Azerbajdžanski diktator Alijev, „prljavi dobavljač energije“ Europi, nesmetano provodi etničko čišćenje Armenaca
Vrijeme:3 min, 38 sec
„Sada Europljani bespomoćno gledaju kako njihov ’partner od rastuće važnosti’ i ’provjereni dobavljač energije’ provodi etničko čišćenje Gorskog Karabaha [armenski je naziv tog područja: Arcah, nap. HN]. Povijest nastanjivanja Armenaca na tom području, koja datira još iz srednjeg vijeka, završit će za nekoliko dana ako se njihovo iseljavanje nastavi trenutnim tempom…“, piše 28. rujna Reinhard Veser u komentaru u FAZ-u „Prljavi dobavljač energije“. Prenosimo komentar u prijevodu na hrvatski.
Prije šest mjeseci, kancelar Olaf Scholz opisao je Azerbajdžan kao „partnera od rastuće važnosti“. Tijekom posjeta azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva Berlinu u ožujku, Scholz je govorio o važnosti zemlje za diverzifikaciju opskrbe energijom Njemačke i Europe. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dala je slične komentare u srpnju 2022.
Nakon sastanka s Alijevim u Bakuu, objavila je na Twitteru: „EU se okreće pouzdanim dobavljačima energije. Azerbajdžan je jedan od njih.“ S obzirom na to da se već tada nazirao kraj isporuka ruskog plina u EU, potpisala je ugovor o isporukama plina iz Azerbajdžana. Sada Europljani bespomoćno gledaju kako njihov „partner od rastuće važnosti“ i „provjereni dobavljač energije“ provodi etničko čišćenje Gorskog Karabaha (armenski je naziv tog područja: Arcah). Povijest nastanjivanja Armenaca na tom području, koja datira još iz srednjeg vijeka, završit će za nekoliko dana ako se njihovo iseljavanje nastavi trenutnim tempom. S obzirom na prijetnje koje je osobno Alijev upućivao godinama, Armenci se nemaju razloga nadati normalnom životu u Karabahu koji bi bio pod kontrolom Azerbajdžana. Takav razvoj događaja nije iznenađenje. Kleptokratska diktatura klana Alijevih, koju je uspostavio otac sadašnjeg predsjednika, i koja po brutalnosti minimalno zaostaje za Lukašenkovom u Bjelorusiji, pretvorila je mržnju prema Armencima u državnu ideologiju tijekom proteklih desetljeća. Fokus je bio na osveti za poraz u ratu za teritorij koji su Armenci i Azerbajdžanci vodili početkom 1990-ih nakon raspada Sovjetskog Saveza. Režimska propaganda također je pala na plodno tlo jer su tada pobjednički Armenci okupirali azerbajdžanska područja uz Karabah i protjerali oko pola milijuna Azerbajdžanaca.
Azerbajdžan je u mjesec i pol dugom ratu u jesen 2020. osvojio velik dio Karabaha. Čak i prije toga, Alijev nije ostavljao nikakvu sumnju da želi upotrijebiti silu kako bi područje vratio pod svoju kontrolu. Pro forma je sudjelovao u nastojanjima da se pronađe diplomatsko rješenje, ali sva su ta nastojanja polazila od priznavanja činjenice da je Gorski Karabah, koji je do sada bio naseljen pretežno Armencima, međunarodnopravno neosporno dio Azerbajdžana. To je rezultat granica koje je Moskva iscrtala između republika Armenije i Azerbajdžana unutar Sovjetskog Saveza. No Aliyev je istovremeno prezirnim izjavama i zveckanjem oružjem jasno dao do znanja da ga rasprave više istinski ne zanimaju. Unatoč svemu, Zapad je prema Alijevu uvijek bio vrlo obziran. Ljubaznost Von der Leyen i Scholza prema Alijevu ima dugu tradiciju. Otkako je EU počeo govoriti o diversifikaciji opskrbe plinom nakon prvog rusko-ukrajinskog plinskog spora u zimi 2005./2006., Azerbajdžan je igrao ključnu ulogu u svim razmatranjima – ne samo zbog vlastitih rezervi, već i kao tranzitna zemlja za potencijalne dobavljače u središnjoj Aziji Europi. Osim toga, Azerbajdžan, iranski susjed, često je bio prozapadno orijentiran kada je riječ o pitanjima sigurnosne politike. Naravno, Baku je uvijek pazio da ne pokvari svoje odnose s Moskvom. Iako se Rusija predstavljala kao sila zaštitnica Armenije, zapravo se pobrinula za to da sukob ostane neriješen, što je Kremlj koristio kao polugu kako bi zadržao svoj utjecaj na obje strane sukoba.
Popustljivost EU-a prema diktatoru Alijevu neće se mnogo promijeniti bez obzira na egzodus Armenaca iz Karabaha – koliko god to moralno bilo teško podnijeti. Europljani nemaju mogućnost nabavljati svoju energiju samo iz etički bezopasnih zemalja. A s obzirom na dramatičan neuspjeh njihovih posredničkih napora, vjerojatno će samo procijeniti da je njihov potencijalni utjecaj na Baku minimalan. Ali to ne bi trebalo značiti da smiju biti pasivni. EU sada mora učiniti sve što može kako bi ojačala Armeniju ekonomski i politički. Jer lažna su Alijevljeva uvjeravanja da poštuje suverenitet susjedne zemlje – armenski teritorij on je već nazvao azerbajdžanskim. A ono što se događa između Armenije i Azerbajdžana ima značaj i izvan Kavkaza: tamo se vidi što je sve u međunarodnom poretku poremećeno ruskim napadom na Ukrajinu.
Video:
Prilog o deportacijama i etničkom čišćenju Armenaca u Arcahu na francuskoj javnoj televiziji France24
Povezano:
Frankfurter Allgemeine Zeitung / Hrvatsko nebo
