D. Dijanović/Novi migrantski udar na Europu i Hrvatsku

Migrantska kriza: Prijeđen je Rubikon

Najveći migrantski udar Europa je do sada doživjela 2015. godine kad su milijuni migranata (manjim dijelom i izbjeglica) ušli na Stari Kontinent. Bile su to posljedice poznate „politike dobrodošlice“ Angele Merkel. Tko je kritizirao masovne i nekontrolirane migracije – koje su se predstavljale isključivo kao humanitarno pitanje – brzo je zaradio etiketu ksenofoba i fašista. Tako je mađarski premijer Viktor Orbán za političko-medijski mainstream postao rodonačelnik ksenofobne protuimigrantske politike. Danas, osam godina kasnije, i dio dičnoga mainstreama mađarskom premijeru daje barem dijelom za pravo.

Migracije, naime, nisu samo humanitarno, nego i, sigurnosno pitanje. Sigurnosni stručnjak prof. dr. sc. Mirko Bilandžić u knjizi „Međunarodna sigurnost – prognoziranje ugroza“ ističe: „Migranti ‘krše’ fizičke i metaforičke granice država zbog čega automatski predstavljaju prijetnju budući da su njihove stvarne i krajnje namjere, barem inicijalno, nepoznanica. Migracije dugoročno mogu postati prijetnja socijalnoj koheziji i stabilnosti države domaćina. Pitanje integracije migranata u društva domaćinskih država, ili pak socijalne otuđenosti i ekskluzije nisu bez sigurnosnih posljedica. Ti procesi mogu rezultirati ili kriminogenim dimenzijama ili izravnim ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Migracije se smatraju i mogućim nasilnim političkim faktorom u državi domaćinu što može imati i negativne posljedice za odnose s matičnom državom migranata“.

Migracije iz nerazvijenih dijelova svijeta (bliskoistočne, azijske i afričke zemlje) u zapadnu i srednju Europu traju već više od pola stoljeća. Na ove se migrante gledalo kao na privremene radnike koji će se s vremenom vratiti u matične zemlje. Zbog toga su izostajali pokušaji njihove integracije. Kad se vidjelo da od povratka mnogih migranata nema ništa nastojao se inaugurirati tzv. multikulturalni sustav koji je podrazumijevao očuvanje raznolikosti različitih kultura i običaja migranata. Takva se politika pokazala promašenom jer su u praksi nastajala paralelna društva i sigurnosni izazovi. Sama je Angela Merkel 2010. proglasila smrt multikulturalizma, a identičnu izjavu tada su dali bivši britanski i francuski čelnici David Cameron i Nicolas Sarkozy. Pet godina kasnije širom su otvorena vratima milijunima migranata. Ono što nije funkcioniralo s manjim brojem ljudi, sada je trebalo s većim!

U što se pretvaraju Francuska, Švedska i druge EU zemlje?

Danas je i više nego jasno da su dosadašnje migrantske politike potpuno promašene. Dovoljno je navesti primjere Francuske i Švedske.

Nakon što su policajci početkom srpnja u Francuskoj ubili 17-godišnjeg mladića alžirsko-marokanskog podrijetla, jer je automobilom pokušao pobjeći kad su ga policajci zaustavili, došlo je do eskalacije nasilja u nizu francuskih gradova uključujući i dijelove Pariza. Palili su se automobili, rušili gradovi, pljačkale trgovine, obijali bankomati. Veliku većinu prosvjednika činili su mladi migranti kojima se pridružio dio ljevičarsko-anarhističkih skupina.

Na naplatu u Francuskoj dolaze desetljeća krive migrantske politike. Nije problem to što ljudi prosvjeduju, no iz rušilačkih pohoda bilo je posve jasno da ovi ljudi ne doživljavaju Francusku kao svoju domovinu. A takvih je sve više. Samo prošle godine u Francusku je ušlo više od 200.000 ilegalnih migranata. Procjene govore da danas u Francuskoj imamo više od 800 no-go zona, tj. šerijatskih gheta u koje ni policija ne ulazi.

„Le Figaro“ nedavno je izvijestio da je 67-godišnju ženu u Versaillesu, u predgrađu Pariza, pretukao, silovao i opljačkao alžirski migrant, a „Le Parisien“ je izvijestio da je malijski migrant silovao studenticu prestižne pariške poslovne škole ESSEC. „Valerus Actuelle“ je pak izvijestio da je u gradu Toursu sudanski migrant pretukao i pokušao silovati 67-godišnju ženu. Brojni Francuzi povezuju dramatičan porast silovanja i napastovanja s naglim porastom imigracije iz Maghreba (sjeverne Afrike) i Bliskog istoka. U posljednjih sedam godina ubrzano raste broj prijavljenih slučajeva silovanja i napastovanja u Francuskoj. Prema podatcima francuskog Ministarstva unutarnjih poslova 2016. godine bilo je prijavljeno 12.820 slučajeva silovanja i napastovanja, četiri godine poslije 22.770 slučajeva, a 2021. godine 30.780 slučajeva!

Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Europe“ piše o masovnim silovanjima u Velikoj Britaniji koja su počinili migranti pakistanskog podrijetla. „Kad su slučajevi grupnog silovanja došli na sud, bilo je to protivno savjetima policije, savjetnika i socijalnih radnika, za koje se u velikom broju pokazalo da takva zlodjela useljeničkih bandi nisu prijavljivali zbog straha od „rasizma“. Njih su slijedili mediji, izvještavajući eufemizmima kao da pokušavaju spriječiti javnosti da izvuče ikakve zaključke. I tako su u slučajevima poput onoga oxfordskog, bande nazivane „azijskima“, premda su gotovo isključivo bile sastavljene od muslimana pakistanskog podrijetla. Činjenica da su žrtve bile odabrane baš zato što nisu bile muslimani na sudovima se rijetko spominjala, baš kao što su o njoj rijetko govorili mediji. Umjesto da svoj posao obave bez straha ili pogodovanja, policija, državno odvjetništvo i novinari ponašali su se kao da im je posao posredovanje između javnosti i činjenica“.

Silovanja su posebno zahvatila grad Rotherham, gdje su – piše Murray „sve žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, a najmlađa je žrtva imala samo 11 godina. Sve su bilo okrutno silovane, a neke su čak polili benzinom i prijetili im da će ih zapaliti. Druge su pod prijetnjom oružja prisiljavali da gledaju silovanje drugih djevojčica kao upozorenje što će im se dogoditi spomenu li ikome zlostavljanje. Istraga je pokazala da su gotovo si počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla udruženi u bande, ali su dužnosnici lokalnih vijeća bili ‘nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga moglo smatrati rasistima, a nekima su šefovi izravno zabranili da to učine’. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za ‘rasizam’ i bojazni kako bi to moglo utjecati na odnose u zajednici“.

Kad je jedan musliman sa sjevera Engleske progovorio protiv grupnog silovanja bijelih djevojčica koje su počinili članovi njegove zajednice, rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Velike Britanije primao prijetnje smrću.

Od Stuttgarta do Kölna i Hamburga tijekom 2015. i 2016. njemački su građani svjedočili silovanju njemačkih žena. Iako se o ovome ispočetka šutjelo, „Die Welt“ je priznao da je migrantsko silovanje žena postalo „fenomen koji je zahvatio cijelu Njemačku“.

Godine 2009. policija u Norveškoj je otkrila da su za sva prijavljena silovanja u Oslu bili odgovorni imigranti nezapadnjačkog podrijetla. Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su „imigranti neproporcionalno prezastupljeni u statistikama o zločinima“.

Ipak, čini se da je Švedska danas najveći „multikulti“ eksperiment u Europi. Švedska je danas država koja je prepuna no-go zona (šerijatskih gheta), a kriminal i obračuni imigrantskih bandi otežavaju normalno funkcioniranje svakodnevnog života do te razine da o ovome problemu sve više govore i tzv. mainstream mediji koji su ranije promicali proimigrantsku agendu. U samo nekoliko godina Švedska se od jedne o najsigurnijih zemalja pretvorila u leglo kriminala i uličnih obračuna. Dijelovi Švedske već danas sliče na Sjevernu Afriku i Bliski istok. Osim porasta kriminala i sukoba oružanih bandi u Švedskoj je sve očiglednija erozija sustava socijalne i zdravstvene zaštite.

Uz nastavak dosadašnje politike Švedska bi vrlo brzo postala propala država. U 1990-ima neeuropski su migranti činili tri posto švedske populacije. Već danas ih je oko 30 posto, s tim da je broj posljednjih godina rastao za dva posto godišnje. U spomenutoj knjizi Murray ističe da „demografska istraživanja pokazuju da će etnički Šveđani postati manjina u Švedskoj već za trajanja životnog vijeka većine ljudi koji su danas živi“.

Švedska i Francuska nisu iznimke. Slične procese možemo primijetiti i u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama. U mnogim gradovima, od Berlina i Milana do Pariza i Londona (gdje je gradonačelnik Pakistanac) ime Muhamed najčešće je među rođenom djecom. Pokazuje se da je bio u pravu Samuel Huntingon kad je multikulturalizam označio kao antizapadni projekt. Unatoč svemu tome, masovne se migracije nastavljaju. Štoviše, posljednjih mjeseci se ponovno intenziviraju.

Britanska ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman (koja je indijskoga podrijetla pa može reći više od drugih) upozorila je na to da su nekontrolirane migracije egzistencijalni rizik za zapadne nacije i pozvala da se preispita sporazum koji je utjecao na globalnu politiku azila zadnjih sedam godina. U govoru u Američkom poduzetničkom institutu u Washingtonu, Braverman je rekla da je UN-ova konvencija o izbjeglicama proširila definiciju progona i povećala broj ljudi koji ispunjavaju uvjete za zaštitu. Braverman je pozvala na globalno preispitivanje pristupa imigraciji. Ilegalne migracije i nezapamćeno masovno kretanje ljudi širom svijeta neodrživ su pritisak na Ameriku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europu, dodala je.

Egzistencijalni izazov nisu samo nekontrolirane i ilegalne migracije, nego i one legalne. Samo to „politička korektnost“ ne dopušta javno reći. Nisu švedsku sigurnost uništile ilegalne, nego legalne migracije, posebno posljednjih osam godina.

Ministri unutarnjih poslova članica Europske unije raspravljali su u Bruxellesu o sve većem broju migranata s kojim se susreće jedan dio članica Europske unije. Mediji su izvijestili da je s obzirom na sve jači migrantski pritisak vlada Italije odobrila povećanje broja vojnika na ulicama svoje zemlje koji bi trebali doprinijeti ispunjenju tamošnjeg zadatka, a to je od ranije poznata operacija „Sigurne ulice”, s kojom se želi suzbiti i smanjiti kriminal na ulicama. Talijanska vojska najviše će biti stacionirana na željezničkim postajama gdje je sve veći broj migranata i gdje je zabilježen porast kriminala.

Migrantski pritisak povećava se i u Hrvatskoj. Načelnik Uprave za granicu MUP-a Zoran Ničeno rekao je u četvrtak da je hrvatska policija ove godine zabilježila 54.593 nezakonita prelaska granice „što je 140 posto više nego prošle godine. Takvi su brojevi jer raste ruta. Ako na zapadnobalkanskoj ruti poraste duplo, onda je jasno da taj ‘duplo’ dolazi pola nama, pola Mađarskoj. Svi su tražili azil. To mnogo govori. Govori o tome da krijumčari i migranti dobro znaju sustav EU-a, da svojim davanjem otisaka znaju da je mala šansa da će biti vraćeni i znaju da imaju slobodu kretanja dok su u Hrvatskoj“, rekao je Ničeno u emisiji „U mreži Prvog“ Hrvatskog radija.

Ovdje govorimo o ilegalnim migracijama, no Hrvatska posljednjih godina postaje dio zapadnih trendova i po tome što je odredište sve većega broja legalnih migracija koje također dovode do promjene identiteta. Samo ove godine u Hrvatskoj je bilo gotovo 200.000 stranih radnika. Jasno je iz gornjih primjera kuda vodi takva politika. A sjetimo se bajki o tome kako Hrvatska nikome nije zanimljiva za ostanak…

Nedavno su migranti otvorili paljbu na hrvatsku policiju, a slični su slučajevi zabilježeni u Mađarskoj i Srbiji. Orbán je ustvrdio da je pucano na zajedničku patrolu mađarske i srpske granične policije tijekom noći. „Migrantsko nasilje je u porastu. Prije tri noći zajednička patrola Mađarske i Srbije našla se pod vatrom iz automatskog oružja. Ovime su migranti prešli Rubikon. Vrijeme je da se suočimo s činjenicama: briselski migracijski pakt je propao“, napisao je Orban u svojoj objavi.

Koje su udarne snage proimigrantskog djelovanja?

Postavlja se pitanje: kome su u interesu masovne migracije u Europu?

Unutar globalističkoga bloka možemo prepoznati dvije udarne snage proimigrantskoga djelovanja: prva – velike korporacije (kod kojih mnogi s pravom vide Soroseve pipke) i druga – pseudoljevičarske i pseudoliberalne pseuedointelektualne falange koje djeluju kao ešalon korisnih budala.

Velikim multinacionalnim kompanijama odgovara uvoz radne snage iz afroazijskih zemalja. Riječ je o rezervoaru jeftine radne snage ili, kako su svojedobno govorili marksistički klasici – o „rezervnoj armiji kapitala“. Dolazak jeftine radne snage – neovisno što o tome mislili oni koji pripovijedaju s libertarijanskih ambona ruši cijenu rada domaće radne snage s jedne strane (što današnjim ljevičarima duginih boja očito ne smeta pa – kao u Gruntovčanima Dudek jelena – te migrante vabe u Europu), a s druge strane neintegracija dobroga dijela migranata u tržište rada država primateljica nagriza socijalnu mrežu tih država, što bi ljevičarima također trebalo smetati (radnička prava!), ali im, naravno, ne smeta jer pridošlice čine njihovu vjernu biračku bazu. Marksisti 19. st. evoluirali su u markuzijance 20. i 21. st. A markuzijancima, socijalistima diljem Europe, migranti, poznato je to ponajbolje iz primjera Španjolske, čine rezervnu armiju izbornih glasova. Osim toga, ljevičari u masovnim migracijama vide dobru priliku za uništavanje ostataka kršćanske Europe.

Prema projekcijama UN-a, do kraja ovoga stoljeća najveći rast stanovništva dogodit će se u Africi, gdje će broj stanovnika narasti otprilike četiri puta. „Crni kontinent” gotovo će stići Aziju 2100. – imat će 4,468 milijarda stanovnika, dok će Azija biti na 4,78 milijarda. Afrika danas ima 1,256 milijarda stanovnika, od čega je 41 posto mlađe od 15 godina. Jedini kontinent koji će do kraja stoljeća zabilježiti pad jest Europa, koja će sa 742 milijuna pasti na 653 milijuna stanovnika. Dok će, dakle, u sljedeće osamdeset i dvije godine Afrika narasti za četiri puta, u Europi će se (koja je početkom 20. st. činila 25 posto svjetske populacije, a danas ne čini ni 10 posto)  događati potpuno obrnuti trendovi.

Velika zamjena stanovništva

Sredozemno more predstavljat će plitki potok za toliki broj ljudi koje do kraja stoljeća možemo očekivati samo u Africi. No migracije možemo očekivati i iz Azije. Samo Pakistan ima preko 230 milijuna ljudi, a Indonezija preko 270. Ako ovima dodamo afričku Nigeriju dolazimo gotovo do broja stanovnika koji ima cijela Europa zajedno. Milijuni ljudi su već danas u pokretu i gledaju na Europu kao na svoje odredište. „Velika zamjena stanovništva“! još uvijek slovi kao suluda teorija zavjere opskurnih pomahnitalih desničara, a čak i se i Europski parlament pobrinuo da u jednoj rezoluciji difamira tu sintagmu. No ljudi zdravog razuma radije će vjerovati svojim očima i vidjeti da je zamjena stanovništva već postala realnost.

Papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi Europa. Njezini sadašnji i budući temelji još je prije desetak godina primijetio: „Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije“.

Pokojni papa je u pravu. Kao što su u 2. stoljeću u Rimskom Carstvu podignuti limesi (tvrđave na granicama), tako se ili slično događa danas kad se podižu ograde. Rimljanima limesi nisu pomogli, nego su samo usporili neizbježne procese. Osim toga, kao i pred kraj Rimskog Carstva događa se promjena elita. Pri kraju Rima njime su vladali nerimljani kao što su Stilihon, Alarih i Ricemer. Danas je na čelu Velike Britanije Indijac, na čelu Londona Pakistanac, a na čelu Škotske također Pakistanac. Vrlo ćemo brzo slično vidjeti i u drugim europskim zemljama.

Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane, ističe Murray raspravljajući o mogućim odgovorima na današnju krizu. Vojska na granicama i stroži propisi o korištenju mreža socijalne sigurnosti nedvojbeno bi smanjili privlačnost Europe migrantima. No ključ rješavanja problema zapravo leži u samoj Europi u kojoj je došlo do „odumiranja duhovnih nosivih sila“.

Šezdesetosmaška revolucija napravila je potpunu diverziju zapadnog mentalnog sklopa i temeljnih vrijednosti tako što je inaugurirala protuživotne ideologije, mentalitet i navike. Bez odbacivanja modernih dekadentnih perverzija i povratka kršćanstvu i kulturi života Europa nema nikakve izglede. Propalo je Zapadno Rimsko Carstvo, ali i brojne druge kulture i civilizacije. Europa još uvijek može izbjeći taj scenarij, no sat na starome zvoniku otkucava, a vremena je sve manje.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo