjetni i hodočasnički. Pjevali su se uz glazbala, uz harfu, a kasnije i uz druge instrumente. Pokazatelj su raspoloženja čovjeka koji Boga doživljava kao stvoritelja, kao onog koga treba slaviti, biti mu zahvalan, ili ga moliti da bude blag i milosrdan. Glazbena interpretacija psalama prakticirala se najprije u židovskom bogoslužju, odakle je preuzeta u kršćansko bogoslužje. Isprva su se izvodili prigodom svečanih obreda u jeruzalemskom hramu uz sudjelovanje pjevačkoga zbora i instrumenata, odnosno orkestra, potom su se izvodili u sinagogalnom bogoslužju, te su se razvili jedinstveni oblici recitativnoga jednoglasnoga pjevanja psalama.

Židovski način i oblici, zapravo melodijski tipovi, preuzimaju se i prilagođuju kršćanskome bogoslužju. Isprva, u ranokršćansko doba, psalme je pjevalo cijelo općinstvo vjernika, a poslije obično svećenik i crkveni zbor prema posebnim psalamskim melodijsko-recitativnim obrascima liturgijskoga (gregorijanskoga) repertoara. Zadivljujuće je slušati pjevane psalme koji veličaju i slave Boga koji je prisutan u prirodi, tu pokraj nas, ne negdje daleko. To je fascinantno za nas zapadnjake koji često Boga „smještamo“ negdje daleko iznad nas, iznad najviših bregova i planina, daleko na nebo.

Psalmi danas

U naše vrijeme psalmi se mole u časoslovu, i mole ih oni koji su po svom zvanju dužni moliti časoslov, a to su klerici, redovnici i redovnice. Širi vjernički puk ih sluša najčešće na misnim slavljima kao poveznicu između prvog i drugog misnog čitanja. U nekim crkvama psalme pjevaju vrsni pjevači ili članovi mješovitih župnih zborova. Čitali se oni ili pjevali, psalmi imaju svojevrsnu duhovnu moć, duhovnu snagu opisa čovjekove zahvalnosti Bogu, doživljaja Božje blizine, ili doživljaja grešnosti i Božjeg milosrđa. Možda o psalmima premalo razmišljamo pod tim vidikom. Možda se zanosno ne opustimo kako bismo osjetili duhovnu dubinu pojedinih hvalospjeva. Ja osobno sam često dirnut veličanstvenom porukom određenog psalma.

Tako me psalmi redovito potiču na meditaciju o Božjoj blizini, Božjoj veličini, dobroti i milosrđu. Zato volim slušajući psalam razmišljati na način kako ga je autor napisao, a pjevač ispjevao. Onako kako su psalmi nadahnuće Duha Svetoga za moj današnji odnos prema Bogu i svakoj životnoj stvarnosti. Psalmi su isto tako svojevrsni (korektor), ispravljač mojeg osobnog razmišljanja koje ponekad nije u skladu sa onim kakav je u stvarnosti Bog. Jedan od vrlo lijepih psalama je psalam 145, 2-3.8-9.17-18.

Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju

Svaki ću dan tebe slaviti,

ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,

nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,

spor na srdžbu, bogat dobrotom.

Gospodin je dobar svima,

milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,

na svim putovima svojim

i svet u svim svojim djelima.

Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,

svima koji ga zazivaju iskreno.

Prizivati Boga

Hrvatski jezik je izuzetno bogat jezik različitim glagolima, pridjevima i pojmovima. Ponekad nam se čini da nam u hrvatskom rječniku sve jasno, sve dokučivo, sve poznato. No, ipak se čitajući sveto Pismo iznenadimo nekim hrvatskim pojmovima koji nisu često u upotrebi u suvremenom govoru. Jedan od takvih pojmova je pojam prizvati ili prizivati. Jezikoslovci kao vrsni poznavatelji hrvatskog jezika kažu da prizivati ili prizvati nekoga znači dozvati onoga tko je već blizu da dođe još bliže. Ali što se tiče frazeologije riječ prizvati se koristi i u slučaju prizvati k svijesti. A to pak znači postati svjestan, osvijestiti se, urazumiti se, podsjetiti se na nešto. Bibliju su na hrvatski jezik prevodili vrsni prevoditelji, birali su riječi koje bi u kontekstu originala bile najprikladnije. Zato Biblija na hrvatskom jeziku ima puno bogatiji fundus hrvatskih riječi od onoga fundusa kojim se koristimo svakodnevno. Nažalost često toga nismo svjesni. Ili se premalo trudimo da bismo svaki biblijski tekst čitali nekoliko puta za redom, te razmišljali nad svakom imenicom, glagolom i pridjevom. Nedostaje nam sistematičnosti, meditativnog čitanja i osluškivanja duhovne dubine teksta. „Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju“. Kako je to snažna misao? Kako je to moćna duhovna poruka? Bog je tu, u blizini, prizovi ga…

Svjesnost o Božjoj blizini

Ova 2023 godina će biti zapamćena kao loša godina za poljoprivrednike, vinogradare, i sve proizvođače hrane. Zašto? Zato što su naša očekivanja uroda bila velika, a stvarnost je pokazala da je svega manje, i to čak do nekih 30% nego li prošle 2022 godine. Neki kažu: „Najradije bih posjekao svoj vinograd. Puno muke, a malo koristi.“ A drugi kažu: „Onoliko je plodova, koliko ih je dao Bog.“ Gdje je tu neka zlatna sredina? Sredina između onog što Bog želi dati, i onog što nam duboko ranjena priroda može dati. Kakav biti? Razočaran u prirodu koju smo mi duboko ranili, poremetili njene zakonitosti, te je postala čudna i hirovita. Ili biti svjestan da je i u takvoj prirodi Bog, da ga možemo doživjeti, hvaliti i slaviti. Tješiti sebe i druge, ili deprimirati sebe i druge? Puno se govori i piše o ekologiji, o globalnom zatopljenju, a vrlo malo o tome da je priroda Božje i čovjekovo obitavalište. Da je čovjek mogući stvaratelj pozitivnog ozračja u kojem će svi biti svjesni da od Boga povjereni okoliš treba čuvati, njegovati, biti ponizan pred svime što ga okružuje. Bog je doista blizu, tu kraj mene, u ljepoti svega stvorenoga: rijeci, planinama, moru, cvijeću, suncu, kiši, povjetarcu. To je prava, izvorna biblijska slika o Bogu izrečena preko psalama i na druge načine. Zato ne smijemo hodati, živjeti u prirodi, od prirode, bahato misleći da mi možemo sve bez Boga. Prizovimo Boga koji je blizu da bude još bliže u našem pristupu da čuvamo prirodu za one koji dolaze iza nas. „Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju.“ Moglo bi se postaviti pitanje što je s onima koji nisu svjesni da je Bog tu kraj njih, i koji ga ne prizivlju? Što je s onima koji nikad nisu nizašto zahvalni Bogu? Što je s onima koji nikad nemaju potrebu blagoslivljati svoja polja, vinograde? Što je s onima koji žive kao da Boga nema, koji bi prirodu postavili na takve temelje da reagira onako kako oni to žele i planiraju?

Svaki ću dan tebe slaviti

Autor psalma 145., vjerojatno kralj David, imao je namjeru i veliku želju svaki dan slaviti Jahvu. Ta želja je bila zasnovana na spoznaji da je Jahve pokraj njega, da je u Bogu nedokučiva veličina njegova. Hrvatski pridjev nedokučiv znači: onaj kojemu se ne može dokučiti smisao, neshvatljiv, nedohvatljiv. Riječ je dakako o Bogu kojeg nitko od nas za svog zemaljskog života ne može do kraja spoznati, shvatiti njegovu veličinu, njegovu dobrotu i planove s čovjekom. Život svakoga od nas može doći u dubine velike depresije, očaja, potpunog nezadovoljstva. Ali i to je dio života. Slušajući vijesti, vremenske prognoze o štetnosti ljetnog sunca, o velikim potresima, poplavama, pijavicama, uraganima, možemo postati depresivni. Možemo pomisliti da se sve urotilo protiv nas, protiv malog čovjeka. No, nije tako. Možda nam nedostaje životnog realizma i svjesnosti da je Bog također prisutan u problemima i teškoćama. Da može nešto što izgleda sada loše okrenuti na dobro. Veliko pitanje je koliko smo Bogu zahvalni za to što jesmo, za to što svakodnevno primamo kao njegov ničim zasluženi dar. Koliko ga slavimo, koliko smo mu zahvalni, to svatko od nas zna ponaosob. Nema nekog pravila, neke unaprijed određene formule kako ga možemo slaviti i biti mu zahvalni. Možda je ponekad potrebno na samo početku lijepog dana reći: hvalim te i slavim Bože zbog ovog divnog jutra, zbog ovog lijepog izlaza sunca. Ili na kraju dana: slavim te i zahvaljujem ti Bože za ovaj dan koji je protekao u uspješnom radu, obavljenom poslu i obavezama. Neka moja muka urodi plodovima koje ti Gospodine daješ. Valja nam se osloboditi osobne bahatosti prema kojoj ispada da je sasvim normalno dočekati jesenske plodove rada, da oni dolaze sami po sebi, bez Božje pomoći. Znamo da to nije tako, da ponekad sve ono što smo gradili može nestati u par minuta potresa ili snažne oluje i poplava. Svaki dan biti zahvalan Bogu, slaviti ga zbog njegove veličine, možemo li to? Nužan je dakako česti pravi povratak na biblijski aspekt naše ljudske stvarnosti koja nije samo u našim rukama, nego i u Božjim rukama. Vrijeme je uistinu za takve zaokrete. Vrijeme je da našu osobnu frustriranost, našu oholost liječimo na duhovan način okrijepljeni psalmima i osobnom molitvom. Da postanemo ponizni. Da poput proroka Amosa znamo kazati: Bog dao, Bog uzeo. Često treba biti zahvalan Bogu kako neki kažu „za goli život“. Slaviti Boga unatoč boli, patnji, neimaštini, znajući da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i sinovi i kćeri koji svoj smisao života i oslonac u nevoljama imamo i tražimo kod Oca.

Životno – egzistencijalni misterij

Ono što nije do kraja razumom dokučivo, shvatljivo, razumljivo zovemo misterijem, tajnom. A puno se toga ne može tijekom ljudskog života shvatiti, dokučiti. Zašto? Život je sam po sebi neshvatljiv. On je Božji dar. Dar naših roditelja, a samim time i nekim genetskim sklonostima, nesavršenostima. K tome i čovjek je kao stvoreno biće sam po sebi nesavršen, krhak, slab, sa vrlinama koje gradi i sa manama kojih se želi oslobađati. Kako sačuvati solidno zdravlje i duhovni mir? Sve te spoznaje i svjesnost kratkog, prolaznog života čine nas velikodušnima, a ponekad malodušnima. Na sve te realnosti, i na sva ta pitanja imamo odgovore u Bibliji, u Božjoj riječi. Kako se postaviti u životu prema bolesti, patnji, grešnosti, ljudskoj zloći i različitim nesrećama? Opet jedan misterij, nedokučivost pravih savjeta i rješenja. Egzistencijalna pitanja su najteža, tajnovita. Kad si u mraku ne vidiš svjetlo, a kad izađeš iz mraka shvatiš značenje mraka. Dan i noć, uspjeh i neuspjeh, zdravlje i bolest, sreća i patnja, zapravo je sve već u prošlosti viđeno. Kad sve to osjetiš na vlastitoj koži vidiš da nisi ni prvi ni posljednji. Ali kad shvatiš da nisi sam, da je Bog tu kraj tebe, da je uz tvoje rame još netko lakše ti je, radosniji si i pun ponosa. Izađeš iz jedne bitke, a već je na pomolu druga bitka. I tako dan po dan. Život teče, a ti stariš. Sve to ima smisla. Živi i bori se dalje. Gospodin je dobar svima, svaki ću ga dan slaviti.

Molitva slavljenja i štovanja Boga

Gospodine, slavim Tvoje ime zbog toga što si Ti svemoćni, sveznajući i Bog koji me voli. Ti želiš ono što je vječno dobro za mene i kažeš mi da u Tvojoj Riječi to mogu dobiti kada najprije tražim Tebe. Pomozi mi da mogu biti zahvalan u svim okolnostima i da Te mogu slaviti usprkos boli, problemima i životnim poteškoćama, znajući da Ti zaista možeš sve stvari izvesti na dobro onima koji te vole i koji su pozvani na temelju svrhe koju imaš za nas. Amen.

Hrvatsko nebo